Kultura
324 prikaza

Problem s kazalištem je u tome što u njega idu samo ljudi koji vole kazalište

1/4
Milan Šabić/PIXSELL
Porazgovarali smo s Elvisom Bošnjakom, glumcem, dramskim piscem i scenaristom koji u predstavi ‘Marija Stuart’ potpisuje dramaturgiju

Svijet kao poprište neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, individualne potrebe i društvenih zadatosti, pri čemu je temeljna težnja ljudskog života sloboda – ovaj pomalo romantičarski ideal u korijenima je filozofskih promišljanja njemačkog dramatičara, pjesnika, povjesničara i filozofa Friedricha Schillera, jedne od najznačajnijih figura u povijesti njemačke književnosti. Svoju je filozofiju svijeta sažeo u “Odi radosti”, pjesmi koja će desetljećima nakon njegove smrti biti uglazbljena u slavnoj Beethovenovoj “Devetoj simfoniji”, himni suvremene Europe. Bolno svjestan neslobode kao temeljnog ljudskog stanja, Schiller je cijelog života bio opsjednut odnosima među velikim kategorijama dobroga, istinskoga i lijepoga na jednoj strani te nužnosti i ograničenosti individualnog života na drugoj strani, pri čemu je njegov ideal moralna sloboda koja proizlazi iz razlikovanja toga dvoga. Upravo iz takve opsesije proizlazi i tragična situacija u središtu njegove drame “Marija Stuart” - koju je upravo u zagrebačkom Teatru &TD postavila Anastasija Jankovska, a dramaturški obradio Elvis Bošnjak - tragedija proizašla iz borbe za vlast unutar obitelji Tudor, čije su glavne protagonistkinje kraljica Engleske Elizabeta I. i Marija Stuart, kraljica Škotske.

Krvoločno i beskompromisno djelo praizvedeno 1800., drama “Marija Stuart” prati posljednja tri dana Marijina života prije egzekucije - ona je u zatvoru, kamo ju je smjestila njezina rođakinja i suparnica u borbi za krunu Engleske, Elizabeta I., nominalno zbog navodnoga komplota u ubojstvu njezina supruga, ali zapravo kako bi je uklonila iz utrke za tron. Kroz susret dviju žena, koji se u stvarnosti nikad nije dogodio, Schiller nudi uznemirujuću te i danas itekako aktualnu analizu društva koje političku podobnost maskira kao pravdu, a ideološko pozicioniranje predstavlja kao dio vladavine prava. No Schiller ništa ne prepušta slučaju: prihvaćajući presudu engleskog suda (koju smatra nepravednom) kao okajanje za svoje prošle grijehe, Marija vanjsku katastrofu pretvara u unutarnju pobjedu, uzdižući se iznad bilo kakve svjetovne jurisdikcije - moralni preporod par excellence.

U najnovijoj produkciji Teatra &TD Elizabetu igra Tanja Smoje a Mariju Martina Čvek. O implikacijama njihove borbe “na život i smrt” - za krunu, za politiku, za religiju, u svijetu kojim vladaju muškarci - nakon premijere 18. listopada porazgovarali smo s Elvisom Bošnjakom, glumcem, dramskim piscem i scenaristom koji u ovoj predstavi potpisuje dramaturgiju.

Express: Marija i Elizabeta dva su lica istog novčića. Jedna je doslovno u zatočeništvu, no i kruna je svojevrsni zatvor - oduzima slobodnu volju onoj koja je nosi. Koliko je na odabir ovoga komada utjecala želja za istraživanjem odnosa slobode/zatočeništva u prijelomnome trenutku u kojem se nalazi svijet u kojem živimo, svijet zamućenih granica, izvrnutih vrijednosti?

Drama “Marija Stuart” otvara mnoge prostore za istraživanje. Naravno, tu je odnos slobode i zatočeništva jer i Elizabeta, koja je slobodna, na razne je načine zatočena i često se osjeća manje slobodno nego Marija. Kruna je sama po sebi zatvor, ona ne čini ono što bi htjela nego ono što mora, što je najčešće ono što žele drugi. Tu je i odnos moći i nemoći, koji je stalno na klackalici, i što se dogodi kad moć obuzme krajnja nemoć, kakve su posljedice nemoći moćnika. Osobito je zanimljivo što se dvije žene natječu za prijestolje svijeta, pa i za prijestolje onog svijeta i, vrlo originalno, za ono što ostavljaju kao nasljeđe: jedna od glavnih briga koje ih more je kako će ih povijest zapamtiti, što će o njima govoriti stoljeća koja dolaze. Taj svijet bio je globalan gotovo kao i naš, malo uži, ali je ipak bio globalna politička pozornica. Meni se čini da su vrijednosti uvijek izvrnute, da je svijet uvijek u nekom prijelomnom trenutku, on nikako da se sastavi. Katarza nam stalno izmiče.

Express: Za ovu dramu bitan je povijesni trenutak u kojem se odvija, no Schillera je više zanimao tragični potencijal ove priče nego njezina povijesna vrijednost: u njezinu je središtu pitanje morala. Krivnja čovjeka i moralna sloboda - 400 godina kasnije, što se pokazuje, je li ih moguće pomiriti? Postoji li takvo nešto kao moralna sloboda u svijetu u kojem nitko nije bez grijeha?

Postavlja se pitanje od čega želimo biti slobodni. Ja osobno želio bih biti slobodan od svijeta, jer svijet je ono što me duboko uznemirava, na razne načine, ali i sve što volim nalazi se u tom istom svijetu, tako da sam uhvaćen u zamku. Mislim da u svijetu ne možemo biti moralno slobodni jer, čim smo dio svijeta, ne možemo svoj moral potpuno odijeliti od njega, a svijet je nemoralan, prema tome, i mi smo nemoralni jer smo dio robovanja svijetu. Pitanje je možemo li moralnu slobodu ostvariti u potpunoj izolaciji od svijeta. No moralna sloboda je nešto čemu trebamo težiti bez obzira na to što ne postoje nikakve šanse da je u svijetu pronađemo. Zašto onda raditi taj Sizifov posao? A zašto ne? Ta je potraga pitanje izbora. Meni se čini da je bolje stalno tragati, bar te neće progutati živo blato.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: “Mariju Stuart” općenito smatraju “Schillerovom savršenom dramom”, sofisticiranom klasičnom tragedijom koja je istodobno i kostimirana drama najvišeg reda, savršen spoj patosa i strasti, ozbiljnosti i komedije. Kako ste dramaturški pristupili ovom predlošku, napisanom 1800., i igri moći u njegovu središtu?

Prije svega morate znati gdje igrate neki komad. &TD je malo kazalište sa skromnim budžetom, i tu ne možete raditi predstavu s 20 glumaca. Naš ansambl ima sedmero ljudi. Dakle, na scenu izlazi manje od polovice lica iz drame. Nastojao sam zgusnuti materijal, stvoriti neku vrstu ringa u kojem borba za moći ne ostavlja mjesta za predah, jer se svako lice bori i za goli život.
Moć ili smrt. Smrt jedne od kraljica vuče za sobom i ostale. Nad svakim vratom visi oštrica giljotine. Svaka rečenica može biti presudna. Nadalje, radite za određenog redatelja/icu. Morate računati na stil te osobe, na kazališni jezik kojim se služi. Anastasija Jankovska traži uvijek prostor između replika. Tu njezina mašta najviše radi i na meni je da joj taj prostor otvorim. Zbog svega toga jako sam kratio komad; priča je tu, naravno, ali pokušao sam je zbiti u neku vrstu atoma koji mora biti podijeljen, a podjela će izazvati eksploziju koja svakog trenutka može razoriti cijeli svijet. Dakle, vrlo slično onomu u čemu danas, nažalost, živimo.

Express: U čemu je, prema vašemu mišljenju, najveća “krivnja” suvremenog čovjeka?

Naša najveća krivnja je ona prema generaciji koja dolazi, prema vlastitoj djeci: ostavljamo im zastrašujući svijet, koji tisućama godina ne uspijevamo izvesti iz najkrvavije okrutnosti i barbarstva. S jedne strane ostavljamo im svijet terora, koji bljuje mržnju iz naših nacionalnih uskogrudnosti i religiozne zatucanosti, koja više nema nikakve veze sa sadržajem. Ostavljamo im smrtno ranjenu Zemlju, prema kojoj ne pokazujemo ni minimum milosti, i koju smo spremni izmrcvariti do zadnjeg zrnca prašine iz kojeg se može izvući kapital. S druge strane, ubijamo se površnošću, potrebom da nam netko stalno pali prskalice i ispaljuje vatromete, o čemu smo osobito ovisni mi koji se busamo u prsa da pripadamo zapadnoj civilizaciji. Tvrdimo im da je demokracija koju smo stvorili sveta, ali što nam je ta svetica donijela? Govorimo im da je kapitalizam kruna društvene slobode, ali jedino što je to društvo okrunilo je bešćutnost. I, ono najstrašnije, oteli smo im mogućnost da grade neke svoje ideale, nadu da bilo što mogu suštinski promijeniti, oteli smo im mogućnost da nas preziru, jer sve što trebaju napraviti da bi opstali je postati što brže jedni od nas. Jer ako se ne uklope, Saturn će ih progutati bez imalo milosti.

Express: Posljednje poteze dviju moćnih žena, Elizabete I. i Marije Stuart, svako vrijeme reinterpretira kroz leću vlastitih aktualnosti. Borba za vlast na život i smrt… Zašto je ovaj komad bitan nama danas, zašto bi trebao biti bitan publici Teatra &TD? Postoji li danas nešto za što se vrijedi boriti “na život i smrt”?

Sam život se danas bori na život i smrt. Polje borbe danas je goli život. Trenutno nas okružuju dva velika rata. Strahota tog zagrljaja ubija život svuda. Gdje su još oni ratovi koji se vode u Africi, koji ne vrište u tolikoj mjeri s naših portalnih dalekovidnica, a možda su čak strašniji od ovih? Mnogo je velikih vladarica bilo u povijesti čovječanstva, ali malo kada se dogodilo da su sudbinu svijeta krojile dvije žene, na način na koji su je krojile Elizabeta I. i Marija Stuart. I vječito se postavlja pitanje bi li ta naša povijest bila manje krvava da su svijetom češće vladale žene, ili da su vladale u onoj mjeri u kojoj su vladali muškarci. Teško je znati odgovor na ovo pitanje. Ja nekako želim vjerovati da bi bilo bolje da su žene imale više utjecaja na politiku. Ni Schillerova drama ne daje odgovor, jer obje kraljice izložene su fatalnom utjecaju muškaraca. One nastoje preživjeti i kao žene. Mislim da je ovaj komad iznimno važan zato što nam govori jednu jednostavnu stvar koju uporno ne želimo vidjeti. Mi mislimo, vrlo često, da su političari zli ili, pak, dobri ljudi, koji se bore da bi nama bilo bolje, pa često na tom putu zglajzaju, ili se pozicije zli dočepaju pa nas teroriziraju. Političari su ljudi koji rade svoj posao, a njihov posao je pobijediti u igri u kojoj je glavni dobitak moć. Bez te moći oni su ništa, ali moć je naprava iznimno opasna za rukovanje i, kad je se dočepaju ekstremi, svijet se koprca u plamenu. U “Mariji Stuart” njome rukuju dvije žene, među muškim zubima. Hoće li one napraviti nešto drukčije, hoće li barem pokušati? Misle li one na dobro svojih podanika u situaciji u kojoj prijeti svjetski sukob ili opet misle samo na sebe, i na igračku zvanu moć? Moć ili smrt, i smrt svima koji mi ne daju tu moć. Naravno, nipošto ne mislim da su svi političari zlikovci, imam svojih idola u branši, i to su uglavnom idealisti koji su željeli spasiti svijet, ali pitanje je želi li svijet zaista biti spašen, jer mi ga uvijek spašavamo privremeno. Teško mi je uopće nastaviti i reći da ga trajno gubimo. Nadam se, naravno, ipak se nadam, u ime onih generacija koje dolaze, da će ga jednom netko trajno spasiti.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: Gdje pronaći uporišno mjesto za otpor, za borbu? U težnji za moći, za pravdom, za istinom?

Ne znam gdje naći uporišno mjesto, ne samo u ovom pitanju. Ne znam gdje ga naći uopće. Silno sam razočaran ovim što živimo. Silno sam razočaran tom našom civilizacijom. Ja sam jedan od onih što bježe, u samoću, skrivaju se u obitelji, među bliskim prijateljima, u glazbi, među listovima knjiga, u slovima koja sam lupam po tastaturi. Vjera da se nešto može promijeniti me umorila. Ja danas više ne vjerujem. Želim živjeti, naravno, ali osjećam se kao izbjeglica iz života. Ja sam kukavica, i to ne zato što se ne bih borio, jer sigurno se i borim, na neki način, već mi je taj svijet toliko zastrašujući da mi se gadi gledati mu u lice. Suočavanje me tjera na povraćanje.

Express: Može li se u tom smislu “Marija Stuart” promatrati i kao komad koji poziva na preispitivanje postojećih društvenih struktura, odnosa moći, vrijednosti, na razvoj neke nove “kulture otpora”? Kako uopće definirati otpor u neoliberalnom kontekstu?

Naš otpor uvijek je privremen i prigodan. On traje dok se ne umorimo i dok vuk ne pojede magarca. Kad vuk smaže magarca, idemo dalje, umireni time što smo mi vuku rekli da ne jede magarca, ali vuk nas, eto, nije poslušao. Naš otpor nije slomila nikakva vrsta terora, naš otpor slomio je konformizam. Mislim da glavni problem i klica svakog terora, pa i onoga koji se sprovodi na mnogim mjestima sasvim otvoreno prema ženama, leži u onom stanju sitosti kojem se prepuštamo ugodno zavaljeni u svoj organizirani svijet, kakvoga god predznaka on bio, totalitaran ili neoliberalan. Postojeće društvene vrijednosti trebalo bi preispitivati od ranih dana, u školi, a i unutar religijskih zajednica. Ali to se neće dogoditi jer čak i u školama mi učimo djecu postojećim društvenim vrijednostima i ne učimo ih da bilo što propituju. I ljudi koji propituju takve vrijednosti nisu česta pojava. Nama koji živimo unutar kulturnoga kruga čini se da ih ima, jer mi smo okruženi takvim ljudima, ili se njima bavimo, ali, zapravo, ima ih vrlo malo. Najveća većina drži se društvenih vrijednosti točno onako kako su već stotinama godina propisane i nema namjeru maknuti se s mjesta jer kompletan sustav radi na tome da ostanu u toj letargiji. Pokažite im najočitiju laž, Ako je ona dio narativa u kojem se oni prepoznaju, nastradat ćete.

Express: Tko bi, onda, bila, neka vaša zamišljena ciljana publika? Kome se ova predstava obraća?

Problem s kazalištem je u tome što u njega idu samo ljudi koji vole kazalište, a nama se čini da se obraćamo nekom širokom krugu, nekoj javnosti. Reklo bi se da je to potpuno logično. Voliš kazalište, ideš u kazalište, ne voliš ga, ne ideš. Tako je sa svim stvarima. Moja ciljana publika uvijek su oni koji ne idu u kazalište. Njih bih nekako htio privući. Nažalost, prostor za komunikaciju s tim ljudima sve je uži. Kad je u pitanju svjetonazor, ili neke vrijednosti koje mi ljudi iz kulture najčešće zastupamo, njih uglavnom konzumiraju ljudi koji zastupaju te iste vrijednosti; možemo se estetski razilaziti, ali mi razgovaramo gotovo isključivo sa svjetonazorskim istomišljenicima. Izolacija kulture dovela je do toga da onima drugima, koji misle drukčije, mi više nemamo pristupa. Kulturu sad već morate platiti u većini medija, jer ona nema dovoljno klikova da se tu netko poželi reklamirati. Time ljude koji nisu sami po sebi zainteresirani za kulturu potpuno izoliramo od kulturnih sadržaja. Oni ne mogu ni slučajno stupiti s njom u kontakt. S njom teško mogu stupiti u kontakt i njihova djeca. To su, recimo, ljudi kojima bih se ja općenito volio obratiti, ali naše veze su pokidane. Mi smo skriveni iza pretplata. Naravno, mediji moraju od nečega živjeti, ali pobogu, ako su izvan pretplate dostupni samo kriminal, politika i sport, kako mi možemo graditi društvo kulture, što je jedna od obveza medija?!

Express: Iako je bio profesor povijesti, Schiller se nije previše opterećivao činjenicama – dobra priča za njega je uvijek bila na prvome mjestu. Povijesni susret Marije Stuart i Elizabete I. iz ove drame nikad se nije dogodio: u stvarnosti, Elizabeta je Mariju držala godinama u zatočeništvu. Kakav je vaš odnos prema istini – kakav prema povijesti? Možemo li razumjeti sebe danas ako ne razumijemo vlastitu povijest?

Susret Elizabete I. i Marije Stuart središnji je prizor komada. Baš zato što se nije dogodio mi smo ga premjestili na njegov kraj. On se u našoj predstavi događa nakon što je pala Marijina glava, u onom prostoru u kojem se jedna i druga nastoje ugurati u buduće udžbenike, u kojem se bore za svoj glas pred sudom povijesti. Mislim da je na taj način prizor postao još okrutniji, krivnja kojom se nabacuju ima dužu oštricu. Bila je to najkompliciranija dramaturška operacija koju je trebalo izvesti. Nadam se da je pacijent preživio. Naravno da ne možemo razumjeti sebe ako ne razumijemo povijest. Ali povijest razloga često nadjača povijest istine, mi se priklanjamo razlozima iz kojih kreiramo neku sebi prihvatljivu istinu. O tomu sam pisao u romanu “Gdje je nestao Kir”.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: Osim rodnom problematikom, ovaj se komad bavi etikom vlasti: koja je cijena domovinske sigurnosti, kako donijeti potencijalno nepopularnu odluku, a ipak ostati naklonjen svom biračkom tijelu... Zvuči kao dvojba svakog populističkog političara danas, baš kao i prije četiri stoljeća. Znači li to da se u međuvremenu ništa nije promijenilo?

Ne, nije se promijenilo. Mislim da se nikad neće ni promijeniti. Populizam je uvijek bolje prolazio i tako će biti i dalje jer većina ljudi, kao što je pokazao Ibsen, nije spremna konzumirati ništa više od populizma. Ako propitujete bilo kakvu društvenu vrijednost, izoliraju vas kao Ibsenova neprijatelja naroda. Pa čak i političari koji, kao, nisu populisti opet se služe populizmom. Populizam je proširio sadržaje, on više ne stanuje samo desno, i lijevi populizam ima svojih aduta. Ako kažete da objavljujete rat korupciji, nepotizmu, nejednakosti spolova, onečišćenju prirode, pa to je danas popriličan populizam. Nevažno je što govorite, važno je što radite nakon što govorite.

Express: Na kraju, da se referiram na pitanje koje postavlja sama vaša predstava: Što je važnije, život pojedinca ili mir cijelog jednog naroda?

To je komplicirano pitanje. Na prvu bismo, bez puno razmišljanja, trebali bubnuti – mir cijelog naroda. Ali što kad život pojedinca zahvaća dublje od mira cijelog naroda i kad će narod smrt nekog pojedinca plaćati puno skuplje no što se činilo? Ono što se zbilo između Elizabete I. i Marije Stuart odjekivalo je svijetom kroz stoljeća i odjekuje i danas. Postavili ste mi puno sjajnih pitanja i hvala vam, ali ja nemam ni jedan jasan odgovor jer svi odgovori koji se meni čine logični u kontradikciji su s onim što svijet živi, i ja ne znam odgovor na ono najveće pitanje - Zašto je to tako? Ako razumijemo što je dobro, zašto nam dobro ne može biti dovoljno dobro? Sva ova pitanja mučila su mnogo veće ljude no što je moja malenkost. Jedan Tolstoj mučio se cijeli život s njima, ispisao je tisuće stranica, ali na kraju se ipak pogubio. Možda nitko nije bio taku blizu odgovora, no praksa mu je pokazala da nije pronašao konačan odgovor. Kad bih znao odgovore, vikao bih ih, ali vjerojatno bih gadno nastradao. Zato se vrtim u pitanjima, sigurnije je.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.