Kad je vjerojatno najveći poznavatelj marksizma i socijalističke misli uopće, Leszek Kołakowski, svojedobno stigao na Zapad, tamošnja ljevica, oboružana notornom nadom u socijalizam s ljudskim licem, dočekala ga je oduševljeno. Uskoro, međutim, adoracija se preobrazila u gnjev: poljski je filozof, naime, jednostavno, elegantno i, avaj, vrlo argumentirano ustvrdio da svaki etatistički projekt socijalizma završi u staljinizmu. Logor je, dakle, jedini futur lijevog prezenta ako ovaj ne pristane na socijaldemokraciju, koju, pak, lijeva avangarda prijezirno cijeni razvodnjenom juhicom na jelovniku svijetle budućnosti. Junaci Marićeva romana trve se oko spomenutih tema a da možda ni ne znaju za teorem Kołakowskog. Više je tu sporednih, prilično živopisnih likova, no glavni su protagonisti idejni protivnici Adam i Benjamin, čiji profili za romanopisca kriju opasnu zamku. Naime, svaki put kada u književnom djelu svoj glas dobiju likovi čija su stajališta fokusirana na jednu ideju, tezu ili svjetonazor, a polazišta su im pritom radikalno suprotivna, svođenje lica na papirnate stereotipe najizvjesnija je opasnost. Dva mlada čovjeka u Marićevoj prozi svoj idejni prijepor rješavaju putovanjem u “zemlju jutarnje tišine”, na mjesto koje se, nakon propasti Hoxhina režima u Albaniji, najviše približilo fantazmagoriji marksističkog raja.
