Svakog prvog siječnja, točno u 11:15, milijuni ljudi diljem svijeta svoje poglede usmjeravaju prema Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina. Uz prve taktove valcera obitelji Strauss, u domove ulazi dašak carske elegancije i optimizma za godinu koja je tek počela. Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara postao je globalni simbol nade i ljepote, no iza blještavila raskošnih cvjetnih aranžmana i savršene glazbene harmonije krije se iznenađujuće kompleksna i kontroverzna povijest.
Mračni korijeni usred ratnog vihora
Iako se danas doživljava kao bezvremenska tradicija, Novogodišnji koncert svoje korijene vuče iz najmračnijeg razdoblja austrijske povijesti. Prvi koncert nije održan na Novu godinu, već 31. prosinca 1939., samo četiri mjeseca nakon izbijanja Drugog svjetskog rata. Inicijativa je potekla od dirigenta Clemensa Kraussa, a svesrdno ju je podržao Baldur von Schirach, nacistički upravitelj Beča. Službeni cilj bio je prikupljanje sredstava za nacističku kampanju "Zimska pomoć" i podizanje morala u jeku ratnih napora.
U to vrijeme, Bečka filharmonija bila je duboko isprepletena s režimom; polovica članova bili su članovi nacističke stranke, a svi židovski glazbenici bili su brutalno izbačeni iz orkestra, od kojih su neki kasnije ubijeni u koncentracijskim logorima. Ironično, da bi se glazba obitelji Strauss uopće mogla izvoditi, ministar propagande Joseph Goebbels navodno je osobno intervenirao kako bi se zataškalo djelomično židovsko podrijetlo "kralja valcera". Koncert je brzo postao moćno propagandno oruđe, a od 1941. premješten je na 1. siječnja kako bi zasjenio konkurentski koncert Berlinske filharmonije.
Ritual koji gleda cijeli svijet
Nakon rata, neugodna prošlost koncerta gurnuta je pod tepih, a događaj se transformirao u globalni fenomen. Jezgru programa i danas čine djela glazbene dinastije Strauss - oca Johanna te sinova Johanna, Josefa i Eduarda. Program, koji traje oko dva i pol sata, kulminira s tri tradicionalna bisa. Nakon posljednje najavljene skladbe, dirigent izvodi brzu polku po vlastitom izboru. Slijedi neslužbena austrijska himna, valcer "Na lijepom plavom Dunavu", čiji uvod publika prekida pljeskom, a dirigent uzvraća tradicionalnom novogodišnjom čestitkom.
Vrhunac koncerta je "Radetzky marš" Johanna Straussa starijeg, tijekom kojeg publika, vođena dirigentom, ritmičnim pljeskom sudjeluje u izvedbi. Ova tradicija postala je toliko sveta da je prekinuta samo jednom - 2005. godine, kada je dirigent Lorin Maazel odustao od izvođenja marša u znak poštovanja prema žrtvama tsunamija u Indijskom oceanu.
Tko ravna orkestrom i kako do ulaznice?
Bečki filharmoničari jedinstven su, samoupravni orkestar koji od 1933. godine nema stalnog šefa dirigenta. Nakon što je Willi Boskovsky ravnao koncertom čak 25 godina (1955. - 1979.), orkestar je 1987. godine donio odluku da će svake godine pozvati drugog maestra. Čast da stanu pred jedan od najboljih svjetskih orkestara imali su velikani poput Herberta von Karajana, Claudija Abbada, Riccarda Mutija i Daniela Barenboima. U novije vrijeme, koncert se otvara i suvremenijim utjecajima, pa je tako 2026. godine palicu preuzeo energični kanadski dirigent Yannick Nézet-Séguin.
Prisustvovati ovom događaju san je mnogih, no doći do ulaznice gotovo je nemoguće. Zbog goleme potražnje, Bečka filharmonija svake godine u veljači organizira lutriju za ulaznice za sljedeću godinu. Cijene se kreću od 35 € za stajaća mjesta do 1200 € za najbolja sjedala, dok na crnom tržištu dosežu i vrtoglave iznose.
Malo je poznato da orkestar zapravo izvodi isti program tri puta: 30. prosinca, na Silvestrovo 31. prosinca te 1. siječnja, no samo se posljednji koncert prenosi uživo u više od 90 zemalja i prati ga oko 50 milijuna gledatelja.
Tako se koncert, rođen iz propagandne mašinerije jednog totalitarnog režima, s vremenom preobrazio u vlastitu suprotnost. Danas, on predstavlja univerzalnu poruku radosti, mira i novih početaka, dokazujući da ljepota glazbe može nadvladati i najmračnije sjene povijesti.
