Sjedili smo na terasi Tvornice kulture u Zagrebu, unutra se odvijala jedna od promocija, kad je Sibila Serdarević iz Frakture pričala o izložbi koju planiraju postaviti u sklopu Festivala svjetske književnosti u rujnu, izložbi slikarice koja godinama nije izlagala, a izradila je, između ostalog, i “najveći mural na području bivše Jugoslavije”. Nitko od nas za stolom za mural nije znao. Nakon jednog telefonskog poziva Seidu Serdareviću saznajemo da se on nalazi u prostorijama danas zatvorene vinarije Imota u Imotskom, tražimo fotografije murala na internetu i sve to kojih deset dana prije mojeg planiranog puta u Dalmatinsku zagoru. Ni Imotska krajina nije daleko odande. Subota je, malo poslije podneva, vozim iz Sinja, pred Imotski skrećem s državne ceste na onu koja vodi dolinom rijeke Vrlike, kroz vinograde kujundžuše i trnjaka, i naposljetku parkiram nasuprot nekad glavnog ulaza u sad opustjeli kompleks na ulazu u grad. Vinarija je u trenutku gradnje i pokretanja proizvodnje bila, kako navode neki izvori, treća po veličini u Jugoslaviji. Jedini drugi automobil na inače praznom betonskom platou pripada mojem kolegi iz Imotskog, novinaru Braci Ćosiću. Kad sam ga nazvala i pitala ga može li mi pomoći, jer jako bih voljela vidjeti mural, odgovorio je: “To nije mural, to je vrhunsko umjetničko djelo”. To moram vidjeti, rekao je. Zato me sad uvodi u glavnu zgradu, prolazimo uz zatvoreni tvornički pogon, slijedim ga uza stube, kroz hodnike od prašine i perja do svečane dvorane: “mural” je zapravo veleban zidni mozaik, ljeska se bezbroj tih kamenčića i prostorija u kojoj stojimo zaista izgleda kao umetnuta u zgradu. Ipak, nije se uvijek činilo tako. Tri dana nakon povratka iz Imotskog, ponovno vozim, ovaj put iz Zagreba za Rovinj. Tamo me u svom domu čeka slikarica Slobodana Matić Kovač, Boba, kako mi se predstavila. Na stol, u dvoru hladom vrta zaklonjenom od ulice, iznosi kavu, radi to polako, ali ne želi pomoć. Smješta se na čelo stola, niti nasuprot niti pokraj mene, pali cigaretu.
“Održavao se neki skup o Hasanaginici u Imotskom. Došlo je puno ljudi, među njima i fra Karlo Jurišić iz Makarske. Svaki dan je bila neka večera s gostima i na jednoj od njih je on rekao: ‘Pa kako to da imate ovdje umjetnicu, a nemate ništa njezino?’. Bila sam još mlada slikarica, nisam imala ni svoje kataloge, ništa što bih mu pokazala. Uopće nije znao kako ni što slikam. No to je rekao i tako je krenulo. Ja sam predložila da izvedemo upravo mozaik.” Slobodana Matić rođena je 1947. godine u Prološcu nedaleko od Imotskog. Kad su joj bile dvije godine, obitelj se preselila u Beograd, no često su se vraćali u Imotski, ostala je, kaže, jako vezana za rodni kraj, tim mozaikom htjela mu je napraviti svojevrsni hommage; i Imotskom i svom djetinjstvu u njemu. Tako na desetke tisuća bojenih kamenčića prekrivaju zidove te dvorane pričom o Imotskoj krajini: tu su Crveno i Modro jezero, njihove “jezerske vile”, vinova loza, nar, mandarine, koze i divokoze; gajdaš svira jarebicama i fazanima. “Ona što niže duhan – nju sam uradila kao autoportret”, kaže mi Boba Matić dok pali drugu cigaretu. “Imotski je uvijek bio prisutan, ne samo na ovome mozaiku nego i na drugim mojim slikama.” Hasanaginičina Topana u snovitoj je izmaglici na njezinim autoportretima, “ona zvoni nostalgijom”, napisao je Miro Glavurtić o tom često prisutnome motivu njezina slikarstva; iza njezina Borgesa izranja Galipovac s kraja Imotskog polja. Rad na mozaiku počela je 1976. godine - tek dvije godine nakon što je završila postdiplomski na beogradskoj Likovnoj akademiji. Napravila je nacrte, prema kojima je onda godinu dana s ekipom kolega slikara radila na izvedbi mozaika na modularnim pločama, potom ankerima montiranima na zidove same dvorane u vinariji. “Sve skupa bilo je i više od dvije tone teško. Morala sam biti prisutna cijelo vrijeme prilikom montaže, da se nešto ne bi krivo izvelo”, govori mi i dodaje kako su joj inspiracija za ovakvu intervenciju bile vinarije u Meksiku, gdje svečane dvorane i javne prostore dekoriraju upravo muralima.
Slobodana Matić Kovač
Trećinu sredstava za izvedbu osiguralo je tadašnje Ministarstvo kulture, trećinu vinarija Imota, a trećinu trgovačko poduzeće Napredak, tad na čelu s Matom Bobanom. Zbog toga, ističe mi i sama autorica, on ne bi trebao pripadati samo vinariji, odnosno trenutno privatnom vlasniku - on je javno dobro i trebao bi biti dostupan svima, prvenstveno građanima Imotskog. Postoje novinski članci u kojima stoji kako je mozaik-dvorana upisana u Registar kulturnih dobara te zaštićena kao pojedinačno nepokretno kulturno dobro, iako je na stranicama Ministarstva kulture i u pretraživaču kulturnih dobara nije moguće pronaći pod tim nazivom niti u popisu kulturnih dobara na području Imotskog. Uputili smo upit ministarstvu, no do zaključivanja ovog broja nismo dobili odgovor. Ipak neupitno je da je riječ o jedinstvenoj umjetničkoj intervenciji, u vrijeme njezine izvedbe u javnom prostoru, vrijednoj ne samo za imotski kraj nego kao dokument likovne umjetnosti ovih prostora uopće. U to je vrijeme mozaik-dvorana bila jedina reprezentativna sala u cijelom Imotskom, a uz nju su postojala i dva apartmana za goste - uglavnom političare. Danas je jedini dio vinarije u kojem se nazire nekadašnje stanje tog pogona. Tranzicija tijekom devedesetih godina dovela ga je do stečaja, a nakon gotovo 30 godina stagnacije i isplaćivanja minimalnih plaća na dražbi je prodana za samo 600.000 i jednu kunu. Prošle su godine svi radnici otpušteni. Što će se dogoditi s arhitekturom i mozaikom u njoj, još nije poznato.
“Prošle su mi se godine javili ljudi iz Imotskog s idejom da se uredi Dom kulture u kompleksu Režije duhana, kamo bi onda prebacili mozaik. To je u teoriji moguće, on je i izveden montažno. Nije jednostavno, velik je to posao, ali je moguće. Hoće li se to i provesti, ne znam. Iskreno, povukla sam se još davno. Sad ne znam ni koja prava polažem na to.”
No pravo na tu posvetu imotskom kraju osjećaju Imoćani - svima s kojima sam tijekom toga kratkog boravka razgovarala djelo je poznato i svi zamjeraju državi zbog stanja u koje su dopustili da se vinarija dovede te zbog konačnog zatvaranja i otpuštanja radnika. Nije mi to znala sigurno reći, no fra Karlo Jurišić preminuo je 2017. godine. Zadnji ga je put srela tijekom posjeta rodbini u Makarskoj početkom 1990-ih, kad je vinarija Imota već bila pred dugim gašenjem.
Slobodana Matić sa suprugom Mirkom Kovačem i Danilom Kišem na Durmitoru, gdje se Kiš oporavljao nakon operacije
“On je volio da se dopisuje! Dopisivao se s puno ljudi, pa i s Meštrovićem. Tako je tražio i moju beogradsku adresu i dala sam mu je, ali nikad nisam dobila njegovo pismo. Posjetila sam ga kad sam stigla u Makarsku, napokon sam imala kataloge koje sam mu odnijela. I on mi je pokazao pismo, ono mu se vratilo – na omotnicu je umjesto ‘Volgine ulice’ napisao ‘Olgina’! Pismo je poslao, ali mi zbog toga nikad nije stiglo. Otvorila sam ga, čitala kako u tom pismu opisuje kako on zamišlja moje slike. Zvučalo je kao da opisuje upravo ono što je bilo u tim katalozima koje sam donijela, kao da ih je gledao!” Kako ih je opisao fra Karlo, ne mogu znati, ali zabilježene su riječi Danila Kiša, koji je rekao kako se “od prvog časa kada je stala pred štafelaj oslobodila iskušenja i ‘čudovišta’ moderne umjetnosti. Njezini su pejzaži ne samo mediteranski, dakle sanjani, nego u tom smislu i posve ‘helenistički’: iz njih zari želja da se užasi življenja i bića nadvladaju. Njen je pjezaž”, piše Kiš, “utjeha, u njegovom krilu ljudsko tijelo postaje bogovsko, vječno, mitsko; ono tu stoji čvrsto kao mramor i bronca, naporedo s kamenom i broncom, kao metafora trajanja.” I samog je Danila Kiša portretirala više puta - o onom vjerojatno najpoznatijem, portretu s maslačkom u ruci, pisao je svojedobno i Miljenko Jergović u jednoj od svojih Subotnjih matineja. Svojim je portretima stvorila tako jednu privatnu knjižnicu svoga vremena.
Kao mlada slikarica u Beogradu, živjela je Boba Matić životom za koji kaže kako je neusporediv s onim koji žive mladi umjetnici danas. “Tada se to cijenilo, sve su novine pisale likovne kritike, mogli ste čitati reportaže s izložbi. Na Akademiji nas je bilo malo, imali smo prijateljski odnos s profesorima, po cijele smo dane provodili zajedno, pratili smo jedni druge.”
Prvu joj je izložbu u Beogradu u samo dva tjedna pogledalo 37.000 ljudi. Godine 1973., kad je još kao studentica dobila nagradu Oktobarskog salona, bila je najmlađa dobitnica te nagrade. Smatra da je imala sreće, ali je i puno radila; cijeli joj je život tad bio vezan za umjetnost, i njoj i cijeloj generaciji. “Nismo propuštali beogradski FEST, upadali smo i ako nismo imali karte. Stalno smo išli u Kinoteku. Družili smo se u tom kulturnom krugu – naš je život bio potpuno posvećen kulturi.” U beogradskom je kulturnom krugu upoznala i budućeg supruga, kultnoga književnika Mirka Kovača. Poznavala ga je, govori mi, od rane mladosti, dugo su bili prijatelji. On je pratio umjetnost, ona je puno čitala. Prohodali su kad je ona završavala studij i otad se nisu razdvajali. Družili su se i s Kišem, Borislavom Pekićem, Filipom Davidom, Lordanom Zafranovićem; likovnjacima, književnicima, filmašima, glumcima.
Prolazimo uz zatvoreni tvornički pogon, slijedim ga uza stube, kroz hodnike od prašine i perja do svečane dvorane: ‘mural’ je zapravo veleban zidni mozaik, ljeska se bezbroj tih kamenčića i prostorija u kojoj stojimo zaista izgleda kao umetnuta u zgradu
“To je bilo iskreno prijateljstvo”, govori o odnosu Kovača, Kiša, Pekića i Davida. “Među njima nije bilo nikakve zavisti, uvijek su čitali jedni drugima knjige. Dolazili bi kada sam ih portretirala, pa se gledali, smetali jedan drugog”, smije se. “Sve ih imam na slikama. Puno sam čitala, puno sam i pisaca slikala. Osim njih, vidjet ćeš i Borgesa i Tolstoja, tu imam i Tina Ujevića. Bit će to sve izloženo sada u devetom mjesecu u Zagrebu.” Pokazuje mi u potom na zid u dnu dnevne sobe, tamo je veliko platno s prizorom Tolstojeva radnog stola. “Kada sam to počela slikati,” nastavlja, “Mirko je upravo otišao u Moskvu na 20 dana. Po povratku, čekali smo ga Kiš i ja na aerodromu. Odmah je počeo o tome kako je posjetio Tolstojevu kuću, rekao mi je da bih se oduševila njegovom radnom sobom, prepričavao je kako mu izgleda stol, pa predmeti na njemu… Kada smo došli kući, odmah sam mu pokazala sliku, a on je rekao: pa to je točno tako! A nije znao da sam to radila.” Bili su vezani jedno za drugo, “svatko u svojoj usamljenosti”, kako je o njihovoj vezi pisao Mirko Kovač, o tome kako nisu imali potrebe za osnivanjem obitelji niti suviše održavanjem rodbinskih veza, već tek jedno za drugim, za svojim umjetnostima. Bila je vezana i ona za njegov Dubrovnik, on za njezin Imotski.
Voljeli su i Beograd, no krajem osamdesetih naslutili su da će se njihov grad promijeniti. O preseljenju su ionako već dugo razgovarali. Prva im je namjera bila otići na jug gdje su ionako često boravili – on je prvo htio u kuću u L. iz “Grada u zrcalu”, u Lastvi Trebinjskoj, kasnije su razgovarali o Mokošici i Dubrovniku, no ipak su odustali. “Iskreno, osjetila sam da se nešto mijenja i u Dubrovniku, bila je to 1989. godina. Pa smo se odlučili za Istru. Nikad prije nismo ovdje bili, dolazili smo tek na Pulski filmski festival. Mirko nije želio u Rovinj, već u neko manje mjesto u unutrašnjosti. Ali jedna prijateljica nam je našla stan ovdje, u Švalbinoj ulici. I tako smo došli u Rovinj, bili smo među prvima što su otišli iz Beograda.” Doselili su se iz Beograda u prosincu 1991. godine. Prodali su stan, uzeli sve stvari i zauvijek napustili grad. “Uspjeli smo donijeti i sve moje slike i sve knjige. Špediterka je bila neka Mostarka, nekako je zapečatila kamione da ih carina ne otvara. Mi smo stigli prije kamiona, nismo uopće znali hoće li nam stvari stići za nama. Stigao je onda i kamion, bio je ogroman, a naš stan u starom dijelu grada, nismo mogli s njim u ulicu. Pa su na trgu prebacivali sve to u neki manji, izgledali smo kao cirkus! I mislila sam da je ono što smo mi doživjeli tada u Beogradu grozno, doživjeli smo razne neugodne stvari, pa i od nekih ljudi koje smo smatrali bliskima. A onda se dogodila uzbuna za vrijeme bombardiranja oko Vrsara, Mirko i ja smo sjedili na kavi, a ljudi su izmilili na ulice i tek sam tada shvatila koliko je izbjeglica iz Slavonije i Dubrovnika. To što se njima dogodilo je ipak neusporedivo, stajala sam tamo i osjećala se posramljeno.”
Kaže mi da su se brzo navikli na Rovinj, “Mirko naročito”. Imali su prijatelje po cijeloj Istri, svaki su se vikend nalazili kod nekoga. Živjeli su na samoj rivi dok još nije bilo puno turista, onda su se 2000. godine preselili u kuću u kojoj upravo sjedimo. Sada joj je prevelika, ali i prepuna uspomena na zajednički život. “Kada se razbolio, stalno smo išli Rovinj - Zagreb. Jednom pri povratku, sjećam se da je rekao: ‘sada napokon osjećam da imam dom’.” A ona, pitam je. Nakon kratke tišine odgovori mi: “Pa da.” Drugi su svakako ostali u prošlosti. U Imotski više ne odlazi, i on se uvelike promijenio od onog mjesta njezina djetinjstva. U Beograd se nijednom nije vratila. “Mirko je uvijek citirao Gombrowitza, koji je, kada su mu rekli da može da prijeđe poljsku granicu, rekao: ‘ali svoju osobnu ne mogu’.” U jednom je trenutku osjetila potrebu povući se, prestala je postavljati i izložbe. Kad joj se suprug razbolio, u potpunosti se posvetila njemu. Deset godina nakon njegove smrti, još joj je teško slikati. “Bilo je to nešto neraskidivo. Po cijele smo dane bili tu skupa. On je radio ovdje, ja gore u ateljeu. Puno sam radila, ali nisam mogla u kratkom vremenu dovršiti sliku. Slikala sam možda petnaest slika godišnje. Imate slikara koji naprave i po nekoliko dnevno.”
Kažem da je onda slično kao i s pisanjem.
“Da, Mirko je bio sretan ako napiše tri-četiri rečenice dnevno. Relativno je sporo pisao. Pekić bi brzo izbacio knjigu, pa onda to popravljao”, prisjeća se kroz smijeh. Utihnemo, kao da je vrijeme da mi kaže: “Zamjeram si što više ne radim, ali ne mogu. Dugo sam osjećala otpor i nisam htjela slikati na silu.” Od grižnje savjesti spasio ju je Bergman.
Prolazimo uz zatvoreni tvornički pogon, slijedim ga uza stube, kroz hodnike od prašine i perja do svečane dvorane: ‘mural’ je zapravo veleban zidni mozaik, ljeska se bezbroj tih kamenčića i prostorija u kojoj stojimo zaista izgleda kao umetnuta u zgradu
“Gledala sam emisiju o njemu. Posjetio ga je taj novinar na njegovom otoku, nakon što mu je umrla posljednja žena, uz koju je isto bio jako vezan. I pitao ga je novinar piše li išta, odgovorio mu je: ne. Snima li išta – ne! Pa je objasnio da je stvorio neku svoju rutinu, odredio što mu je trenutno prioritet. Rekao je da gleda po deset filmova dnevno, puno hoda, razgovara samo telefonom, nikog ne prima… Rekao je: ‘ne mogu da stvaram mrtva djela’.. I to je zaista tako, nisam sama u tome. To me spasilo.” U zadnje je vrijeme ipak počela raditi. Vodi me prema ateljeu, kaže kako jedino tamo može slikati. Slijedim je polako dok mi govori o slikama izloženima po cijeloj kući. Zastajemo na katu u Mirkovoj radnoj sobi. “Njegova je zasluga što sada imam toliko slika”, pokazuje mi jedan od njegovih mnogobrojnih portreta - naposljetku, oslikala je i naslovnice njegovih izabranih djela, objavljenih u izdanju sarajevske Svjetlosti. “On se vezao za moje slike, puno više nego ja, teško mu je padalo kada bih ih prodala. Zato sada imam što postaviti na izložbi. Možda ću naslikati još nešto dotad.”
Osim one u Galeriji Kranjčar, u sklopu Festivala svjetske književnosti, Slobodana Matić Kovač imat će veliku izložbu i nagodinu, 2024. godine u Galeriji Forum u Zagrebu. Ponovno izlaganje, nakon gotovo deset godina – dopustit ću si zaključiti – pričinja joj radost. Nije to ushit nalik na onaj na početku, s godinama neizbježno stiže umor, fina rezignacija, no dok mi govori o svojim slikama, dok mi pokazuje kataloge Galerije Valjevo, koju je vodio Ljuba Popović, radove svojih kolega – ima u tome taman toliko radosti da se mogu rastužiti što mi je sve to tako generacijski daleko.
“Šejka je, kao i ti, bio arhitekt”, pokazuje mi crteže svoga kolege i prijatelja. “On je osnovao beogradsku Medialu. To je bio neki, ne znam ni sama, rekla bih neoromantizam. Oduvijek sam bila okrenuta antici i renesansi. Ona slika s Borgesom posvećena je njemu, ali i Šejki.” Veza s književnosti u njezinom je slikarstvu sveprisutna: čak i kad to nije izravno motivski, te su slike izrazito narativne, uvijek višeznačne. “Nije mi važno da netko zna protumačiti priču. Ali važno mi je da postoji, makar moja osobna.” S ovom pričom na tome stajem – i ostavljam vam da na sebi osoban način protumačite njezine na skorašnjim izložbama. Jednog dana, nadam se, i onu ispričanu na imotskome mozaiku. Sigurno je da ću se ja ove intimne rovinjske, na zidovima njezine kuće, dugo i često sjećati.
