Presimpatični lik ustvari je psihopat, ali to je manje bitno

Premda “Duboka voda” (Deep Water, 1957.) Patricije Highsmith barata uobičajenim elementima kriminalističkog žanra, treba odmah reći da ovaj roman nije krimić, za takvo određenje nedostaje mu esencijalni faktor, a taj je suspense u pogledu identiteta počinitelja. Slijedom ubojstva, i to ne jednog, pojavit će se tu i policija te pokoji privatni detektiv, dok je u središtu zbivanja benevolentan i šarmantan tip s očitim motivom, ali zbog čijih evidentnih ljudskih kvaliteta i doprinosa zajednici jedva da se itko njegovu nevinost usuđuje dovesti u pitanje. No za razliku od protagonista priče, mi smo - smješteni na povlaštenu poziciju sveznajućeg promatrača - otpočetka upoznati sa svim detaljima zločina pa su nam motivacijske točke za daljnje čitanje posve druge: kako će se ubojica nositi s grizodušjem i strahom da bi usprkos sveopćoj naklonosti mogao biti otkriven, hoće li ga i kakva kazna naposljetku stići, ostaje li mu najneposrednija okolina lojalna do kraja te pitanje svih pitanja - tko je uopće za tu morbidnu zbrku odgovoran. Stvar je inicijalno postavljena tako da je za razvoj priče manje važan izvršitelj, daleko je tu interesantniji trigger, odnosno osoba koja je niz kriminalnih događaja otkačila, a jedno je sigurno, razmišljanje o tome polarizirat će čitatelje. Moram sad otkriti i da ćemo prvo od nabrojanih pitanja brzo eliminirati, pokazat će se da je svima nam presimpatični lik ustvari psihopat.