The pleasure and privilege is mine, kaže stih jedne ikoničke pjesme mojeg tinejdžerstva.
To je osjećaj koji imam povodom Rijeke kao europske prijestolnice kulture 2020. Zadovoljstvo i privilegij što sam sudjelovao u višegodišnjem projektu čiji je rezultat pompozna činjenica iz prethodne rečenice.
Jer i europska, i prijestolnica, i kultura strašno zvuče, svaka za sebe, kao i u kombinaciji. Nije se lako nositi s tim.
A zapravo smo napravili sljedeće. Sklopili smo maketu petogodišnjeg procesa koji je u biti projekt pokušaja poboljšanja jednoga grada, jednog zaljeva s 200.000 duša trenutno usidrenih oko tog zaljeva, Luke različitosti. Ništa više.
Ta je maketa, to obećanje, na neki način ocijenjeno i verificirano, sad tu maketu treba sagraditi. Velika mogućnost, odgovornost, rizik, uzbuđenje. Zahvaljujem svima koji su ostavili otisak prsta na našoj maketi.
Siguran sam da je velik dio uspjeha projekta zasnovan na uključivanju ljudi. Pažljivo smo slušali glas sugrađana, glas kulturne scene. Zato je ovo projekt zajednice, nitko ga ne može svojatati, niti jedan pojedinac niti ekskluzivna skupina.
Ako i dalje bude takav, zajednički, vjerujem u njegov uspjeh. Još nešto želim istaknuti. Projekt nije kreiran usprkos niti unatoč nečemu, jer već se čuju glasovi koji ga instrumentaliziraju u dnevnopolitičke svrhe.
Projekt Luka različitosti je takav jer je Rijeka takva, jer su stotine ljudi koje je projekt obuhvatio tako htjele. Jer drugačije možda niti ne znaju. Ako netko ima pravo ili želju mahati njim kao zastavom, onda su to Riječanke i Riječani.
Ali sumnjam da to žele. Puno je važnije da prijestolnicom kulture popravimo neke stvari u našem gradu, da popravimo sami sebe, da budemo bolji. Zato smo se i kandidirali, zato smo i pobijedili.
Sad nas ostavite načas, da se malo odmorimo od slavlja. Čeka nas prilično ozbiljan posao.
