Kultura
255 prikaza

"Rijeka je pljuska Vladi i Ministarstvu kulture"

Slaven Tolj
Nel Pavletić (PIXSELL)
Multimedijalni umjetnik Slaven Tolj o gradu koji je nekad slovio kao tužna postindustrijska luka, performansima zbog kojih je završio u bolnici ili bio pretučen...

Uvijek beskompromisan i radikalan, angažiran i provokativan, ponekad i autodestruktivan, Slaven Tolj već više od 25 godina svojim akcijama i performansima, instalacijama i fotografijama, žestoko reagira na negativne društvene i kulturne pojave.

Počeo je kao osnivač i voditelj Art radionice Lazareti u Dubrovniku, zatim je kao hrvatski povjerenik na 51. venecijanskom bijenalu predstavio hrvatsku umjetnost, a zadnjih je godina bio angažiran u inicijativi “Srđ je naš”, u kojoj se dio Dubrovčana suprotstavio gradnji golf terena na Srđu i apartmanizaciji grada.

Taj projekt je nazvao “koruptivnim i nezakonitim s kriminalnom pozadinom”, a situacija je kulminirala incidentom na koncertu TBF-a u Revelinu, kad je pretučen i izbačen iz kluba. 

Nakon toga odlazi u Rijeku, gdje njegov rad i ideje u nekim rigidnim strukturama također doživljavaju kritiku bez obzira na to što je Tolj kao međunarodno priznati umjetnik sudjelovao na nekim od najprestižnijih izložbi, kao što su Documenta X u Kasselu, izlagao u brojnim muzejima, poput MSU u Zagrebu, Ernst Muzeuma u Budimpešti i Izraelskog centra za digitalnu umjetnost u Holonu, a performanse izvodio od Dubrovnika, Osijeka i Zagreba do Pariza i New Yorka. 

Konačno, titula umjetničkog voditelja projekta EPK Rijeka 2020., trenutačno najvažnijeg hrvatskog kulturnog projekta, trebala bi začepiti usta i onima koji su mu godinama bili neskloni jer se time potvrdilo da su njegovi estetski i poetički afiniteti te razmišljanje usklađeni s Europom, koja je izabrala upravo njegov program i njegove riječke ekipe.

Možete li ukratko objasniti kako će projekt ‘Luka različitosti’ u sklopu Europske prijestolnice kulture 2020. djelovati na transformaciju Rijeku od tužne postindustrijske luke u grad novih tehnologija i suživota?

Već sad Rijeka više nije samo tužna postindustrijska luka, nego je i grad kojem je naslov EPK 2020. probudio nadu. Ovaj naslov nam je trebao kako bi se rasplamsala zatomljena energija grada. Promjena se prije svega može dogoditi u ljudima i zbog toga jer se naš program bazira na potencijalu lokalne zajednice, na ulaganju u ljude. Nadam se da će Rijeka kroz ovaj proces postati još bolje i poželjnije mjesto za život i rad.

Kako tumačite činjenicu da su Rijeci titulu donijeli oporbenjaci ministru Hasanbegoviću, od Frljića pa nadalje, što znači da je Europa podržala nezavisnu, liberalnu kulturu, koja se bitno razlikuje od smjera nove vlade?

Europski stručnjaci podržali su program koji smo strpljivo i temeljito gradili kroz tri godine. Podržali su ozbiljnost i autentičnost programa koji su stvarali ljudi koji imaju integritet i znanje. Prepoznali su potencijal programa i kapacitet kulturne scene da realizira program koji je okrenut prema budućnosti i promjeni. Ne zaboravimo ni da drugi gradovi, koji su bili u konkurenciji, u svojim programima ne dijele svjetonazorske ideje trenutačne Vlade, ali točno je da smo se možda jedini jasno odredili prema tim pitanjima. Frljić bi rekao da je ovo pljuska ovoj Vladi i Ministarstvu kulture, a ja mislim i da bi bilo nemoguće zadržati integritet i graditi ozbiljan program, kad bismo postupili drugačije i šutjeli o kontekstu u kojem živimo i radimo.

Koje ste konkretno društvene i političke teme propitivali i kritizirali u svojim projektima i performansima, od onih u kojima ste se bavili Domovinskim ratom i blokadom Dubravnika, preko ‘Volim Zagreb’ pa do ‘Globalisation’ i radova prikazanih na izložbi ‘Patriot’?

Slaven Tolj | Author: Željko Lukunić (PIXSELL) Željko Lukunić (PIXSELL)

Na izložbi ‘Patriot’ ispitivao sam kako su ljudi, koji su bili topovsko meso u obrani grada, kasnije izmanipulirani. Krenuo sam od palače Sponza, u kojoj se nalazi memorijalna soba s fotografijama 139 branitelja poginulih u obrani grada, a u istoj toj zgradi održavaju se i razni marketinški događaji, zabave i vjenčanja. Suprotstavio sam s jedne strane rat, a s druge tranziciju i sve što je ona donijela, upozoravajući na nemogućnosti da se taj globalni proces zaustavi i da se stvari vrate na ljudsku mjeru. U istoimenom performansu samo sam mijenjao položaj ruke u vojnim pozdravima odgovarajući tako na istu državnu himnu. Ideja je bila da pokažem da se samo položaj ruke mijenjao u raznim povijesnim razdobljima Hrvatske, ali je manipulacija ljudima uvijek ista. U performansu ‘Volim Zagreb’ iz 2008. referirao sam se na performans Toma Gotovca ‘Zagreb, volim te’ iz 1981., kad je on gol šetao gradom i ležanjem na asfaltu pokazivao ljubav prema gradu. Za razliku od njega, ja sam se sat vremena šetao maskiran, s motociklističkom kacigom na glavi, središtem Zagreba. Istodobno sam se referirao na atentatora Ive Pukanića, vlasnika tjednika Nacional, čiji je lik s kacigom u to vrijeme bio sveprisutan u medijima. Time sam naglasio različitost političkog i kulturnog konteksta onda i sad, zatim različitost društvenih okolnosti i razlike u značenju umjetnosti između ta dva različita razdoblja, a bavio sam se i pitanjem manipulacije i percepcije te odgovornosti nas samih prema događajima koji nas okružuju. Iako se prvenstveno bavim lokalnim temama, ponekad istražujem i globalno, kao u performansu ‘Globalisation’, koji sam realizirao 2001. u sklopu izložbe ‘Body and the East’ u galeriji Exit Art u New Yorku. U tom performansu sjedio sam i ispijao ‘globalni koktel’ - američki whiskey i rusku votku nekoliko sati istražujući na samome sebi djelovanje dva različita konteksta i konzekvence njihova spajanja. Na kraju sam završio u bolnici. Tom akcijom htio sam upozoriti na opasnost koju donosi globalizacija.

Što poručujete u body art projektima, primjerice, kad ste istetovirali siluetu Lazareta na ruku, a logo riječkog MMSU na leđa te proboli prsa bedžom s natpisom ‘Srđ je naš’?

Što se tiče tetoviranja, prvo sam u Dubrovniku istetovirao siluetu Lazareta na ruku, kao znak odluke da neću otići iz grada onda kad me netko tjera, a zatim sam stavio na leđa i drugu tetovažu - logo riječkog MMSU. Opet se radi o ispitivanju drukčijeg konteksta: u prvom slučaju bio sam aktivist, tjeran iz grada, a u drugom ravnatelj muzeja, no oba konteksta donose ograničavanje slobode i kretanja. Fotografije tih tetovaža izložio sam na izložbi ‘Ahilova peta’. Tom prilikom izveo sam i performans ‘Mutno sjećanje na jednu izgubljenu fotografiju (posveta Luigiju Ontaniju)’, kad sam sat vremena potpuno gol čitao ‘Don Quijota’.

Svoju dugogodišnju borbu protiv apartmanizacije Dubrovnika i gradnje golferskih terena prikazali ste prije par godina na lucidnoj izložbi ‘Citius, altius, fortius’ (Brže, više, jače) u MUO. Koja je bila njezina intencija, što se krilo pod tim olimpijskim motom?

Pod nazivom izložbe govorim o idolopoklonstvu spram materijalnog, o fascinaciji bogatstvom i moći koju ono donosi te nasilju koje iz svega toga proizlazi. Uništavanje javnog prostora i drugih vrijednosti samo su konzekvence te patologije, a golf i recentna dubrovačka situacija paradigma koju, uz ostale elemente, koristim opisujući takvo stanje duha. ‘Brže, više, jače’ krilatica je nove bešćutne elite. Za slabe, za manjine, za one koji ne žele sudjelovati u toj igri u ovakvom društvu i sustavu vrijednosti nema ni prostora ni milosti.

Na toj izložbi ‘izložili’ ste i brojne izjave tada aktualnih političara, od poznate Vlahušićeve: ‘Bit će penalizirani svi oni koji samo šetaju gradom, a ništa ne koriste i ne plaćaju’ pa do Vidoševićevih, Mesićevih i Sanaderovih komentara. Što ste najviše zamjerali dubrovačkim političarima, recimo gradonačelniku Vlahušiću, a što općenito zamjerate političkim elitama?

Nemamo dovoljno prostora da konkretiziram odgovor na vaše pitanje pa ću biti kratak. Osim toga, posljednjih godina sam u više navrata i vrlo konkretno govorio o patološkom ponašanju, korumpiranosti i diletantizmu aktera na političkoj sceni te ne mislim da je potrebno ponavljati iznesene tvrdnje. Zamjeram im prezir prema životu koji isijava iz svake njihove geste. Dubrovački političari ne služe građanima i spremni su žrtvovati grad za vlastiti profit. Ne možemo ih zvati elitom jer su u stvari kukavice i besprizorni ljudi debelih obraza, besramni i bahati.

Kako iz današnje perspektive gledate na sukob s gradonačelnikom Vlahušićem i incident na koncertu TBF-a u Revelinu u Dubrovniku, kad ste pretučeni i izbačeni iz kluba?

Na incident u Revelinu svakodnevno me podsjeća puknuti i deformirani mišić te nemogućnost da bezbolno podignem desnu ruku iznad osi ramena. Gradonačelnikova reakcija na spomenuti događaj identična je nedavnoj reakciji Hasanbegovića koja u prvom redu osuđuje žrtvu zbog poticanja na nasilje. ‘Osuđujem bilo kakvo nasilje i poticanje nasilja. Nadam se da će policija točno ustvrditi što se dogodilo’, rekao je tada Vlahušić, a sad ga imam priliku izvijestiti i što je policija, tj. što policija nije napravila. Naime, nedavno sam kao jedan od optuženika za ometanje javnog reda i mira dobio presudu vezano za slučaj Revelin. Optužba je odbačena, kako protiv mene, tako i druge strane, jer policija tijekom tri godine nije uspjela na adresi pronaći i na svjedočenje privesti aktere tog događaja. Moji svjedoci i ja dali smo iskaz nekoliko puta, ali drugu stranu sud nije imao priliku saslušati. Ponavljam, policija nije kroz čitavo ovo vrijeme uspjela na adresi naći vlasnika Revelina, koji je javna osoba, te njegova zaposlenika pa je sud odbacio policijsku tužbu zbog ometanja javnog reda i mira, a država pokrila sudske troškove. Kako gledati na to? Građani su nakon svega glasali za Vlahušića, nakon pravomoćne uvjetne presude i svih poniženja koje nam je priuštio. To boli.

Pripremate li na temu reustašizacije Hrvatske neku instalaciju ili performans? I kako ste doživjeli taj politički trend?

To je očekivano, jer su se događale razne manipulacije, posebno s mladima. To je katastrofa, kao i posljedice koje se mogu očekivati. Što se tiče performansa na tu temu, uvijek nastojim da svojim radovima upozorim na više tema te da spojim privatno i društveno- političko, no nikad ne idem direktno, nego nastojim decentno prokazati problem. Performans ‘Patriot’ je na neki način priča i o tome.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.