Kultura
149 prikaza

Rekao bi Okudžava: Njega više nema al' brci još se smiju!

Somnambulni prizori montirana suđenja, delirične epizode, promjene pripovjedačke perspektive, sve su to uspjeli pokušaji da se izbjegne ideologiziranje materijalizirane ideologije u romanu Lovorka Marića

Kad je vjerojatno najveći poznavatelj marksizma i socijalističke misli uopće, Leszek Kołakowski, svojedobno stigao na Zapad, tamošnja ljevica, oboružana notornom nadom u socijalizam s ljudskim licem, dočekala ga je oduševljeno. Uskoro, međutim, adoracija se preobrazila u gnjev: poljski je filozof, naime, jednostavno, elegantno i, avaj, vrlo argumentirano ustvrdio da svaki etatistički projekt socijalizma završi u staljinizmu. Logor je, dakle, jedini futur lijevog prezenta ako ovaj ne pristane na socijaldemokraciju, koju, pak, lijeva avangarda prijezirno cijeni razvodnjenom juhicom na jelovniku svijetle budućnosti. Junaci Marićeva romana trve se oko spomenutih tema a da možda ni ne znaju za teorem Kołakowskog. Više je tu sporednih, prilično živopisnih likova, no glavni su protagonisti idejni protivnici Adam i Benjamin, čiji profili za romanopisca kriju opasnu zamku. Naime, svaki put kada u književnom djelu svoj glas dobiju likovi čija su stajališta fokusirana na jednu ideju, tezu ili svjetonazor, a polazišta su im pritom radikalno suprotivna, svođenje lica na papirnate stereotipe najizvjesnija je opasnost. Dva mlada čovjeka u Marićevoj prozi svoj idejni prijepor rješavaju putovanjem u “zemlju jutarnje tišine”, na mjesto koje se, nakon propasti Hoxhina režima u Albaniji, najviše približilo fantazmagoriji marksističkog raja. 

 | Author: PROMO PROMO

Problem stvara jednostavna činjenica da obojica odlaze u Sjevernu Koreju ne da bi iskusili stvarno stanje stvari, nego da bi potvrdili svoje unaprijed izgrađene stavove o toj zemlji i njenom političkom režimu. Zapravo, oni idu provjeravati, ali ne realnost, nego svoja uvjerenja. Adam, naklonjen ne toliko samome političkom sustavu koliko potrebi da ga pravda spram apriornih objeda zadrtih antikomunista, opravdanje svome postupku nalazi već u riječima vlastita oca koji mu se, umjesto argumentima, obraća otrcanom ideološkom paljbom: “Komunjaro. Partizančino! Bježi dalje u bogomdane kaveze, totalitarne podrume, obećana geta i pothranjene prćije!” Benjamin, s druge strane, ima lakšu zadaću, budući da sam sustav i njegovi protagonisti - turistički vodiči koji su, sasvim logično, i špijuni, vojnici, sjevernokorejski prebjezi preko famozne paralele, slučajni prolaznici - bivaju gotovo hodajućim dokazima njegovu uvjerenju o potpuno crnoj slici zemlje i njene politike.

 | Author: YouTube YouTube

Ipak, pisac uspijeva pronaći srednji put, međuglas, uravnotežen, ma koliko stilski strastan, nizom malih psihološki uvjerljivih realističkih detalja, ali i teatralizacijom fantazmagorija, maštarija, fantazija. Recimo, priča prebjegle Sjevernokorejke koja u slobodnom svijetu pronalazi ispunjenje u novootkrivenoj religioznosti, zgodno svjedoči o nutarnjem pražnjenju u totalitarnom sustavu koje vapi za duhovnim ispunjenjem. Somnambulni prizori montirana suđenja, delirične epizode, promjene pripovjedačke perspektive, sve su to uspjeli pokušaji da se izbjegne ideologiziranje materijalizirane ideologije. No svakako je najefektniji i filozofski najuvjerljiviji sam završetak koga je teško opisati, a da ga ne prepričamo. Recimo, stoga, samo to da glas pripovjedača u finalu preuzima svojevrsni Veliki Brat s porukom o globalnoj civilizaciji kao, bez obzira na geopolitičke razlike, velikom logoru. Rekao bi Okudžava: Njega više nema, al’ brci još se smiju! 

 | Author: PROMO PROMO

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.