Tamta Melashvili (Ambrolauri, 1979.) gruzijska je spisateljica i aktivistkinja čiji su romani prevedeni na desetak jezika. Od 2010. godine aktivno sudjeluje u različitim prosvjedima za pravednije društvo u svojoj državi, a u svojim djelima najčešće istražuje ženska iskustva i osjećaje, ali također progovara i o ratu, smrti i strahu. Povodom njezina gostovanja na 31. Sa(n)jam knjige u Istri razgovarali smo s njom o političkoj situaciji u Gruziji, o posljedicama koje rat ostavlja na ljude, o kolektivnoj traumi te o tome u kojoj se mjeri njezino pisanje može smatrati političkim.
BestBook: Vaš prvi roman 'Brojalica' donosi priču o dvjema djevojčicama koje žive u provincijskom naselju u neimenovanoj ratnoj zoni. U kojoj je mjeri taj roman inspiriran ruskim napadom na Gruziju 2008. godine?
Da se 2008. godine nije dogodio rat između Rusije i Gruzije, mislim da nikada ne bih napisala ovaj roman. Tada, u 2010. godini, to je bio moj objavljeni roman i nastao je kao moj direktan odgovor na rat – na rat u općenitom smislu i na okrutne stvarnosti koje on nameće običnim ljudima.
BestBook: Glavne junakinje žive u provinciji, odnosno na selu. Koliko se ratno iskustvo u provinciji razlikuje od onoga u velikim gradovima?
Nije to samo provincija, riječ je o zatvorenom, izoliranom mjestu tijekom rata – mjestu iz kojeg ljudi ne mogu samo tako otići kako bi preživjeli zato što je vojska blokirala svaki izlaz. U takvim situacijama život postaje ekstremno napet i intenzivan, bez jasnih metoda za preživljavanje i više nisi siguran hoćeš li uopće preživjeti. A tu sam stvarnost htjela prikazati kroz oči tinejdžerica - na koje sve načine one to mogu iskusiti i osjetiti.
BestBook: U romanu 'Kos, kos, kupina' progovarate o brojim izazovima s kojima se danas suočavaju žene. Što biste izdvojili kao najveći problem za žene u suvremenom društvu?
Mislim da jedan od glavnih problema s kojima se žene diljem svijeta suočavaju ostaje rodno uvjetovano nasilje, od femicida pa do online nasilja. Drugi dio tog lanca predstavljaju ekonomska nejednakost i nedovoljna zastupljenost u politici. A trenutno postoje općeniti trendovi snažnih globalnih protivljenja ženskoj emancipaciji, što dodatno otežava naše živote na puno načina.
BestBook: U tom ste romanu također istraživali temu straha – straha od starenja, straha od drugih ljudi, straha od smrti. Što vas je potaknulo da se okrenete takvim temama?
Mislim da je to bilo moje vlastito starenje. Kada sam napunila četrdesetu, za mene je to bila prekretnica. Počela sam razmišljati o stvarima koje ranije nisam uzimala u obzir. Ta sam pitanja htjela istražiti i u književnosti, ali nisam mogla pronaći puno toga o iskustvima žena srednje životne dobi, njihove priče uglavnom nisu postojale. I onda sam odlučila sama pisati o tome i pisati to za sebe, ne samo za čitatelja. Tako je nastala protagonistica Etero, neudana žena srednjih godina koja se zna snalaziti u vrlo patrijarhalnom okruženju, a da pritom ne izgubi svoju slobodu.
BestBook: Život glavne junakinje romana 'Kos, kos, kupina' drastično se promijeni nakon što jedva izbjegne smrt. Kako, prema vašem mišljenju, takva iskustva inače utječu na ljude?
Mislim da suočavanje sa smrću izuzetno snažno utječe na ljude. Prisiljava ih da ponovno razmisle o svojim životima i potiče ih na donošenje odluka koje donose velike životne promjene, promjene o kojima u običnim situacijama ne bi razmišljali. Upravo se to događa s mojom protagonistkinjom i upravo to i ona radi.
BestBook: Djetinjstvo ste proveli u Sovjetskom Savezu. Koliko je to utjecalo na vaše pisanje? Koliko pamtite o svojem životu u tom vremenu, kako je vaš život tada izgledao?
Mislim da je postsovjetski period sa svojim turbulencijama i iskustvima više utjecao na moje pisanje nego što je to bio slučaj sa sovjetskim vremenima, barem do sada. Istina, bila sam sovjetsko dijete i imala sam sretno djetinjstvo, ali to nije bilo zato što sam živjela u ispravnoj državi, nego zato što sam se u svojoj obitelji osjećala sigurno i zaštićeno. I ako mi nedostaju ta vremena, definitivno mi nedostaje osjećaj te sigurnosti i povezanosti s ljudima, što sam kao odrasla osoba izgubila.
BestBook: Diplomirali ste međunarodne odnose i rodne studije, a radili ste i kao profesorica na Sveučilištu u Tbilisiju. Zašto ste se odlučili za studiranje tih smjerova? Što vam je bilo najvažnije u radu sa studentima?
Preddiplomski studij međunarodnih odnosa završila sam prije dosta vremena. Kada sam imala 17 godina odabrala sam taj smjer jer sam zamišljala kako ću postati diplomatkinja, ali nakon što sam počela studirati, vrlo sam brzo shvatila da to nije za mene. Nakon toga puno sam eksperimentirala tijekom života, tražila sam samu sebe i svoje mjesto u ovom svijetu. Kasnije, 2008. godine, završila sam diplomski studij iz područja rodnih studija na Centralnom europskom sveučilištu. Obrazovanje koje sam tamo dobila uistinu me oblikovalo na jako puno načina. Nakon povratka u Gruziju predavala sam na Sveučilištu u Tbilisiju i stvarno sam voljela interakcije sa studentima, ali tijekom pandemije odlučila sam se od toga odmaknuti. Nakon gotovo cijelog desetljeća predavanja, shvatila sam da akademski rad pripada određenoj fazi mojeg života i da sam spremna krenuti dalje i raditi druge stvari koje sam za sebe smatrala važnijima - na primjer, pisanje.
BestBook: Prije nego što ste se okrenuli pisanju, jedno ste vrijeme bili vrlo posvećeni aktivizmu te ste sudjelovali u brojnim prosvjedima u Gruziji. Što vas je tada najviše motiviralo?
U društveni aktivizam uključena sam od 2010. godine. U tim ranijim godinama jako sam se tome posvetila, bila sam puna energije i vjere u borbu protiv nepravde i nejednakosti. Osjećala sam da moj rad, kao i sve ono što smo mi aktivisti kolektivno radili, pomaže poboljšanju gruzijskog društva. Borila sam se s kolegama aktivistima koji su dijelili istu predanost i nadu, a činjenica da i danas imamo tako snažno građansko društvo koje prosvjeduje i koje se opire Ivanišvilijevu represivnom, proruskom režimu također je rezultat svih naših nekadašnjih napora, kao građana i kao aktivista.
BestBook: U jednom ste intervjuu spomenuli kako je sve politika i kako pisanje ne može ne biti dijelom politike. U kojoj mjeri vlastito pisanje smatrate političkim?
Moje pisanje svakako je političko. Ženski životi, iskustva, tijela i osjećaji - sve je to političko jer nikada nije postojalo izvan struktura moći. Stoljećima se ignoriralo i nas i naša iskustva tako da, kada pišem o ženama i iz ženske perspektive, izazivam dugu povijest šutnje i odbacivanja i nekako ponovno stječem pravdu. Zar to nije političko?
BestBook: Što nam možete reći o trenutnoj političkoj situaciji u Gruziji?
Jako cijenim što ste mi postavili to pitanje. Prosvjedi traju već više od godinu dana. To su prosvjedi protiv režima oligarha, milijardera Ivanišvilija koji je svoje bogatstvo stekao u Rusiji 90-ih godina i koji je, otkad je počela agresija na Ukrajinu, postao otvoreno proruski, zajedno sa svojom vladajućom strankom. Prošle godine vladajuća je stranka lažirala glasove tijekom parlamentarnih izbora i ljudi od tada prosvjeduju za europsku budućnost Gruzije, za njezinu demokraciju i pravedno društvo. Kako bi se suočio s tim, režim postaje sve agresivniji. Sada imamo više od stotinu političkih zatvorenika, što je jako velika brojka ako uzmete u obzir da nas ima samo 3,5 milijuna. Među tim političkim zatvorenicima nalaze se i pjesnici, novinari, glumci, liječnici, studenti, čak i televizijski voditelji.
BestBook: Kakvo je vaše mišljenje o književnoj sceni u Gruziji? U kojoj mjeri današnja politička situacija, kao i ona u prošlosti, utječe na nju?
Tijekom posljednjeg desetljeća gruzijska je književnost postala vrlo živahna, raznolika i puna različitih glasova. Ponosna sam što sam dio nje. Svi pisci, kao i svi umjetnici općenito, koji u Gruziji rade nešto značajno također su oni koji stoje u prvim redovima na prosvjedima i koji se bore za slobode koje nam je režim uzeo. Također se suočavamo s vrlo stvarnom prijetnjom cenzure i možete zamisliti koliko nam je, u ovom kontekstu, dragocjena sloboda izražavanja - borba za nju postaje borba za sve nas. Sve to iscrpljuje naše resurse i energiju, ali nekako se ipak uspijevamo boriti, a istovremeno i pisati.
BestBook: Kada se govori o Sovjetskom Savezu i tranzicijskom periodu 90-ih, ljudi često spominju kolektivnu traumu, ali istovremeno se o njoj ne govori dovoljno. Kakvo je vaše mišljenje o pojmu kolektivne traume u suvremenom diskursu? Na koji bi se način trebalo pristupati takvoj temi?
Kolektivna trauma nešto je s čime se zaista teško suočiti, osobito u društvima koja imaju kompleksnu i bolnu prošlost, kao što to ima naše društvo. Mislim da najprije moramo naučiti kako govoriti o tome, pronaći pravi jezik za to, a onda i naučiti kako se nositi s tom traumom. To zahtijeva vrijeme, energiju i veliku količinu spremnosti, a isto tako zahtijeva i da budemo strpljivi te da shvatimo kako će nam trebati dugo vremena da tu traumu procesuiramo, a zatim da se od nje i izliječimo.
BestBook: Kako zamišljate budućnost Gruzije i gruzijske književnosti?
Imam samo jednu nadu, jedan san i jednu težnju - da Gruzija postane slobodna od represivnog režima u svojoj borbi za demokraciju, da postane slobodno i pravedno društvo.
