Recite no pasaran žandarima jezika!

U program Radio Sljemena, u emisiju “Hrvatski naš svagdašnji”, javlja se uzrujani slušatelj. Voditelju Marku Aleriću jada se kako ga “neke stvari i neke osobe u našoj lijepoj domovini smetaju” jer nepravilno koriste neke riječi. Riječ “držati”, primjerice, oni koriste kad žele reći da imaju mišljenje o nečemu: “Držim da je to dobro...“, a to je “silovanje našeg hrvatskog jezika...” jer “mozak nije držalica”. Alerić cvate od zadovoljstva: “Hvala lijepa na mišljenju, slažem se s vama u potpunosti. Kad upotrebljavamo hrvatski jezik, moramo voditi računa kako govorimo jer ne prenosimo samo podatak o tome jesmo li naučili neko jezično gradivo ili nismo, nego i ljudi stvaraju o nama određeni stav, određeno mišljenje na temelju toga što govorimo i kako govorimo”. Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić u knjizi “Jeziku je svejedno” analizirali su teoriju i praksu preskripcije, povijest nastojanja da se svaki djelić jezika normira i propiše, razdvoji pravilno od nepravilnog. U jeziku i znanosti o njemu reflektiraju se ideologije, odnosi moći, klasne podjele u društvu, etničke, rasne i nacionalne razlike. Jezik stigmatizira, jezik je alat pokoravanja, ali i oružje slobode. U hrvatskim medijima puno je preskriptivističkih formata. Ujutro, na radiju, čujete Janosa Roemera kako vam objašnjava što je pravilno, a što ne. On - poput Nives Opačić - neće reći da se nešto smije ili ne smije, jer diktati nisu popularni, ali će glasom punim autoriteta sugerirati kako je ovo bolje, a ono gore. Već sam format ovih emisija reproducira jedan tip odnosa moći: lingvisti kao neupitni autoritet sugeriraju da se jezik nikad ne može do kraja naučiti, savladati, nego samo savladavati - a to nije ništa drugo nego poruka da se nužno uvijek poginjati, pokoravati, uvijek pitati za - kako bi rekao Staljin - “pravilan” stav.