Psihotično, shizofreno, sa šarmom ranog hip-hopa

Whole Lotta Red, iako će naslovom iz prve podsjetiti na slavnu pjesmu Led Zeppelina “Whole Lotta Love”, s njom zapravo nema nikakve veze. Raper iz Atlante, Playboi Carti, nakon mjeseci najava i hintova, napokon je krajem prošle godine izbacio svoj drugi i dugoočekivani album “Whole Lotta Red”. Album zvuči psihotično, gotovo shizofreno, sa šarmom ranog hip-hopa. Ima u njemu DIY estetike, vokalnog eksperimentiranja, pa čak i malo orijentalnog ugođaja. Neki stihovi, izgovoreni u brzom ritmu, iskrivljena glasa, jedva da zvuče kao riječi koje izgovara čovjek, nego kakav stroj koji maršira da izvede revoluciju. S druge strane, u nekim momentima pjesme zvuče kao uspavanke za malu djecu, dok ih presijecaju brutalni stihovi o ubojstvu (“Sve otkad mi je brat umro/Sve otkad mi je brat umro/Razmišljam o umorstvu”). Glas je tu jedva zato da prenese misao, a više da stvori beat, ugođaj, dok se cijela atmosfera oslanja na ponavljajuće refrene. Ponekad riječi koje izgovara zvuče napola progutano, pa će se slušatelj, pogotovo stranac, više morati osloniti na svoj osjećaj i pustiti da ga nosi, a manje na razumijevanje onoga što je izrečeno, jer ono i nije toliko važno. Muzička podloga je monotona i uvelike određena dubokim bass beatovima koji se kontinuirano ponavljaju i ne prestaju. Album je mračan, plovi kao da je na speedballu, nošen brzopoteznom, tik-tok dinamikom.