Kultura
109 prikaza

Recite no pasaran žandarima jezika!

Starčević, Kapović i Sarić, u bibliji jezične slobode, jurišaju na sve kanone Katičića, Opačić, Alerića... Govorite kako želite, kažu, jezik je živ

U program Radio Sljemena, u emisiju “Hrvatski naš svagdašnji”, javlja se uzrujani slušatelj. Voditelju Marku Aleriću jada se kako ga “neke stvari i neke osobe u našoj lijepoj domovini smetaju” jer nepravilno koriste neke riječi. Riječ “držati”, primjerice, oni koriste kad žele reći da imaju mišljenje o nečemu: “Držim da je to dobro...“, a to je “silovanje našeg hrvatskog jezika...” jer “mozak nije držalica”. Alerić cvate od zadovoljstva: “Hvala lijepa na mišljenju, slažem se s vama u potpunosti. Kad upotrebljavamo hrvatski jezik, moramo voditi računa kako govorimo jer ne prenosimo samo podatak o tome jesmo li naučili neko jezično gradivo ili nismo, nego i ljudi stvaraju o nama određeni stav, određeno mišljenje na temelju toga što govorimo i kako govorimo”. Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić u knjizi “Jeziku je svejedno” analizirali su teoriju i praksu preskripcije, povijest nastojanja da se svaki djelić jezika normira i propiše, razdvoji pravilno od nepravilnog. U jeziku i znanosti o njemu reflektiraju se ideologije, odnosi moći, klasne podjele u društvu, etničke, rasne i nacionalne razlike. Jezik stigmatizira, jezik je alat pokoravanja, ali i oružje slobode. U hrvatskim medijima puno je preskriptivističkih formata. Ujutro, na radiju, čujete Janosa Roemera kako vam objašnjava što je pravilno, a što ne. On - poput Nives Opačić - neće reći da se nešto smije ili ne smije, jer diktati nisu popularni, ali će glasom punim autoriteta sugerirati kako je ovo bolje, a ono gore. Već sam format ovih emisija reproducira jedan tip odnosa moći: lingvisti kao neupitni autoritet sugeriraju da se jezik nikad ne može do kraja naučiti, savladati, nego samo savladavati - a to nije ništa drugo nego poruka da se nužno uvijek poginjati, pokoravati, uvijek pitati za - kako bi rekao Staljin - “pravilan” stav.

 | Author:

On je često koristio tu riječ, “pravilno”, iz čega je implicite posve jasno da je sebe smatrao arbitrom. Iluzija je, smatraju naši autori, da postoji jedan standard, trajan u vremenu, petrificiran, kanonski neupitan. Jezik se mijenja, jezik je sloboda. I standard je jedan dijalekt, ali Starčević, Kapović i Sarić ne vode rat protiv standarda - time bi obesmislili i vlastiti poziv - već protiv jezičnih policajaca. “Ako mislite da je glavni posao jezikoslovaca da vas omalovažavaju ukazivanjem na navodne velike pogreške u vašem govoru i pismu, ovo je knjiga za vas”, piše na omotu. “Kvarenje” ili “poboljšavanje jezika” je neznanstvena kategorija, piše dr. Ivo Žanić, jer je “polisemija u samoj naravi leksika”. Dr. Boris Buden, pak, kaže kako je jedna on najstrašnijih stvari koje je doživio u Hrvatskoj bio strah ljudi od slobodne upotrebe jezika. “Pazite”, rekao je Buden u “Nu2”, a autori citiraju u knjizi: “...to su odrasli ljudi koji se ne usude slobodno govoriti, koji moraju pitati autoritet kako da govore taj svoj takozvani materinji jezik i onda vi vidite što je nastalo od tog jezika, to je medij straha, to je instrument kontrole koji drži te ljude podjarmljene. Dok, s druge strane, naravno, elita njima ostavlja taj jezik, a elita radi i obnavlja se i gleda u budućnost na sasvim drugom jeziku”. Ono što Buden naznačuje u jednom pasusu, u knjizi dobivate na gotovo 400 stranica, u koliko hrabroj, toliko i eruditnoj bibliji jezične slobode. Ona udara na sve svete krave hrvatske lingvistike - Katičića, Babića, Brozovića, Opačić, kao i mlađe sljedbenike purističke preskripcije, ali i na jednu od najtvrđe branjenih citadela desnog poimanja nacionalnog identiteta. Nakon “Jezika i nacionalizma” Snježane Kordić, dobili smo još jednu knjigu o jeziku nakon koje možemo očekivati rat.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.