Predug monolog u trideset glasova Lidije Dimkovske

Već nam sam uvodni tekst knjige “Kad smo napustili Karla - Liebknechta” (Fraktura, 2021.) daje naslutiti da bi s ovom knjigom moglo biti problema. Naslov eksplicitno spominje suradnika Rose Luxemburg, osnivača KPD-a, Komunističke partije Njemačke, da bi nas odmah u uvodniku dočekala sintagma “tridesetak ljudi raznih nacionalnosti”, nakon koje vjerska i nacionalna pripadnost ostaju glavni fokus knjige. Liebknecht vrlo brzo postane irelevantan jer čitamo niz osobnih priča likova koji se na ideju internacionalnosti i proletarijata i ne osvrnu. Autorica Lidija Dimkovska koristi okvir javnog čitanja da iznese trideset različitih glasova koji su s Liebknechtom povezani isključivo preko njegova imena: žive ili su živjeli u ulici koja nosi njegovo ime ili su išli u školu nazvanu po njemu. Dimkovska, dakle, koristi političara kao prazan označitelj, isključivo performativno, i to u korist književnosti koju bismo mogli lako nazvati projektnom. Umjesto s naslijeđem Internacionale i socijalizma, čitatelji su uočeni s multikulturalizmom te s posljedicama propasti socijalizma u srednjoj i istočnoj Europi. Naslov je zapravo vrlo ciničan, jer implicira problematičnost “napuštanja” Liebknechta i progresivnih ideja koje njegovo ime simbolizira, a da se sama knjiga na te ideje uopće ne osvrne. Sve ostane na razini mlake sugestije. Autorica donosi glasove koji su zapeli u samoljublju, vlastitim pričama, potpuno nesvjesni drugih ljudi. Svi pričaju isključivo o svojim traumama i obitelji. Iako je ime njemačkog političara čitavo vrijeme tu, on zapravo politički ne služi ničemu. Naslov sugerira jedno, sadržaj čini nešto posve drugo, kao da je knjiga pripovjedački u raskoraku sama sa sobom. Jedna od ozbiljnih zamjerki je ta što ovu knjigu po meni ne bismo trebali zvati zbirkom priča. Uvodni i završni tekst, otisnuti u kurzivu, trideset glasova vrlo usko povezuju jedne s drugima u kraći roman.