Pandemija i potresi postali su naša svakodnevica. Junaci Koščecova romana, njih nekolicina tjeskobno stjeranih u prostore vlastite samoće, dobro prikazuju rezultate nove strategije kolektivnog preživljavanja svodive na oksimoronske apsurde nade u “novo normalno”. Sam kraj romana nagovješta kako je novo zapravo staro, a staro nipošto nije bilo normalno. Ta normalnost bila je tek privid, nešto što bi notorni antipsihijatar Lang nazvao “očevidno”, iza kojega se krije ništa drugo nego lažna sigurnost sebično sitnoga ljudskog svakodnevlja potkupljena dubokim stategijama moći, pohlepe, zlatnog teleta profita, čija je jedina logika porobljavanje duše kao priprema za materijalno porobljavanje. Kao da je izmicanje tla pod nogama, nemilosrdni drhtaj zemlje podsjetio na proročanske riječi genijalnog luđaka Antonina Artauda da svi mi još nismo sigurni i da nam nebo svakoga časa može pasti na glavu. I pada - u obliku potresa, virusa, svega neprijateljskoga ljudskom rodu što ne postoji tek od jučer ili danas. Zapravo, ta prividna iznenadnost pogibelji i služi čovjeku kao utjeha da je naš život neka vrsta pedagoške poeme u kojoj pravda uvijek pobijedi, zlo se nadvlada, dobro konačno zavlada i život ponovno ispunjen harmoničnim redom idilično traje do u beskraj. Zlo, opasnost, tragedija, samo su iznimke, privremene fusnote. Malo sutra, poručuju nam cinično Koščecovi likovi, svjesni, i stoga i lišeni, malograđanskih utjeha. Ne tek čemu, nego kome služi ta varava utjeha? Na prvi dio pitanja odgovor se lako daje: u zamjenu za privid sigurnosti, puk se spremno podaje represiji, odustajući od vlastite odgovornosti za svoju sudbinu. “Nagnuće odustajanju oduvijek je tu, trebao je samo izgovor da se predaš, zavučeš i zaključaš se, da prihvatiš propast kao jedinu mogućnost” - umuje Zvonko, jedan od likova koji u prvom licu pripovijedaju svoju sudbinu. Ono što ovaj traumatizirani intelektualac zaobilazi jest odgovor na drugi dio pitanja - kome? Jesu li dioničari straha konkretni ljudi od krvi i mesa, jesu li to možda tvorci i upravljači mreže manipulacija ili je to sam bezlični sustav koji raspodjeljuje ljudski materijal na malobrojne robovlasnike i masu robova - to romanopisca ne zanima.
On postavlja dijagnozu ne propitujući uzroke bolesti. Odgovori zastaju na razini općih mjesta: ljudske ovce suviše su podložne strahu, a da bi se usudile pružiti ruku, a tko su manipulatori, to se ne saznaje ni u zaključnim poglavljima, kad Zvonkova supruga Marta radi za stanovitog prodavača magle koji tek daje naslutiti da je riječ o nekakvoj globalnoj zavjeri. Isfrustrirani marginalac, luzer po definiciji, njegova ne baš u svemu besprijekorna supruga, problematična djeca, osobito niškorisni sin, situirani u društvo koje se raspada po svim šavovima, pripovijedaju svoja viđenja sudbine i dogodovštine iscizeliranim, profinjenim stilom u koji, doduše, nerijetko zaluta i kakvo opće mjesto o korupciji, društvenoj laži i posvemašnjem primitivizmu. Sve, konačno, završava u paranoidnoj samoizolaciji glavnoga lika čija je žena u međuvremenu umrla, a da pojma nemamo zašto. Pred nama je roman egzistencijalne tjeskobe ljudi osuđenih na samoću kojoj je lockdown i geološka katastrofa metonimija atomizirana života pojedinaca čiji je sadržaj otuđenje, a trajna sudbina nesreća. Roman kome bi staloženija pripovjedačka struktura učinkovito prezentirala pojedine uspješne epizode i izostavila povremena isprazna umovanja
