Kultura
216 prikaza

Predug monolog u trideset glasova Lidije Dimkovske

© Tihomir Pinter
Autorica Lidija Dimkovska koristi okvir javnog čitanja da iznese trideset različitih glasova koji su s Liebknechtom povezani isključivo preko njegova imena: žive ili su živjeli u ulici koja nosi njegovo ime ili su išli u školu nazvanu po njemu. Dimkovska, dakle, koristi političara kao prazan označitelj, isključivo performativno, i to u korist književnosti koju bismo mogli lako nazvati projektnom

Već nam sam uvodni tekst knjige “Kad smo napustili Karla - Liebknechta” (Fraktura, 2021.) daje naslutiti da bi s ovom knjigom moglo biti problema. Naslov eksplicitno spominje suradnika Rose Luxemburg, osnivača KPD-a, Komunističke partije Njemačke, da bi nas odmah u uvodniku dočekala sintagma “tridesetak ljudi raznih nacionalnosti”, nakon koje vjerska i nacionalna pripadnost ostaju glavni fokus knjige. Liebknecht vrlo brzo postane irelevantan jer čitamo niz osobnih priča likova koji se na ideju internacionalnosti i proletarijata i ne osvrnu. Autorica Lidija Dimkovska koristi okvir javnog čitanja da iznese trideset različitih glasova koji su s Liebknechtom povezani isključivo preko njegova imena: žive ili su živjeli u ulici koja nosi njegovo ime ili su išli u školu nazvanu po njemu. Dimkovska, dakle, koristi političara kao prazan označitelj, isključivo performativno, i to u korist književnosti koju bismo mogli lako nazvati projektnom. Umjesto s naslijeđem Internacionale i socijalizma, čitatelji su uočeni s multikulturalizmom te s posljedicama propasti socijalizma u srednjoj i istočnoj Europi. Naslov je zapravo vrlo ciničan, jer implicira problematičnost “napuštanja” Liebknechta i progresivnih ideja koje njegovo ime simbolizira, a da se sama knjiga na te ideje uopće ne osvrne. Sve ostane na razini mlake sugestije. Autorica donosi glasove koji su zapeli u samoljublju, vlastitim pričama, potpuno nesvjesni drugih ljudi. Svi pričaju isključivo o svojim traumama i obitelji. Iako je ime njemačkog političara čitavo vrijeme tu, on zapravo politički ne služi ničemu. Naslov sugerira jedno, sadržaj čini nešto posve drugo, kao da je knjiga pripovjedački u raskoraku sama sa sobom. Jedna od ozbiljnih zamjerki je ta što ovu knjigu po meni ne bismo trebali zvati zbirkom priča. Uvodni i završni tekst, otisnuti u kurzivu, trideset glasova vrlo usko povezuju jedne s drugima u kraći roman. 

 | Author:

Pripovjedne razlike između pojedinih perspektiva gotovo da nema, pa se čini da čitavo vrijeme čitamo monolog jednog te istog lika. Dimkovska je možda preambiciozno pokušala žonglirati mnoštvom, da bi na kraju spala na monoton glas koji sve intonira jednako, kao da je u pitanju ruska sinkronizacija u kojoj muški glas govori za sve. No stil općenito kao da joj i nije bio u prvom planu. Autorica prednost daje koncepciji knjige, proračunatoj izvedbi teksta i to se nažalost osjeti. Ideja je, dakle, zanimljiva, a pisanje loše, što je šteta, jer povremeno ispod pripovjedne logoreje izbiju vrlo upečatljivi detalji. Tu bih istaknula pripovijest 51-godišnje Doris iz Berlina koja uvijek sa sobom nosi jače žarulje jer ne voli slabo svjetlo po hotelskim sobama. No ti su pjesnički odbljesci vrlo rijetki, a umjesto njih čitamo mahom politički banalne i problematične opaske poput: “Duša mi je ruska, a tijelo ukrajinsko”, “Gledao sam ga kao kroz maglu i tek tad postao svjestan da je brat, kao i Hutui u Ruandi, boreći se na strani srpskih vojnika u Bosni, zapravo ubijao ljude, nečije roditelje, rođake”, “Mi Židovi volimo Ameriku”, “Seksali smo se kao ludi, Sang Nam si je grudi mazala kavijarom i pili smo šampanjac iz njezinih korejskih cipelica broj 35, nazivala me ‘Alosa, Alosa’ i gutala me svojim kosim očima”. Autorica svoje pripovjedačke glasove opterećuje predrasudama, zbog čega su određeni pasusi katkad mučni za čitati: umjesto slavljenja lika i djela Karla Liebknechta, umjesto revolucionarnog optimizma i vjere u ljude, knjiga kao da nemarno kultivira prijezir prema drugima. Oportuno je to što Dimkovska spominje zagrebački Muzej prekinutih veza jer bismo u njemu mogli izložiti i ovu knjigu. Kao prvo, nisu njezini likovi napustili njemačkog teoretičara i političara, nego je književnost napustila njih. Drugo, trebali bismo raskrstiti s knjigama koje lijeno obrađuju socijalno osjetljive teme, i to baš pod krinkom angažirane književnosti. Autoričin disclaimer na početku romana: “Svi su toponimi stvarni. Sve su priče i svi likovi izmišljeni osim onih povijesnih” govori upravo o tome da književnici na prave adrese namjerno šalju krive likove kako bi oprali ruke od vlastitih predrasuda koje onda pripovjedno pripisuju njima. Teško je, naime, drugačije objasniti zašto je Dimkovska aktualne političke probleme na prvi pogled pisala kao stvarnosnu prozu, a zapravo ih je obradila u maniri magičnog realizma, odnosno fantastično.

 | Author: © Tihomir Pinter © Tihomir Pinter

Njezina pripovjedačica Irena, inače Makedonka, poslužila joj je da banalizira makedonsko-albanske odnose, a likovi Jurij i Ostap preuzeli su na sebe sličnu ulogu kad su ukrajinsko-ruske veze u pitanju. Ovo, dakako, nisu jedina dva primjera. Knjiga ne prikazuje realistično ni izbjeglištvo, ni socijalnu bijedu, pa ni muško-ženske odnose. Sve ostaje na razini fantastično inscenirane predstave koja ozbiljne probleme obrađuje groteskno. I da se razumijemo, nije problem u hibridnosti forme, u miješanju žanrova, nego u činjenici da se fantastičnim motivima cementiraju vrlo realne predrasude. Teško je uostalom suosjećati s likovima koji zvuče kao patološki lažovi skloni preuveličavanju. Svi pričaju na isti način: ulaze megalomanski u nebitne detalje gubeći iz vidokruga glavnu temu, bez obzira na duljinu svojeg izlaganja. Čak ni sam pripovjedni okvir ne drži vodu jer autorica okuplja trideset ljudi na jednome mjestu, pa trideset njihovih prevoditelja, zatim i publiku, a da nigdje ne spomene novac koji bi ljude iz udaljenih i siromašnih krajeva doveo u Leipzig, gdje se ta manifestacija, odnosno taj performans odvija. Ideja javnog natječaja koji je odjednom vidljiv i dostupan svima, ali baš svima, najveća je fikcija u čitavoj knjizi, jer taj kvazirealističan okvir glumi europsku širinu i inkluzivnost. Likovi putuju svugdje, rade svašta, mobilni su na način na koji Europa to uopće ne dopušta. Lidija Dimkovska priča nam projektnu bajku u kojoj Karl Liebknecht glumi fikus. I dok njezin lik intelektualke Klare rodom iz Leipziga halucinira mrtve pjesnikinje oko svog trpezarijskog stola, Dimkovska za svoj stol dovodi ljude koji nemaju ništa pametno reći. Pripovjedačka predrasuda da “obični” ljudi nužno banaliziraju velike teme, ne razlikujući bitno od nevažnog, u direktnoj je opreci s idejama koje je propagirao Liebknecht. Duboke misli ne pripadaju samo Lidiji Dimkovskoj, Marini Cvetajevoj i Emily Dickinson, nego i raznoraznim Anama, Jakovima, Valerijama i Irenama. Prije bih, dakle, rekla da su Karla Liebknechta napustili domaći autori, nego njihovi izmišljeni likovi. Na kraju bih htjela samo reći da je, ako ništa drugo, dizajn korica besprijekoran. Fraktura se usrećila angažmanom Klare Rusan, koja je doslovno transformirala Frakturina izdanja u najljepše knjige koje trenutačno možemo naći na policama hrvatskih knjižara. “Kad smo napustili Karla Liebknechta” stoga preporučujem ljudima koji vole lijepu ilustraciju. U ovom je slučaju, nažalost, lijepa književnost ostala u drugom planu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.