Premda “Duboka voda” (Deep Water, 1957.) Patricije Highsmith barata uobičajenim elementima kriminalističkog žanra, treba odmah reći da ovaj roman nije krimić, za takvo određenje nedostaje mu esencijalni faktor, a taj je suspense u pogledu identiteta počinitelja. Slijedom ubojstva, i to ne jednog, pojavit će se tu i policija te pokoji privatni detektiv, dok je u središtu zbivanja benevolentan i šarmantan tip s očitim motivom, ali zbog čijih evidentnih ljudskih kvaliteta i doprinosa zajednici jedva da se itko njegovu nevinost usuđuje dovesti u pitanje. No za razliku od protagonista priče, mi smo - smješteni na povlaštenu poziciju sveznajućeg promatrača - otpočetka upoznati sa svim detaljima zločina pa su nam motivacijske točke za daljnje čitanje posve druge: kako će se ubojica nositi s grizodušjem i strahom da bi usprkos sveopćoj naklonosti mogao biti otkriven, hoće li ga i kakva kazna naposljetku stići, ostaje li mu najneposrednija okolina lojalna do kraja te pitanje svih pitanja - tko je uopće za tu morbidnu zbrku odgovoran. Stvar je inicijalno postavljena tako da je za razvoj priče manje važan izvršitelj, daleko je tu interesantniji trigger, odnosno osoba koja je niz kriminalnih događaja otkačila, a jedno je sigurno, razmišljanje o tome polarizirat će čitatelje. Moram sad otkriti i da ćemo prvo od nabrojanih pitanja brzo eliminirati, pokazat će se da je svima nam presimpatični lik ustvari psihopat.
Fabularna će se dinamika, stoga, temeljiti na osjećajima i reakcijama njemu bliskih ili pak neprijateljski nastrojenih pojedinaca, jer on sam za kompleksnije emocionalne procese vjerojatno nije sposoban, autorica ih, razumljivo, zato ni ne bilježi. Istodobno zgodno, ali bez sumnje zastrašujuće je ovo: taj naoko empatični i sa svima solidarni heroj ulice i dalje nasmiješeno jezdi najboljim od svih svjetova, odlučan, kako se čini, nikome ništa ne zamjerati, pa se tako neokrhnut nastavlja predano posvećivati obiteljskim, poslovnim i hobističkim ritualima. U prilog dosad rečenom, naime, tvrdnji da peti po redu roman Patricije Highsmith, a kakav je uostalom slučaj s čitavim njezinim opusom, nema poslanje, a sasvim ni obilježja kriminalističke whodunnit slagalice, nego je naprotiv postavljen kao ponešto superiornija forma, ona psihološkog trilera, gdje se hodogram policijske istrage zanemaruje nauštrb prikaza psihopatoloških mehanizama, kao i društvenog konteksta u kojem je iznenada, no ne i neobjašnjivo, došlo do odstupanja od normale. Ovdje će se, dakle, iskazi svjedoka i istražni proces obaviti začas i tek toliko, pro forma, jer mrtvozornik i sudski istražitelj slažu se da je smrt nastupila spletom okolnosti na koje se nije moglo utjecati, pri čemu sumnju jedne od svjedokinja da se moguće ipak ne radi o nesretnom slučaju obojica stručnjaka kategorički odbacuju kao histerično lupetanje. Predmet bi se time zauvijek adaktirao da se počinitelj, od napadača koji je žrtvi naudio u afektu, nije počeo - još nepomutljivo raspoloženo i ljubazno - transformirati u punokrvnog serijskog ubojicu. U podužoj ekspoziciji Highsmith nas familijarizira s društvenim miljeom jezovito uštirkane američke suburbije, onakvoj kao iz “Malih požara posvuda”: mizanscena je statična i isprva memljivo bezdogađajna, gdje mahom privilegirani žitelji gradića emitiraju ispraznu energiju plišanih medvjedića. S iznimkom zloglasne, gotovo demonske pojave lijepe Melinde koja krepava od dosade u toj silno harmoničnoj i aseksualnoj malograđanštini, gdje su svi prije hiperangažirani roditelji/slatkorječivi susjedi/marljivi zaposlenici/rezignirani bračni drugovi, nego ljubavni partneri, a kamoli samosvojne individue.
A tu je i zagušljivi malomještanski, pa i klasni kolektivitet, samorazumljivo je da se pripadnici elite drže zajedno, a u čemu ta problematična građanka odbija sudjelovati. Frustracijom žive žene okružene mrtvim ili barem lobotomiranim ljudima moglo bi se objasniti zašto se kompulzivno kači za svakog mlađahnog stranca koji zaluta u gradić, birajući one koji se ondje ne planiraju dulje zadržavati. U srcu priče, uz Melindu, nalazimo njezina na početku već spomenutog muža Vica, koji kao bogati rentijer, za gušt, ne zbog egzistencije, vodi malu izdavačku kuću s katalogom probranih naslova, dok u slobodno vrijeme u garaži uzgaja puževe, proučava seksualni život stjenica, priskače u pomoć starijim susjedima, uvijek i svima, brižan je tata i praktički samohran otac, jer njegova je nemoguća supruga prezauzeta usputnim ljubavnicima da bi stigla sudjelovati u obiteljskoj kolotečini. Highsmith je oblikovala nekonvencionalan bračni par u srednjim tridesetima, s tim da njihov otvoreni brak nije smislen pokušaj da ga se učini kvalitetnijim ili spasi od propasti, nego tek vegetativno održavanje. Iako nije jasno iz kojih razloga, čini se da to nije, kako bi se prvoloptaški očekivalo, zbog invazivno sveprisutne okoline i malog djeteta. Slično mučan prikaz dezintegracije naizgled zanimljivog braka dvoje atraktivnih i, kako najprije izgleda, uspješnih ljudi mogli smo vidjeti u klaustrofobičnoj drami “Gnijezdo” (The Nest, 2020.) Kanađanina Sama Durkina. Vic prihvaća Melindine eskapade gotovo sa simpatijama, jedini problem vidi u njezinu lošem ukusu, smatrajući da su privremeni odabranici svi redom ispod njezine razine. Neobjašnjivi su mehanizmi njihova bračnog odnosa, no možemo probati - možda je Melindino povređujuće ponašanje naprosto nastojanje da privuče pažnju svog roditeljskim i opskurnim garažnim aktivnostima zaokupljenog muža u očekivanju da konačno odreagira konkretnije, ali Vic ustrajava u svojoj iritantnoj navadi da domaćinski dobrostivo priprema večere i servira pića njezinim muškim gostima. Možda se nećemo složiti, ali evo, dok nam Highsmithova sugerira da je muž svetačka pojava, a žena hodajuća metafora zla, pokušavam ne podleći zabavnim autoričinim manipulacijama i ponuditi jednu od mnogih mogućih interpretacija. Znamo već da je ova književna ikona bila vrlo nježna prema svojim poremećenim antagonistima, sjetimo se Toma Ripleya kao najpoznatijeg primjera, a i biografi su iz njezinih mitskih bilježnica izolirali nagnuće ka mraku i nasilju, što je obilato utakala u svoje karaktere. Tragedija Patricije Highsmith u tome je što nije dobila priliku otresti se okvira žanrovske književnosti. Neki su od nas tek gledajući drame snimljene prema njezinim predlošcima, s potpisom, primjerice, Chabrola i Guadagnina, u potpunosti osvijestili koliko je kompleksne i za to vrijeme progresivne proze pisala, pritom drsko subvertirajući žanr, ali i slobodoumno promišljajući različite oblike intimnih veza. Klasik “Duboka voda”, čiji smo prijevod (žao mi je što moram primijetiti - škriputav, koji vapi za lekturom) napokon dobili jesenas (Mozaik, 2020., prev. Saša Drach), uspješno je 1981. ekraniziran s Isabelle Huppert i Jean-Louisom Trintignantom, a novi transfer iz književnog u filmski medij očekujemo krajem kolovoza. U iščekivanju i serije “Ripley” Stevena Zailliana (The Night Of), u siječnju smo, o stogodišnjici rođenja ove majstorice trilera, dobili biografsku studiju sa svježim uvidima Richarda Bradforda. Veseli svakako što će 2021. biti u znaku opusa Patricije Highsmith, neupitne literarne, ali i filmološke činjenice.
