"Nemoguće je sadašnjost objasniti sadašnjošću", Emmanuel Le Roy Laudrie, The Territory of the Historian (Chicago 1979.), str. 111-132
U prijevodu na hrvatski navedeni citat bi ustvari glasio: "Ako ne znaš što je sad, pitaj se što je bilo", ali to nije baš pogodan stih za usmenu povijest pa je preokrenut na: "Ako ne znaš šta je bilo". Dakle, skraćeno, pojednostavljeno i podložno onoj interpretaciji koja trenutačno odgovara ovom ili onom. Iako ne treba pop pjesme miješati s poviješću. Pjesme su samo pjesme, pa i kad se bave poviješću, iako je, primjerice ABBA dobivala po nosu od švedskih novinara zbog "Waterlooa", pjesme s kojom su osvojili Euroviziju, kao "kako ljubavni krah možete opisivati bitkom u kojoj je poginulo toliko mnogo ljudi". Ukratko, pjesme su dio povijesti (pa i u knjizi "Europa - Jedna povijest"), ali povijest u pjesmama baš i nije povijest za udžbenike.
U drugom svesku "Europa - Jedna povijest" Norman Davies dolazi na vremena koja su nam, kao, poznata, a o kojima znamo vrlo malo, vrlo površno i vrlo jednostrano. To je ustvari vrijeme nacionalnih povijesti, a on piše povijest Europe. Gledajući iz cjeline prema pojedinom dijelu, te povijesti se često ne podudaraju, sudaraju se, jedna su protiv druge. Zavrzlama koju je teško, čak i s najboljim namjerama, otpetljati. Norman Davies je strpljivo i pažljivo otpetljava pokušavajući ispričati priču o jednom razjedinjenom, pa naizgled ponovno ujedinjenom kontinentu. Većinom mu to uspijeva - pomiriti sve te različite nacionalne povijesti u povijest jedne Europe. Ali ne uvijek i ne u svemu. Kad bi ulazio u svaki detalj spajajući sve što je moguće, rasplećući sve uzročno posljedične lance, kako ono cijeloga kontinenta, tako i one susjedske, pa nacionalne i lokalne (a svaki od tih lanaca izravno ili neizravno utječe na povijest Europe), njegova knjiga vjerojatno bi imala stotinjak ili više tomova. Norman Davies se zato drži narativne linije koja više-manje vrijedi za cijelu Europu, a u "okvirima" zasebnim člancima unutar poglavlja objašnjava razne fenomene prelazeći granice i okvire vremena o kojem trenutačno piše (odlazi i naprijed i natrag po linearnoj crti vremena). Mora se priznati u pisanju o povijesti Europe uistinu pokušava u tu povijest uključiti sve, ali mu to naravno ne uspijeva. Veliki narodi, velike države uglavnom su bile te koje su udarala ritam događaja, trendova i promjena. Ipak, mora se priznati da u "Europi - Jedna povijest" svatko dobiva svoje mjesto.
Možda ne onakvo kakvo misli da zaslužuje, ali svejedno mjesto. Hrvatska i Hrvati tu su zastupljeni, relativno često, odnosno možda bi to bilo najbolje opisati riječima jednog bivšeg nogometaša i svojevremeno sportskog komentatora: "Često se događa da se to rijetko viđa", odnosno "rijetko se događa da se to često viđa". Nažalost, ne spominjemo se uvijek baš najtočnije, iako ne bih Normanu Daviesu u tome pripisao zle namjere. Površnost svakako. Primjerice, spominjući početke masovnih likvidacija (tijekom Francuske revolucije), on odlazi do Drugog svjetskog rata i koncentracijskih logora, gdje spominje za Jasenovac brojku od više od 700.000 žrtava, koja je dana nakon rata, između ostalog, i da se dobije što veća ratna reparacija. Doduše, kaže da je riječ o procjeni koja je više puta osporavana i umanjivana, ali ne spominje nijednu drugu brojku (užasno ružna riječ za žrtve koje su nečiji roditelji, djedovi, bake, braća, sestre, djeca), pa ni one najutemeljenije na znanstvenim istraživanjima, popisima žrtava, a koje su, gotovo, deseterostruko manje. Kad je knjiga 1996. objavljena, ta su istraživanja već bila poznata.
Slično, u pokušaju da bude duhovit, spominje i ponovno postavljanje spomenika banu Jelačiću (ne spominjući kontekst u kojem je maknut), koji je sad, prema Daviesu, kao što je nekad bio okrenut prema Mađarskoj, okrenut prema Beogradu, odnosno Kninu. Kao da je ban Jelačić nekakav pokvareni kompas koji se okreće tamo i vamo. Ali ako je već htio biti "duhovit", mogao je spomenuti vic koji je u vrijeme postavljanja spomenika kružio Zagrebom, a to je da je spomenik umjesto na južnoj strani Trga s mačem okrenutim prema sjeveru postavljen na sjevernu stranu Trga s mačem okrenutim prema jugu, ustvari govorio "Dalmošima" da se vrate doma jer, kao, svaki koji dođe postane direktor (vicevi su vicevi i u pravilu su uvredljivi za nekoga, pa se ispričavam unaprijed svakome, osim Daviesu, kojega sam možda uvrijedio). Ne treba kriviti Daviesa što našu povijest, u sklopu europske, tumači ovako ili onako, sami smo si krivi za to jer ni sami ne znamo što bismo s našom poviješću. Ne pišemo, ne tumačimo, ne istražujemo. Barem ne dovoljno. Pa to za nas čine drugi i izgube se u prijevodu.
Sve to ne znači da "Europa - Jedna povijest" nije odlična knjiga o, gotovo, nemogućoj temi koju vrijedi pročitati i iznova joj se vraćati. Dapače, rekao bih da je riječ o pothvatu koji zaslužuje svako divljenje i koji je uspio iznad svih očekivanja.
