Pandemija i potresi postali su naša svakodnevica. Junaci Koščecova romana, njih nekolicina tjeskobno stjeranih u prostore vlastite samoće, dobro prikazuju rezultate nove strategije kolektivnog preživljavanja svodive na oksimoronske apsurde nade u “novo normalno”. Sam kraj romana nagovješta kako je novo zapravo staro, a staro nipošto nije bilo normalno. Ta normalnost bila je tek privid, nešto što bi notorni antipsihijatar Lang nazvao “očevidno”, iza kojega se krije ništa drugo nego lažna sigurnost sebično sitnoga ljudskog svakodnevlja potkupljena dubokim stategijama moći, pohlepe, zlatnog teleta profita, čija je jedina logika porobljavanje duše kao priprema za materijalno porobljavanje. Kao da je izmicanje tla pod nogama, nemilosrdni drhtaj zemlje podsjetio na proročanske riječi genijalnog luđaka Antonina Artauda da svi mi još nismo sigurni i da nam nebo svakoga časa može pasti na glavu. I pada - u obliku potresa, virusa, svega neprijateljskoga ljudskom rodu što ne postoji tek od jučer ili danas. Zapravo, ta prividna iznenadnost pogibelji i služi čovjeku kao utjeha da je naš život neka vrsta pedagoške poeme u kojoj pravda uvijek pobijedi, zlo se nadvlada, dobro konačno zavlada i život ponovno ispunjen harmoničnim redom idilično traje do u beskraj. Zlo, opasnost, tragedija, samo su iznimke, privremene fusnote. Malo sutra, poručuju nam cinično Koščecovi likovi, svjesni, i stoga i lišeni, malograđanskih utjeha. Ne tek čemu, nego kome služi ta varava utjeha? Na prvi dio pitanja odgovor se lako daje: u zamjenu za privid sigurnosti, puk se spremno podaje represiji, odustajući od vlastite odgovornosti za svoju sudbinu. “Nagnuće odustajanju oduvijek je tu, trebao je samo izgovor da se predaš, zavučeš i zaključaš se, da prihvatiš propast kao jedinu mogućnost” - umuje Zvonko, jedan od likova koji u prvom licu pripovijedaju svoju sudbinu. Ono što ovaj traumatizirani intelektualac zaobilazi jest odgovor na drugi dio pitanja - kome? Jesu li dioničari straha konkretni ljudi od krvi i mesa, jesu li to možda tvorci i upravljači mreže manipulacija ili je to sam bezlični sustav koji raspodjeljuje ljudski materijal na malobrojne robovlasnike i masu robova - to romanopisca ne zanima.
109
prikaza
Pucanje društva po svim šavovima Marinka Koščeca!
Pred nama je roman egzistencijalne tjeskobe ljudi osuđenih na samoću kojoj je lockdown i geološka katastrofa metonimija atomizirana života pojedinaca čiji je sadržaj otuđenje, a trajna sudbina nesreća
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
