Kultura
762 prikaza

Predstavljamo: Mlada lica zagrebačke slikarske scene

1/5
Sandra Šimunović/PIXSELL
Umjetnika koji traju kao povjetarac ima mnogo, a sama scena je zahtjevnija nego što ljudi misle. Zato je činjenica da Petra Šabić, Valentina Supanz Marinić i Gorana Težak opstaju godinama prilično impresivna

Valentinu Supanz Marinić, Goranu Težak i Petru Šabić primijetila sam već na početku njihove karijere. Petru Šabić još dok je bila studentica ALU na Jabukovcu. Slike, izložene u sklopu Cash&Carry projekta, primijetili su tad mnogi, a intenzitet recepcije njena rada nije se promijenio do danas - šest godina kasnije. Dosad sam imala priliku surađivati isključivo s Goranom Težak što je, kao i ovaj razgovor, bilo izuzetno pozitivno iskustvo, dok sam Valentinu znala površno, a Petru samo kroz njen rad. Riječ je o izuzetno nadarenim slikaricama mlađe generacije iza kojih već sad stoji mnogo samostalnih i sudjelovanja na brojnim grupnim izložbama. Drago mi je da sam uspjela okupiti sve tri i saznati malo više o njima kao osobama.

Razgovarale smo o životnim odlukama, umjetnosti, potrebi za stvaranjem i razlozima za izbor ovako nesigurne karijere. Na pitanje o posljednjem - razlozima za odlazak u umjetničke vode - sve su mi rekle isto. To je poziv!
Valentini se Akademija činila i kao logičan slijed događaja nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, ali želja za slikanjem bila je presudan razlog i nije ni razmišljala o drugim opcijama. Kaže da je imala dosta podrške iako je dobivala i komentare da je pametnije studirati nešto drugo. Najviše podrške dobila je od roditelja koji su uvijek imali razumijevanja i riječi podrške za svoju kćer. Valentina je inače iz okolice Zagreba, iz Svetog Ivana Zeline, otac joj je vlasnik pilane, a mama trgovkinja. Premda sami nisu umjetnici, Valentinu su uvijek poticali da se razvija i ide za onim što želi. “Ne pristajem na B opcije. Ako opcija A i ne ide u potpunosti, radije je modificiram nego da odustanem, ako osjećam da je to put koji trebam slijediti.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL S lijeva na desno; Valentina Supanz Marinić (1985.), Gorana Težak (1985.) i Petra Šabić (1995.) Sandra Šimunović/PIXSELL

Govori mi Valentina i objašnjava kako i u radu beskompromisno slijedi intuiciju zato što radovi nastali bez takvog pristupa nemaju smisao ni jačinu koje želi. Do sada je izlagala na mnogo grupnih izložbi, ali je imala i deset samostalnih što je dovoljan jamac umjetničke kvalitete i energije njenih radova. Slikati ne prestaje, a kad ne slika, ilustrira dječje knjige. Napravila je četverogodišnju pauzu u izlaganju kad je dobila kćer, koja je sad već prekrasna djevojčica od gotovo pa sedam godina, ali pauza nije utjecala na pozitivnu recepciju Valentinina rada. Izlaganje je nastavila nesmanjenim tempom te je tako od 2018. realizirala šest izložbi i stvorila četiri nova ciklusa. Upitana doživljava li sebe kao posebnu s obzirom na zanimanje, skromno odgovara da je jedino posebno to što ima fleksibilno radno vrijeme. Mada pitanje je koliko je to sve fleksibilno kad si majka, slikarica i ilustratorica pa sam morala pitati i kako barata svime te kako je biti žena na slikarskoj sceni. Valentina kaže da razlika u recepciji rada postoji bez obzira na sve. “Koliko god smo emancipirane, društvo je takvo da su muškarci i dalje ti o kojima se najviše priča. Istina, percepcija žene u svijetu se mijenja, pa tako i žena u umjetnosti ali, polako.” Kaže također kako svoj posao nosi u sebi od jutra do mraka bez obzira na to što radila, a na pitanje je li slikarstvo teško odgovara da je “lako kad se tema i ciklus zaokruže, ali kad ne ide, onda je lakše kopati vrt nego slikati”.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Što se broja izložbi tiče, Petra i Gorana ne zaostaju za Valentinom pa su tako dosad imale Gorana 21, a nešto mlađa Petra 10 samostalnih izložbi! Kad sam ih pitala kako je okolina reagirala na odluku da postanu slikarice, Gorana je rekla da je imala veliku podršku okoline i roditelja koji su razumjeli da nije riječ o tinejdžerskom hiru, nego o dubokoj potrebi. Kaže da je “bila spremna i na “gladovanje” zbog višeg cilja nego što je puka materijalna dobit. Petra priča sljedeću priču. “U meni je uvijek tinjala želja da barem pokušam upisati Akademiju, Naravno, u mojoj su bližoj okolini gotovo svi na taj plan reagirali s podsmijehom ili neodobravanjem. Osim roditelja, koji su bili i danas su moji najbolji prijatelji. Ali reakcija okoline me navela da shvatim kako to ni najmanje ne remeti odluku da barem pokušam.” Nakon što je diplomirala likovnu kulturu, Petra je dvije godine kasnije magna cum laude završila i smjer slikarstvo. S dobrim razlogom nije dopustila da je okolina obeshrabri! A obeshrabriti se nije dala ni Gorana. Akademiju je uspjela upisati iz drugog pokušaja, a danas je jedna od najplodnijih slikarica na sceni! Izlaže diljem zemlje i u inozemstvu, a ono što karakterizira njen slikarski stil je konstantno odbacivanje starih stilova u korist novog izričaja. Sama za sebe kaže da je pomalo ekstremna, a ja je svakako vidim kao jaku i odlučnu ženu. Gorana se stilski mijenja iz ciklusa u ciklus, ali tematski ostaje okupirana odnosom društva prema pojedincu, odnosno društvenom patologijom, kako sama kaže. Na svojim platnima ne skicira doslovnu patologiju, nego gledatelje želi navesti na promišljanje služeći se alegorijom. Koristi se metaforičkom, ponekad nadrealnom figuracijom, a poanta slika je često izražena samim naslovima poput “Teleportacije u 3PM”, “Brlog” ili “Uskrs za nevjernike”. Osim slikarstvom, Gorana se deset godina bavila i brdskim biciklizmom. Ormar joj je prepun medalja i pehara, više puta je proglašena najboljom brdskom biciklistkinjom Hrvatske, a ima i deset naslova državne prvakinje u tri različite discipline. Kaže da se biciklizmom uvijek bavila poluprofesionalno što prevodi kao “stisak ruke i vječna slava, bez suludih honorara za sportske usjehe”. Ističe i da su “kombinacija umjetnosti i ekstremnog sporta spoj dviju krajnosti, kreativne boemštine i vojničke discipline, koja mi daje određeni životni balans. Kad je tijelo umorno, onda mozak najbolje radi što bi značilo da sam tad najkreativnija”.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Gorana je inače prva profesionalna umjetnica u obitelji iako naglašava da je odrasla u jako kreativnome miljeu. Kad sam je pitala što misli pod time, prvo je šaljivo odgovorila da su svi “kreativni u preživljavanju”. Ali ujaci su joj u mladosti bili bubnjari, sestra i otac sjajno pišu, a druga sestra je uvijek bila obećavajuća kiparica. U obitelji se poticalo čitanje, razmišljanje i kreativnost tako da nisu čak ni imali televizor, nego bi jednom tjedno odlazili u kino. I dok je Gorana krenula putem Akademije, jedna sestra je postala fizioterapeutkinja, a druga krenula na put. Postala je svjetska putnica i živi svoj nekomformistički san o slobodi. Ne bitno različit od Goranine želje da radije “gladuje”, nego da ima stalan iz-dana-u-dan posao. Govoreći o iskustvu preseljenja u Zagreb, kaže kako je Pula mali, ali multikulturni grad, no da Zagreb za nju ima prednosti. Na tragu Goranina karakternog (i okolinskog) nekomformizma kao prednosti Zagreba istaknula je veličinu u kojoj je lako ostati anoniman. “Zagreb ima veliku fluktuaciju ljudi, mnoštvo kafića i klubova. Kazališta, kina, biblioteka... I svugdje možeš ostati anoniman ako to želiš, što je meni neizmjerno odgovaralo.” A odgovarala joj je i Akademija. Opisuje je kao hrpu kreativaca na jednome mjestu, a samu zgradu kao golemi atelje. Sretna je što su joj predavali ljudi poput Duje Jurića, Zlatka Kesera i Dalibora Jelavića, ali kao osobu koja joj je otvorila oči u slikarskom smislu ističe Nikolu Koydla, i to objašnjava na sljedeći način. “Pošto sam ja bila dosadni student koji uvijek hoće više, predložio mi je ‘mentalne vježbe’ koje su uključivale različite kreativne zadatke te me tako upoznao sa svijetom apstrakcije, boja i oblika što je uvelike utjecalo na moj daljnji slikarski put.” Goraninu živopisnu priču možda je najbolje zaokružiti razmišljanjem o načinu na koji umjetnici promatraju svijet i koliko su zapravo “egzotični”. “U moru komercijalnih, copy-paste umjetnika, istinski umjetnik je stvarno egzotična ptica. Općenito gledano, u svakoj profesiji postoje ljudi rođeni za taj posao i svoje vrijeme ulažu u znanja i edukacije koje će im pomoći da budu izvrsni. Nije bitno jesi li umjetnik, zidar, konobar, medicinska sestra ili doktor znanosti ako daješ svoj maksimum i predan si cilju. I ako ti materijalna dobit nije najbitnija. Onda si za mene egzotična ptica”, govori Gorana, a zatim objašnjava kako vidi ulogu umjetnika i nekomformista: “Umjetnici su kroz povijest bili najveći društveni kritičari jer im je nepoštovanje normi bilo opraštano. U nekoj je mjeri tako i danas. Možda je to jedan od razloga zbog kojih se umjetnike percipira kao drugačije i egzotične”. Prvi susret s Petrom Šabić, kao što sam spomenula u uvodu teksta, bile su njene slike izložene u sklopu Cash&Carry događanja koje profesorski odsjek na Jabukovcu organizira svake godine. Nekoliko se nas stalno susretalo pod ta dva platna velikog formata i komentiralo koliko su dobre izložene slike. Spoj discipline i vještine s jedne strane te razigranosti i spontanosti s druge. Zbog toga mi je bilo logično prvo je pitati ponešto o njenom stvaralačkom procesu. Zanimalo me kako postiže takvu kombinaciju razigrane kreative i maksimalne uređenosti slike. Petra odgovara da upravo u takvom vizualnom dualitetu pronalazi ujedinjenje instinktivnog i “uređenog” principa čovjeka te da je slikarstvo za nju kontemplativna disciplina i njeno utočište. Potaknuta da kaže više nastavlja o svom procesu: “Crna boja koja se proteže kao temeljni premaz na platnu za mene nije jedna nijansa crne, nego široki spektar. Ona je boja pratvari, tzv. materije prime, evocira određeni iskonski kaos i manjak identifikacije. Kroz taj kontakt koji izmiče i koji prati destrukcija bijele boje, sve ono što proizlazi iz te crne jest produkt unutarnjih stanja, fascinacija i znatiželje o protočnim mehanizmima unutar sebe, ali i svijeta izvan. Sam proces rada mi je poprilično eklektičan, zato se valjda uvijek divim sistematičnim umjetnicima. Moj proces podrazumijeva beskrajno puno pogrešaka, ali u tome pronalazim svojevrsnu slikarsku kombinatoriku. Uvijek je tu prisutan proces adicije, pa redukcije, pa zatim kompletno poništavanje i ponovno konstruiranje”. Za Petru su promišljanje umjetnosti i teorija umjetnosti jednako važne kao i sam čin slikanja, Kao što kaže, za nju je slikanje kontemplativan moment. Osim slikanja u slobodno vrijeme voli raditi tapiserije pa je tako pokrenula zanimljivi šaljivi projekt. Na društvenim je mrežama oglasila da skuplja stare čarape. Zašto? Od njih, a u skladu sa zelenim politikama, radi nove tepihe. Ideju su joj dale njene, kako kaže, lijene mačke kojima je izradila prve tepihe, a kad je shvatila da više nema čarapa za rad, oglasila je potragu na društvenim mrežama. Želja joj je da projekt ide dalje u istom šaljivom tonu. Inače, Petra se u Zagreb doselila iz Bjelovara tako da poput Gorane ima svoja iskustva s dolaskom u metropolu i uočavanjem razlika na razini mali grad - veliki grad te smo se, između ostalog, dotaknule i te teme. Ali po redu. U rodnom Bjelovaru završila je Jezičnu gimnaziju i Glazbenu školu za klavir.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Htjela je u školu za primijenjenu umjetnost, ali takvih umjetničkih smjerova tad u Bjelovaru nije bilo. Završila je gimnaziju s odličnim uspjehom i zaputila se u Zagreb. Razlika između dva grada između kojih se i danas nomadski kreće bila je velika. Kad je otišla na studij, Bjelovar nije bio grad kakav je danas. “Danas je puno otvoreniji za mlađu populaciju, otvorili su se i fakulteti i visoka učilišta što je privuklo ljude iz drugih mjesta pa je danas to jedna sasvim druga vibra kad dođem doma u odnosu na grad iz kojeg sam se odselila.” Dodaje da je danas vezana uz oba grada. S jednim je povezuju korijeni i prijatelji iz djetinjstva, a s drugim, Zagrebom, novi ljudi i kontakti koje je stvorila kroz rad, izlaganje i razne projekte. Što se tiče motivacije da postane umjetnica, ističe da je odrasla u kreativnoj situaciji. Jedinica je u obitelji dvoje privatnih poduzetnika koji se bave financijama, ali majka joj od mladosti skuplja slike i skulpture te je od djetinjstva okružena likovnošću. “Roditelji imaju veliki senzibilitet prema umjetnosti pa sam odrastala u jako kreativnom okruženju uz mnoštvo posjeta izložbama i kazalištu. Doma imamo mnogo skulptura (i slika) koje je moja mama kolekcionirala od mladosti pa me je i doslovno vizualno okruženje upućivalo na umjetničke djelatnosti”, zaključuje Petra. A kako opisati Petru? U pokušaju da popričamo o njenom životu i radu, prepriječili su se ljudi s faksa, suradnički tim iz Algebre, te potom i tim koji vodi u HDLU. “Nervozni su jer nam se približavaju rokovi”, objašnjava dok se ja pitam pa kad stiže sve to, a da pritom i slika i izlaže te još pokreće razne projekte sa strane. U šali joj govorim da sam je mislila pitati kakvim se ne umjetničkim djelatnostima bavi u slobodno vrijeme, ali da sam upravo shvatila da ona nema slobodnog vremena što mi i potvrđuje. “Kad imam vremena, bježim na putovanja, u područja bez signala.” Zadnje je putovala u Italiju. “Zadnji road trip koji sam imala bio je prije tjedan dana kroz Toskanu. U Italiju sam putovala najveći broj puta jer me energičnost te zemlje jako ispunjava, a sad konačno i nastavljam učenje talijanskog.” Kako bih je opisala? Opisala bih je kao energičnu i misaonu majstoricu multitaskinga. Trebalo je vremena da se upijemo “poloviti”, ali isplatilo se. Predana umjetnosti, Petra na moje završno pitanje o naravi umjetničke percepcije svijeta i svjetske percepcije umjetnika odgovara: “U početku civilizacije umjetnost je bila kolektivna, a ne toliko osobna kao danas što će reći kako je umjetnost jedan živi organizam i spoj osjećaja, misli, htjenja koja su zajednička svim ljudima. Nadalje, mislim da su ljudi koji prate umjetnički poziv, navikli na taj faktor konstantnog preispitivanja sebe i stvarnosti pa samim time i nerijetko dolaze do zaključaka koji na prvu odstupaju od nekakvog uobičajenog shvaćanja stvarnosti. Umjetnici u nedostatku rada nerijetko osjećaju duboku prazninu koju je teško opisati nekome tko se intenzivno ne bavi životom na taj način. Ponekad mi se čini da ipak pričamo jednim drugačijim jezikom, ali imamo i mogućnost da individualno sagradimo nove mostove i prihvatimo se u tim različitostima u odnosu na ljude koji i dalje umjetnost smatraju, primjerice, hobijem”. Ipak smatra da se promijenilo gledanje na umjetnike kao na neopterećene boeme. “Ljudi počinju shvaćati koliko je vremena, truda, motivacije potrebno kako bi se živjelo na ovaj način. Također, potrebno je i dosta nekakve tvrdoglavosti da bi se živjelo u svijetu u kojem se nerijetko ne slažeš s apsolutno ni s čim što taj svijet postavlja na pijedestal i u svijetu u kojem ljudi donose zaključke o tebi prije nego što te zapravo znaju.” Vjerujem da Petra ima više nego dovoljno tvrdoglavosti, motivacije i discipline da se uspije održati kao umjetnica. Umjetnika koji traju kao povjetarac ima mnogo, a sama scena je zahtjevnija nego što ljudi misle i teško je opstati. Zato je činjenica da Petra, Valentina i Gorana opstaju, sad se već može reći, godinama prilično impresivna i treba im skinuti kapu. Bile iskrene i intuitivne poput Valentine, temperamentne i direktne poput Gorane ili misaone i energične poput Petre, ove su žene iskrojile svoj put kako su željele, i to ne samo zahvaljujući talentu, nego i velikoj snazi te odlučnosti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.