‘Ja sam’ je kombinacija autobiografske fikcije i svojevrsne literarne posvete ocu i majci, ali i rodnom Sarajevu. U romanima koje smještamo u žanr Bildungsromana, kakvim nam se i ovaj čini, podrazumijeva se nekoliko stvari – da pripovjedač uspije artikulirati odgovarajući glas kojim se ostvaruje uvjerljivost te da je u romanu primjetan pripovjedačev razvoj. ‘Ja sam’ je u tome smislu šampion Kritika proznog uma Damira Uzunovića, bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaika, upoznala sam negdje pred kraj devedesetih nakon što je s kolegom Goranom Samardžićem otvorio kultnu sarajevsku knjižaru Buybook, koja će potom prerasti i u jednu od agilnijih regionalnih nakladničkih kuća, koja već nekoliko godina organizira i Internacionalni književni festival Bookstan. Tako aktivan život književnoga “kulturtregera” vjerojatno je i uzrokom svojevrsne spisateljske apstinencije, pa je Uzunović zadnju knjigu, zbirku pjesama “Ljudi i ptice”, objavio 2005. godine, dok se prozom nije oglašavao od zbirke “Kesten”, objavljene iste godine kad je i osnovan Buybook. No opsežan roman “Ja sam”, kombinacija autobiografske fikcije i svojevrsne literarne posvete ocu i majci, ali i rodnom Sarajevu, posve bi sigurno mogao baš u svim smislovima nadoknaditi tu stvaralačku pauzu. Priča o sebi kao odgovor na pitanje o smislu života, tako ćemo tragom uvodnog citata Györgya Konráda, usmjeriti početak čitanja romana.
Damir Uzunović
Ono naslovno “Ja sam” još nas dodatno uvjerava kako smo na pravom putu žanrovskog dešifriranje, a sve se to dodatno potvrđuje čitanjem prvog dijela romana, nazvanoga “Koreja”. U njega uvodi Prolog, koji sjajno ocrtava atmosferu, “unutarnju i spoljnu geografiju” sarajevskoga kvarta premreženog željezničkom prugom, u kojem je pripovjedač odrastao. Njegovo “ja sam” u ovome je dijelu, koji počinje simbolički, ritualom “sunećenja”, ono je pripovjedno “ja” koje bilježi tipične sličice odrastanja sedamdesetih godine 20. st. u ex Jugoslaviji. Kraći zapisi u kojima se kao u nekom kaleidoskopu prošlosti iscrtavaju obrisi jednog djetinjstva, ispunjenog sretnim i onim jezivim trenucima kao i svako djetinjstvo, mali su katalog nekih općih mjesta poput pony bicikla, veš mašine, kožne jakne, ljetovanja i izleta, posjeta cirkusu i sl., ali i vrlo individualnih iskustava u kojima spoznaje sebe, svoju obitelj i mikrozajednicu u kojoj živi. Taj svijet u kojemu miris kuhanja sirovog mlijeka postaje mirisom buđenja, bez obzira na traume od zatvaranja u kauč koju priušti sestra ili povremenih batina kao odgojne metode, kao i spoznaje da oko 44 45 njega žive ljudi sa svojim nesrećama, još je onaj u kojem postoji čvrsto uporište i vjeruje se kako otac može “spasiti cijeli svijet jer očevi za to i služe”. U drugom dijelu ovog romana - koji se zapravo sastoji od tri knjige, koje nisu samo mehanički srasle jedna u drugu - granice svijeta nešto su šire i nešto opasnije. “Manijak na tavanu susjedne zgrade” počinje upravo tako – manijakom, koji je za sada već odraslijeg pripovjedača i njegove kvartovske prijatelje izvor straha, radoznalosti, ali i tajanstvene privlačnosti i pronađene hrabrosti. U tom dijelu pozicija pripovjedača i stil se već donekle mijenjaju/odrastaju, balansirajući između tehnike “prozora u dvorište”, kojom se ocrtavaju živopisni stanovnici kvarta, i tehnike samoopservacije, u kojoj sve veću ulogu ima inicijacija u prostore erotskog. Prva nam tehnika donosi svijet jedne multietničke zajednice, socijalnih slučajeva, “domaca”, prostitutki, ostataka građanskih jednokatnica, stanova bez kanalizacije, tvorničkih radnika, lokalnih frajera, a druga se smjestila u prostor između prvih pornočasopisa i filmova te erotskih maštanja vezanih za sestrine prijateljice i djevojku koja živi s njegovom obitelji nakon razornog crnogorskog potresa. Neka čudna mješavina tihog voajerstva i aktivnog sudjelovanja u onome što se naziva životom završava još jednom simboličkom inicijacijom, prvim seksualnim iskustvom, koje za sobom vuče traumu, ali i konstatacijom kako su Stranglersi zvučna podloga vremena o kojem piše. I potom rez, u životu i u tekstu, koji se događa u trećem i možda ključnom dijelu romana, naslovljenom “Tri očeve smrti”. Tu smo već vrlo blizu tome da shvatimo kako naslovno “Ja sam” nije (samo) indikator autobiografskog, no za potpuno shvaćanje te igre/pretapanja trebat će pričekati do kraja, gdje će se čitava priča o identitetu, o čemu u svojoj biti ovakvi romani i jesu, rasplesti na dirljiv i veličanstven način. Rez predstavljaju rat i opsada Sarajeva, rez predstavljaju tužne i nemoguće ljubavi, rez predstavlja i postajanje piscem, odlasci od doma od kojega se ne može otići, gubici onih do kojih je stalo, kajanja, grižnje savjesti i, dakako, smrti bližnjih. Stilski, Uzunović se ovdje odmiče od glasa kojim je roman počeo – percepcija svijeta sad je dana glasom analitičara, esejista, suptilnog introspekta, pjesnika.
Na događajnoj razini, u kojoj rat namjerno nije tematiziran osim posljedično, kao razorno tkivo na tkivu života, ovaj je dio romana priča o strašnim ljubavima koje su ubijale daljine, nacionalne podjele i nevjere, ali i kronologija očeve bolesti i smrti. Sve je to povod za pomnu rekonstrukciju očeva (i majčina života), obiteljsku kronologiju potaknutu grobnicama u kojima počivaju preci, ali prije svega “konstrukciju” sebe samoga, krhkog i pogubljenog. Pripovjedač, načet iskustvom rata i strahom od iščekivanja gubitka bližnjeg, svjestan je kako je život negdje drugdje, primjerice u Kaliforniji, u koju ga je doveo njegov spisateljski zanat, nemoguć kao i pisanje na nekom drugom, stranom jeziku. Kao što se na njemu “emocija ne može izraziti”, pa je posljedično “ispisani tekst lažan”, kad se ne bi odgovorilo na telefonski poziv iz Sarajeva (“grada kojem stanovnici nikada nisu dali onoliko koliko je on dao njima”) i sam bi bio baš takav – lažan. Podijeljenost između dviju žena, Dalije i Lare, podijeljenost je između doma i svijeta koja se ne može riješiti drukčije no odricanjem. U tome, završnom dijelu, roman se uobličava o priču o povratku/ostanku, prihvaćanju i redefiniranju značenja ključne, naslovne rečenice “ja sam”. Očeva smrt (i epilog posvećen majci), kraj kojim Uzunović doslovno emotivno ubija svoga čitatelja, zaokružuju ovaj roman u kojem je toliko razotkrivanja koliko i slojeva i podslojeva. U romanima koje smještamo u žanr Bildungsromana, kakvim nam se i ovaj čini, podrazumijeva se nekoliko stvari – da pripovjedač uspije artikulirati odgovarajući glas kojim se ostvaruje uvjerljivost te da je u romanu primjetan pripovjedačev razvoj. “Ja sam” je u tom smislu šampion – on raste i sazrijeva skupa sa svojim pripovjedačem i od kraćih štikleca iz djetinjstva, preko uvjerljivih mladalačkih epizoda, prerasta u remek-djelo zrelog pisca, njegove poetike, svjetonazora i posvemašnjeg prelijevanja vlastitog “ja” s onim “ja” koje je izgovoreno na kraju očeva života. To nije rezultat naknadne pameti, to je čista i uzbudljiva gradacija koja će doslovno eksplodirati na kraju, kad će roman neizravno proširiti granice prvotnog žanra. Ako vam se učinilo kako je ton ovog teksta panegiričan, zapravo ste posve u pravu.
