Da je Tinto Brass uspio ostvariti jedan od svojih posljednjih velikih filmskih planova, negdje na osamljenom dalmatinskom otoku možda bi nastala neobična erotska komedija o ženi čiji muž odlazi u rat, a u njezin život ulaze dvojica brodolomaca, engleski umjetnik i talijanski mornar. Bila bi to priča o ratu, ljubavi, nevjeri i slobodi, s mediteranskim suncem, morem i ženskom požudom u središtu radnje. Upravo onakva kakvu je cijeloga života volio snimati redatelj koji je seks smatrao ne samo najprirodnijom ljudskom potrebom nego i jednim od najvećih izraza pobune protiv društvenih pravila. Film nikada nije snimljen.
Tinto Brass preminuo je 4. studenoga 2026. u Rimu, u 93. godini. Vijest su talijanskoj agenciji ANSA potvrdili njegova supruga Caterina Varzi i djeca Bonifacio i Beatrice. Obitelj je najavila privatni ispraćaj. Redatelj je za života izrazio želju da se njegov pepeo raspe po venecijanskoj laguni, gradu kojeg je obožavao. Za jedne je bio genij provokacije, za druge redatelj koji je umjetnost podredio ženskoj golotinji. Crkveni i konzervativni krugovi desetljećima su ga kritizirali zbog njegovih filmova, feminističke kritičarke problematizirale su način na koji je prikazivao ženska tijela, a cenzori su ga pratili gotovo od početka karijere. Brass se zbog toga nije osobito uzrujavao. Volio je govoriti da je erotika sastavni dio života, a da su upravo političari, moralisti i institucije koje nastoje kontrolirati ljudsku seksualnost pravi protivnici slobode. Iza imidža ekscentričnog starca s prepoznatljivim crvenim naočalama i šalom krio se, međutim, znatno kompleksniji autor. Prije nego što je postao zaštitno lice talijanskog erotskog filma, bio je jedan od najzanimljivijih eksperimentalnih redatelja šezdesetih godina. Kretao se u krugovima europske filmske avangarde, surađivao s velikim redateljima i družio se s umjetnicima koji će obilježiti povijest svjetske kinematografije. Među tim umjetnicima bili su i filmaši bivše Jugoslavije.
Beogradska noć za pamćenje
Jedna od najneobičnijih epizoda Brassova života odigrala se u Beogradu početkom sedamdesetih godina. Bio je to trenutak kada je jugoslavenska kinematografija uživala velik međunarodni ugled, osobito zahvaljujući autorima crnog vala. Jugoslavenski filmovi bili su provokativni, politički neugodni, seksualno otvoreni i formalno eksperimentalni, zbog čega su privlačili pozornost redatelja iz cijelog svijeta. Na beogradskom FEST-u 1972. godine okupila su se neka od najzanimljivijih imena tadašnje filmske scene. Među njima bili su Miloš Forman, budući oskarovac i redatelj "Leta iznad kukavičjeg gnijezda" i "Amadeusa", Buck Henry, scenarist "Diplomca", Paul Morrissey, blizak suradnik Andyja Warhola, dokumentarist Frederick Wiseman i Tinto Brass. Tu su bili i jugoslavenski redatelji Dušan Makavejev i Puriša Đorđević. A onda je slovenski redatelj i snimatelj Karpo Aćimović Godina došao na ideju koja je zvučala gotovo kao provokacija. Umjesto da slavni filmaši samo razgovaraju o svojim djelima, zašto ne bi zajedno snimili film? I to odmah, tijekom festivala, bez velikih priprema, producenata, novca i zahtjevne scenografije.
Godina je međunarodnu filmsku družinu odveo u skučeni, napušteni stan u Beogradu. U kutu prostorije čekala ih je 35-milimetarska filmska kamera. Pravila su bila jednostavna, ali stroga. Kamera se nije smjela micati. Nije bilo zumiranja ni promjene kuta snimanja. Svaki autor morao je snimiti kratku epizodu, a u njoj je netko morao izgovoriti rečenicu iz stripa o Snoopyju: "Nedostaje mi Sonja Henie". Sve ostalo bilo je prepušteno mašti redatelja. Rezultat je bio "Nedostaje mi Sonja Henie" (I Miss Sonja Henie), kratki eksperimentalni omnibus koji je s vremenom stekao kultni status. Snimanje je bilo gotovo jednako neobično kao i sam film. Nakon službenih festivalskih projekcija i večera sudionici su se noću okupljali u stanu, pili, improvizirali, mijenjali kostime i osmišljavali prizore. Kako se prisjeća filmski kritičar Jurij Meden, stvaranje filma odvijalo se u iznimno brzom, gotovo kaotičnom ritmu, a atmosfera je bila toliko razuzdana da se neki sudionici poslije jedva sjećali vlastitog doprinosa. Godina je kamerom zabilježio i samo snimanje, a taj je materijal postao zaseban dokumentarac The Making of Sonja Henie, dragocjeno svjedočanstvo o vremenu u kojem su filmaši iz Jugoslavije bez kompleksa stvarali zajedno s najvažnijim imenima svjetske kinematografije.
Želio je snimiti erotski film u Dalmaciji
Gotovo četiri desetljeća nakon beogradske avanture Brass je ponovno pokazao zanimanje za prostor bivše Jugoslavije, ovaj put za Dalmaciju. Godine 2009., nakon retrospektive na Venecijanskom filmskom festivalu, bio je pozvan u Split kao gost i član žirija Međunarodnog festivala novog filma, poznatog i kao Split Film Festival. Njegov se dolazak očekivao s velikim zanimanjem, ali je u posljednji trenutak otkazan zbog iscrpljenosti nakon venecijanskih događanja. Ipak, prije planiranog gostovanja Brass je dao veliki intervju novinaru Marku Njegiću za Slobodnu Dalmaciju, u kojem je otkrio niz detalja o svojoj karijeri, seksualnosti, cenzuri i odnosu prema jugoslavenskoj kinematografiji. Tom je prilikom izjavio da je snimao i u bivšoj Jugoslaviji te otkrio da planira novi film smjestiti na dalmatinski otok. Inspiraciju je pronašao u slavnoj francuskoj antiratnoj pjesmi Le Déserteur (Dezerter), koju je napisao Boris Vian.
Priča koju je Brass zamislio počinjala je odlaskom jednog muškarca u rat. Njegova žena ostaje sama na udaljenom otoku, sve dok ondje ne stignu dvojica brodolomaca, engleski umjetnik i talijanski mornar, kojima pruža utočište i pomoć. Između troje likova razvija se ljubavna priča, a komplikacije nastaju kada se suprug iznenada vrati i zatekne ženu u zagrljaju dvojice muškaraca. Brass je projekt opisao kao erotsku glazbenu komediju, spoj romanse, satire i mediteranskog humora. Otkrio je da je već nekoliko puta obilazio lokacije u Dalmaciji tražeći pravo mjesto za snimanje, ali ga još nije pronašao. U njegovoj je glavi, tvrdio je, film već bio gotovo gotov. No unatoč planovima projekt nikada nije realiziran. Ostala je samo ideja o još jednom provokativnom Brassovu filmu koji je možda mogao biti snimljen negdje između dalmatinskih kamenih kuća, osamljenih uvala i plavetnila Jadrana.
Zanimljivo je da je Brass u istom razgovoru priznao kako nije gledao neke od najpoznatijih jugoslavenskih filmova s izraženom erotikom, poput Kusturičina "Oca na službenom putu" s Mirom Furlan ili Zafranovićeva "Pada Italije" s Enom Begović. Ali dobro je poznavao jedan od najprovokativnijih jugoslavenskih filmova svih vremena, Makavejevljev "W.R. - Misterije organizma" iz 1971. godine. Posebno su mu u sjećanju ostale glumice Jagoda Kaloper i Milena Dravić.
To nije bilo iznenađujuće. Dušan Makavejev i Tinto Brass pripadali su generaciji europskih filmaša koja je seksualnost koristila kao sredstvo umjetničke i političke provokacije. Za obojicu je ljudsko tijelo moglo biti način propitivanja vlasti, ideologije i društvenog licemjerja.
"Guza ne laže kao lice"
Tinto Brass nikada nije skrivao svoju opsesiju ženskom stražnjicom. Štoviše, od nje je napravio jednu od najprepoznatljivijih značajki svojih filmova. U njegovim erotskim komedijama kamera se često zadržavala na ženskim tijelima, osobito stražnjicama, koje je prikazivao kao simbol senzualnosti, prirodnosti i nesputanog uživanja. No Brass je za taj svoj interes imao i vlastito, prilično neobično objašnjenje.
- Guza ne laže kao lice. Lice može biti našminkano, sakriti godine ili nečistoću. Usta su kadra izgovoriti okrutne laži. Guza je iskrenija od svega toga - rekao je u razgovoru za Slobodnu. Njegova je tvrdnja, naravno, bila više provokacija nego ozbiljna psihološka teorija. Ali dobro je opisivala njegov pogled na svijet. Brass je smatrao da društvo pridaje preveliku važnost pristojnosti, odijevanju i društvenim pravilima, dok ljudsko tijelo skriva iza slojeva srama i zabrana. Za njega je upravo erotika bila sredstvo kojim se te zabrane mogu razbiti. Nije ga osobito zanimalo prikazivati seksualnost kao nešto mračno, tragično ili opasno. Čak i kada su njegovi filmovi govorili o nevjeri, ljubomori ili seksualnim pustolovinama, ton je često bio vedar, zaigran i humorističan.
Ženska požuda u Brassovu filmskom svijetu nije morala biti kažnjena, niti je uživanje moralo završiti moralnom poukom. Njegove junakinje često su bile znatiželjnije, hrabrije i seksualno slobodnije od muškaraca koji su ih okruživali. Takav pristup donosio mu je veliku popularnost, ali i kritike. Dio kritičara smatrao je da je, unatoč deklariranom slavljenju ženske slobode, svoje filmove ipak gradio prvenstveno oko muškog pogleda na žensko tijelo. Brass se s takvim prigovorima nije slagao. Za njega erotika nije bila suprotnost umjetnosti. Bila je njezin sastavni dio, a ponekad i najizravniji način komunikacije s publikom.
Prije erotike bio je avangardist
Tinto Brass rođen je 26. ožujka 1933. u Milanu kao Giovanni Brass, a odrastao je u Veneciji. Njegov umjetnički put nije započeo među erotskim glumicama i provokativnim filmskim scenama, nego u jednom od najvažnijih središta svjetske filmske kulture: Parizu. Ondje je radio u Francuskoj kinoteci, slavnoj Cinémathèque française, koja je odigrala presudnu ulogu u stvaranju generacije redatelja francuskoga novog vala. Radio je na montaži i proučavao filmsku povijest, a poslije je surađivao i s Robertom Rossellinijem, jednim od utemeljitelja talijanskog neorealizma.
Njegovi prvi filmovi bili su formalno radikalni, politički angažirani i puni vizualnih eksperimenata. Umjesto klasičnog pripovijedanja često je koristio neobičnu montažu, promjene perspektive, ironiju i provokaciju. U tom razdoblju Brass je privukao pozornost i jednog od najvažnijih talijanskih intelektualaca 20. stoljeća - Umberta Eca. Eco je bio među ljudima koji su angažirali Brassa za filmske projekte. Ta suradnja, koju spominje i The Guardian u nekrologu redatelju, danas djeluje gotovo nevjerojatno onima koji Brassa poznaju isključivo po njegovim erotskim komedijama. No zapravo je bila sasvim logična. Eco je bio jedan od najvažnijih talijanskih teoretičara kulture, semiotike i masovnih medija, dok je Brass pripadao generaciji autora zainteresiranih za razbijanje ustaljenih umjetničkih pravila. U prvoj fazi karijere režirao je filmove poput Chi lavora è perduto (Oni koji rade su izgubljeni) iz 1963., Col cuore in gola (Sa srcem u grlu) iz 1967. i La vacanza (Godišnji odmor) iz 1971. godine. Njegov eksperimentalni pristup bio je toliko zapažen da se, prema kasnijim izvještajima, u jednom trenutku razmatrao i kao mogući redatelj filmske adaptacije "Paklene naranče" Anthonyja Burgessa, projekta koji će naposljetku 1971. realizirati Stanley Kubrick.
Brass se tijekom sedamdesetih postupno okretao eksplicitnijem prikazivanju seksualnosti. Važna prekretnica bio je "Salon Kitty" iz 1976., film smješten u nacističku Njemačku, u kojem se seks, politička moć i špijunaža spajaju u priču o bordelu koji sigurnosne službe koriste za prikupljanje kompromitirajućih informacija. Onda je stigao film koji će obilježiti ostatak njegove karijere. Kada je sredinom sedamdesetih započelo snimanje "Kaligule", projekt je zamišljen kao raskošni povijesni spektakl o jednom od najkontroverznijih rimskih careva. Glavna uloga povjerena je Malcolmu McDowellu, koji je već stekao svjetsku slavu Kubrickovom "Paklenom narančom". U glumačkoj postavi bili su i Peter O'Toole kao car Tiberije, John Gielgud te mlada Helen Mirren u ulozi Cezonije, Kaliguline supruge.
Scenarij je napisao američki književnik i politički komentator Gore Vidal, dok je producentsku kontrolu imao Bob Guccione, osnivač i vlasnik erotskog časopisa Penthouse. Već sam sastav ekipe bio je neobičan. S jedne strane nalazili su se ugledni kazališni i filmski glumci, nagrađivani pisac i eksperimentalni talijanski redatelj. S druge je bio izdavač jednog od najpoznatijih časopisa za odrasle, čovjek koji je vjerovao da može stvoriti film kakav Hollywood dotad nije vidio. Guccione je želio spojiti produkcijsku raskoš velikih povijesnih spektakala s eksplicitnom seksualnošću koja se u to vrijeme uglavnom prikazivala izvan glavne filmske industrije. Bio je spreman uložiti golema sredstva u scenografiju, kostime, glumačku postavu i spektakularne prizore. No vrlo brzo postalo je jasno da ljudi koji stvaraju film imaju potpuno različite zamisli o tome što Kaligula zapravo treba biti. Gore Vidal nastojao je napisati povijesnu dramu o ludilu apsolutne vlasti. Brass je želio prikazati groteskni svijet seksualnosti, nasilja i političke moći, s likovima koji su izgubili svaku moralnu granicu. Guccione je, pak, inzistirao na još eksplicitnijim scenama. Sukobi su bili neizbježni.
Snimanje je bilo iznimno zahtjevno, produkcija je kasnila, a odnosi između redatelja, scenarista i producenta postajali su sve lošiji. Brass je naposljetku izgubio kontrolu nad montažom filma. Guccione je nakon završetka glavnog snimanja organizirao dodatno snimanje eksplicitnih seksualnih prizora s izvođačima povezanima s Penthouseom. Ti su prizori poslije umetnuti u film, bez Brassova pristanka. Redatelj je zbog toga odbacio završnu verziju, a od projekta se distancirao i Gore Vidal.
Film je premijerno prikazan 1979. godine, dok je u pojedine zemlje stigao 1980. Uslijedile su optužbe za opscenost, zabrane, sudski sporovi, cenzorske intervencije i žestoke kritike. U Velikoj Britaniji primjerice, primjerak filma koji je 1980. stigao na klasifikaciju zaplijenila je carinska služba zbog sumnje da sadržava opscen materijal. Britansko tijelo za klasifikaciju filmova, BBFC, moralo je zatim provoditi složen postupak pregleda i uklanjanja spornih scena. Umjesto velikog povijesnog spektakla o rimskom caru, Kaligula je u javnosti postao sinonim za jedan od najskupljih i najkontroverznijih eksperimenata u povijesti erotskog filma.
Ni velike glumačke zvijezde koje su sudjelovale u snimanju Kaligule nisu mogle sakriti razočaranje onime što je na kraju završilo u kinima. Malcolm McDowell, koji je igrao glavnu ulogu, osjećao se prevarenim i, prema vlastitim riječima, teško je podnio sudbinu filma. Vjerovao je da snima ozbiljan povijesni spektakl, potencijalno remek-djelo, a producent Bob Guccione pretvorio ga je u pornografski skandal naknadnim ubacivanjem eksplicitnih scena. Film je nazvao "gomilom smeća". Helen Mirren, koja je glumila Kaligulinu suprugu Cezoniju, imala je drukčiji odnos prema filmu. Nikada ga se nije odricala, a opisala ga je kao "neodoljiv miks umjetnosti i genitalija". Premda ju je šokiralo ono što je Guccione naknadno ubacio, nije žalila zbog sudjelovanja. Štoviše, honorar od filma joj je, kako je jednom priznala, omogućio da uplati polog za svoju prvu kuću. Mnogo manje razumijevanja imao je Peter O'Toole, koji je glumio bolesnog cara Tiberija. Legendarni glumac, poznat i po problemima s alkoholom, prema svjedočanstvima sa snimanja često je na setu bio "mortus pijan". Kada je vidio završnu verziju, bio je zgrožen te se, baš kao i njegov ugledni kolega John Gielgud, distancirao od projekta. Tako je film koji je trebao okupiti glumačku elitu u velikom povijesnom spektaklu postao jedan od najkontroverznijih naslova u njihovim karijerama.
Što se sve događalo na snimanju Kaligule?
O razmjerima kaosa na snimanju govori i anegdota koju je Brass 2009. ispričao za Slobodnu Dalmaciju.
- Nakon masovne scene orgije, prišao mi jedan par statista: 'Jeste li vidjeli? Zapravo smo se poševili!' Nisam vidio, ali bilo je, očito, svega - nasmijao se.
Bila je to produkcija u kojoj su se raskošni kostimi, povijesna scenografija, glumačke ambicije i stvarna seksualnost stalno sudarali. Film je istodobno pokušavao govoriti o raspadu političkog morala i privući publiku prizorima zbog kojih su ga mnogi kritičari smatrali pornografskim spektaklom. Ipak, jedno je pitanje nastavilo proganjati filmske povjesničare: kako bi Kaligula izgledao da je Tinto Brass zadržao kontrolu nad vlastitim filmom? Odgovor se pokušao pronaći više od četrdeset godina poslije. Godine 2023. na Filmskom festivalu u Cannesu predstavljena je nova verzija pod nazivom Caligula: The Ultimate Cut. Producent Thomas Negovan i njegov tim rekonstruirali su film na temelju goleme količine izvornog materijala koji desetljećima nije bio korišten. Zanimljivo je da nova verzija ne sadržava nijedan kadar iz izvorne kinodistribucijske verzije. Umjesto toga korišteni su alternativni kadrovi i ranije neobjavljeni prizori. Uklonjeni su i eksplicitni pornografski dodaci koje je Guccione naknadno snimio. Rezultat je bio novi pokušaj da se iz priče o filmskom skandalu izvuče ambiciozna povijesna drama. Glumac Malcolm McDowell se godinama ograđivao od filma, no promijenio je mišljenje nakon izlaska restaurirane verzije duge dva sata i 53 minute. Tek tada, smatrao je, publika je mogla vidjeti njegovu stvarnu glumačku izvedbu.
Cenzori su mu bili najveći neprijatelji
Tinto Brass tijekom karijere nikada nije bio samo redatelj erotskih filmova. Volio je sebe predstavljati i kao borca protiv cenzure, moralnih zabrana i političkog nadzora nad umjetnošću. Smatrao je da je svaki pokušaj države, Crkve ili drugih institucija da odrede što se smije prikazivati na filmu zapravo pokušaj kontroliranja ljudske slobode. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2009. prisjetio se kako su se tijekom njegove karijere cenzori neprestano pokušavali umiješati u njegove filmove. Često bi morao mijenjati montažu ili izbacivati pojedine prizore kako bi film uopće mogao stići u kina. No umjesto da takva iskustva doživljava kao poraze, smatrao ih je dijelom trajne borbe između umjetnosti i društvenih institucija. Za njega erotika nije bila samo zabava. Bila je način propitivanja licemjerja, društvenih hijerarhija i odnosa moći. Upravo zato seks i politika u njegovim filmovima često nisu bili odvojeni svjetovi.
- Seks je najpolitičkija djelatnost čovjeka - izjavio je svojedobno, objašnjavajući tu provokativnu tvrdnju odnosima dominacije i moći.
Zanimljivo je da Brass, unatoč takvim razmišljanjima, nije bio osobito zainteresiran za svakodnevnu stranačku politiku. Politiku moći smatrao je odbojnom, dok mu je seksualnost pružala mnogo zanimljiviji način istraživanja ljudskih odnosa. Njegov odnos prema religiji bio je jednako provokativan. Smatrao je da su religijska pravila o seksualnosti često izvor osjećaja krivnje, a da je slobodno prihvaćanje vlastitog tijela jedan od preduvjeta osobne slobode. Nije skrivao da ga Vatikan i konzervativni krugovi smatraju nepoželjnim autorom. Naprotiv, takve su mu kritike učvršćivale uvjerenje da radi nešto važno.
Glumice koje je proslavio, žene koje je obožavao
Nakon Kaligule, Brass je nastavio stvarati filmove koji su mu donijeli najveću popularnost, osobito tijekom osamdesetih i devedesetih godina. S "Ključem" (La chiave) iz 1983., nastalim prema romanu japanskog pisca Jun'ichirōa Tanizakija, postigao je jedan od svojih najvećih komercijalnih uspjeha. Slijedili su "Miranda" (1985.), "Paprika" (1991.), "Sve žene to rade" (1992.), "Bambola" (1996.) i "Monella" (1998.). U tim su se filmovima često pojavljivale glumice koje su upravo zahvaljujući Brassu postajale poznate široj publici. Serena Grandi, Francesca Dellera, Claudia Koll i druge talijanske glumice stekle su velik dio svoje popularnosti u njegovim ostvarenjima.
Tinto Brass sa suprugom Caterinom Varzi
Brass je volio snažne, seksualno samouvjerene ženske likove, ali i specifičnu estetiku koja je uključivala raskošne kostime, povijesne interijere, naglašene boje i izrazito senzualnu fotografiju. Njegovi su filmovi često bili smješteni u prošlost, osobito u razdoblje između dvaju svjetskih ratova ili u poslijeratnu Italiju. Privlačio ga je kontrast između društva koje javno zastupa stroga moralna pravila i pojedinaca koji ih privatno neprestano krše. Publika ga je zbog toga voljela, dok su ga kritičari često optuživali za ponavljanje istih motiva. U kasnijoj fazi karijere njegova je estetika postala toliko prepoznatljiva da je gotovo stvorio vlastiti filmski podžanr.
Njegova najveća filmska ljubav bila je Marilyn Monroe. Priznao je da je bio zaljubljen u nju, ali da je na filmsku scenu stigao prekasno da bi s njom mogao surađivati. Bila je to jedna od rijetkih neostvarenih fantazija koju je otvoreno spominjao.
Redatelj koji je želio da ga pamte po slobodi
Tinto Brass posljednjih je godina živio povučeno u okolici Rima, sa suprugom Caterinom Varzi, odvjetnicom koja je pomagala u očuvanju njegove filmske ostavštine. Zdravstvene poteškoće postupno su ga udaljile od javnosti i filmskih festivala, ali njegovo ime nije nestalo iz povijesti kinematografije. U Veneciji je 2026. godine ponovno odana počast njegovu ranom stvaralaštvu, a restaurirani Col cuore in gola prikazan je uoči otvorenja filmskog festivala.
Direktor festivala Alberto Barbera upozorio je da bi bilo pogrešno Brassovu karijeru svesti isključivo na erotske filmove. Tijekom šezdesetih bio je jedan od značajnih predstavnika filmske avangarde, a tek se poslije okrenuo ostvarenjima po kojima ga najveći dio publike danas poznaje.
