Ukrajinska književnica, prevoditeljica, fotografkinja i blogerica Haska Šijan (1980.) do prije nekoliko godina mirno je živjela u rodnom Lavovu, gdje je bila suvlasnica knjižare i voditeljica radionice kreativnog pisanja. Godine 2014., nakon početka rata u Donbasu i ruske aneksije Krima, objavila je svoj zapaženi debitantski roman “Lovi, doktore, lovi!”, a njezin drugi roman, “Iza leđa” iz 2019., osvojio je mnogo nagrada, među kojima i Nagradu Europske unije za književnost. Taj roman - koji je prošle godine u prijevodu Ane Dugandžić i Darije Pavlešen objavila zagrebačka izdavačka kuća Edicije Božičević - prati život mlade, u suvremeni svijet savršeno uklopljene junakinje Marte, čija se bezbrižna svakodnevica raspada nakon što njezin dečko dobije poziv za služenje ukrajinske vojske dok traje hibridni rat u Donbasu. “Iza leđa” proglašen je jednim od književnih događaja godine u Ukrajini, a dodatnu pozornost u inozemstvu dobio je nakon početka ruske invazije na autoričinu domovinu. Haska Šijan danas više ne živi u rodnom Lavovu, a njezinu svakodnevicu - kao i svakodnevicu milijuna njezinih sunarodnjaka - opsjeda brutalni rat koji je protiv Ukrajine pokrenuo režim ruskog predsjednika Vladimira Putina. Šijan je ljubazno pristala na razgovor za Express, za koji - s obzirom na vijesti koje iz Ukrajine dobivamo svakog dana - i nije potreban poseban povod.
Express: Gdje ste bili kad ste saznali za rusku invaziju na Ukrajinu? Ako sam dobro shvatio, vi više ne živite u rodnom Lavovu?
Kad je počela invazija, bila sam u Bruxellesu, kamo sam se preselila sa svojom obitelji. U Belgiji smo od rujna 2021., tako da smo u veljači već ondje živjeli i imali svoj dom. Naravno, napetosti su trajale mjesecima, stalno smo pratili vijesti, a 24. veljače bili smo u Bruxellesu.
Express: U svom nagrađivanom romanu “Iza leđa” pišete o djevojci čiji je partner mobiliziran u ukrajinsku vojsku. Radnja romana odvija se prije nekoliko godina, no u njemu se jasno osjeti ratna psihoza. Ipak, gotovo nitko nije očekivao totalnu rusku agresiju. Jeste li je vi očekivali?
U pravu ste, događaji opisani u knjizi “Iza leđa” odvijaju se 2014., 2015., 2016., negdje u tom razdoblju. To je zapravo bio početak ovog rata, prva faza rata, ali u drugom obliku. Međutim, da budem iskrena, nitko od mojih bližnjih, nitko od ljudi s kojima sam razgovarala - a očito su svi razgovarali o tome - nije vjerovao u pokretanje opće invazije, nitko nije vjerovao da se mogu dogoditi takvi zločini i takvo nasilje.
Nisam mogla ni zamisliti da bi se takvo nešto moglo dogoditi tijekom mojeg života.
Express: Dojam sa strane je da je tek ovaj Putinov rat konačno ujedinio sve Ukrajince i do kraja definirao ukrajinsku naciju. Je li taj dojam točan?
Mislim da moramo konačno prestati ovaj rat nazivati Putinovim ratom. Tijekom ovih već više od pet mjeseci jasno smo vidjeli da to nije Putinov rat nego je to rat ruskog naroda protiv ukrajinskog naroda. Što se tiče ujedinjavanja ukrajinskog naroda, sigurno je da postoji taj efekt i sigurno je da je ukrajinski narod o ujedinjeniji nakon 24. veljače. Imali smo puno gradova u kojima je bio snažan ruski utjecaj, poput Harkiva i Odese, a to su gradovi koji sad pružaju snažan otpor i čiji stanovnici ne žele čuti ništa o Rusiji i Rusima. Vjerojatno će tako ostati i u sljedećih nekoliko generacija.
Express: Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prometnuo se na Zapadu u svojevrsnog neočekivanog junaka. Bivši komičar pokazao je odlučan otpor suočen s brutalnim napadom. Je li on pravi čovjek na pravome mjestu?
Zelenski je vrlo zanimljiv fenomen za sve, pa tako i za nas Ukrajince. Kao što znate, 73 posto Ukrajinaca glasalo je za njega, a s druge strane, 25 posto ih je bilo izrazito protiv njega. Među njima je bila i kulturna elita i obrazovani ljudi, koji su mislili, o moj bože, naši sunarodnjaci su izabrali komedijaša, nekoga tko je davao glas medvjediću Paddingtonu, nekoga tko je sudjelovao u “Plesu sa zvijezdama”, nekoga tko uopće nije kompetentan u politici. A to je vjerojatno i bilo točno, jer Zelenski nikad nije imao neko političko obrazovanje, nije imao političko iskustvo, pa je izgledao kao neki umjetni projekt. Zato je puno ljudi bilo vrlo oprezno. Nisam neki politički stručnjak pa ne mogu govoriti o tome tko je stajao iza njega, ali ono što je sad sasvim očito - a to misli većina ljudi s kojima sam razgovarala - očito je da je Zelenski jedan od najboljih mogućih izbora, pogotovo na početku rata. Osobito zato što je jedan od Putinovih narativa bio da Ukrajina mora biti denacificirana zato što su nacisti na vlasti, ali na vlasti je bio Zelenski, koji je govornik ruskog i koji je židovskog podrijetla, pa je taj ruski narativ zvučao potpuno apsurdno. Također se čini da je Zelenski vrlo hrabar čovjek snažnoga karaktera, a vjerojatno ga je i sama situacija dodatno mobilizirala, probudila ono najbolje u njemu. On je također dobar govornik, zna kako komunicirati s javnošću. Tako da se u ovim ekstremnim situacijama čini da je on zapravo vrlo dobar izbor, što je bilo iznenađujuće za mnoge Ukrajince. Barem za ovih 25 posto koji nisu glasali za njega.
Express: U romanu “Iza leđa” ironično pišete o ukrajinskome militarizmu i nacionalizmu nakon rata u Donbasu i ruske okupacije Krima. Kakvu je recepciju imao vaš roman u Ukrajini?
Još dok sam pisala tu knjigu, znala sam da će biti puno različitih kritičkih mišljenja i reakcija. Tako, da budem iskrena, bila sam iznenađena jer je knjiga bila vrlo toplo prihvaćena, kako od strane profesionalaca tako i od strane čitatelja, a primila sam i jednu međunarodnu i dvije nacionalne nagrade za taj roman. Istina je da roman pokazuje neku vrstu poricanja stvarnosti. On čak nije ni toliko ironičan prema militarizmu i patriotizmu. Mislim da je glavna poruka tog romana neko odbijanje prihvaćanja stvarnosti, pokušaj bijega od svijeta, što je, općenito govoreći, vrlo prirodna reakcija. No u njemu dolazimo i do trenutka u kojem više nije moguće pobjeći od stvarnosti. Ne mogu pobjeći čak ni oni koji se jako trude. To odbacivanje svega što je povezano s ratom, kao što je slučaj s likom Marte iz romana, izazvalo je određene kritičke reakcije, ali mislim da je to bilo opravdano jer taj lik je i zamišljen da bude iritantan. Ona je osoba koja nikad nije zadovoljna i nikad ne može biti ispunjena. Osobno smatram da literatura nikad ne smije biti oruđe bilo kakve vrste propagande, odnosno otvorene promocije nekih vrijednosti. Mislim da se u literaturi ne radi o tome. Mislim da u pisanju možemo biti ironični koliko god želimo, možemo napraviti svoje likove onoliko iritantnima koliko to želimo.
Express: Kako vi osobno nakon 24. veljače gledate na mlade ljude koji su dobrovoljno otišli braniti domovinu?
Imam pomiješane osjećaje. I u prve dvije godine rata bilo je ljudi koji su bili ubijeni i ranjeni, a koje sam poznavala, a sad se gubici događaju svakodnevno. Očito je da u ovom ratu gubimo najbolje od najboljih, stvarno pametne mlade ljude koji bi mogli živjeti cool život i napraviti mnogo korisnih stvari za svoju zemlju i za svijet. Ti gubici događaju se svakog dana i to je apsolutno tragično. Kao što sam rekla, imam pomiješane osjećaje: s jedne strane je krajnji heroizam kojemu se divim, a s druge strane ovaj je rat apsolutno tragičan.
Express: Kakve će biti dugoročne posljedice ruske agresije na odnose Ukrajinaca i Rusa? Kad bi moglo doći do pomirbe?
Mislim da je prerano govoriti o bilo kakvoj pomirbi. Rat još traje, Rusija nas još napada, bombardira civilne objekte, ubija civile, kao što smo se mogli osvjedočiti nakon oslobađanja mjesta poput Guče ili Irpinja, zatim stvari koje su se dogodile i koje se događaju u Mariupolju, u Hersonu i na drugim okupiranim područjima. Uopće ne vidimo kad će doći kraj tome, a očito je da bi jedini pozitivan i prihvatljiv završetak rata za Ukrajinu mogao biti da država ostane u svojim granicama, da se zaustave agresija i pokolji, da dobijemo jamstvo sigurnosti, da međunarodni sud pozove na odgovornost krivce za napade te da se plate odštete. Mislim da je to proces koji će trajati desetljećima nakon završetka ovog rata. Tek nakon toga moguće je pomirenje, tek nakon što Rusija i Rusi prihvate svoju kolektivnu krivnju i učine nešto da promijene svoju zemlju. Dakako, unutar svoje zemlje mogu raditi što god žele, ali moraju promijeniti odnos prema susjedima i moraju prestati gledati na Rusiju kao na kolonijalni imperij koji ima pravo kontrolirati politiku susjednih zemalja i osvajati teritorije.
Express: Što ukrajinski roditelj treba danas reći svojem djetetu kad mu govori o invaziji i o Rusima? Što vi govorite svojem djetetu?
To je još jedno vrlo bolno pitanje. Jedna sam od onih majki koje bi željele da njihove kćeri što je dulje moguće žive u svijetu ružičastih jednoroga. Za mene je bilo vrlo bolno kad sam svojoj kćeri morala pričati o tome da je rat počeo. Trebala su nam dva dana zajedničkih napora da bismo joj objasnili neke stvari. Ona više nije tako mala. Ima devet godina i još nije ni tinejdžerica, ali vrlo je povezana s Ukrajinom. Mislim da je u nekim stvarima čak i povezanija nego ja. Vrlo je sentimentalna u vezi sa svim ukrajinskim. Tamo je provela djetinjstvo i za nju je to najbolje mjesto na svijetu. Za nju je rat nešto vrlo dramatično i tragično, i jasno je da osjeća odbojnost prema bilo čemu ruskom. Ali to je trenutak u kojem ja kao majka ne smijem dehumanizirati neprijatelja, moram imati humanistički pristup i objasniti joj da su sve kulture i svi jezici važni. S druge strane, ponekad se ipak osjećam kao da bih je trebala poduprijeti u tom odbacivanju svega što je rusko. Mislim da je to nešto što će trajati cijelu sljedeću generaciju, jer to nije samo reakcija moga djeteta - to je reakcija sve ukrajinske djece u ovom trenutku. Jer znate da djeca moraju definirati neke stvari, ona moraju stvari gledati crno-bijelo, a u ovom slučaju stvari jesu crno-bijele. Rusija i ovaj rat su kao nešto o čemu čitaju u knjigama o Harryju Potteru. To je zlo protiv kojeg se svi moramo boriti. Bio je to za mene bolan trenutak kad sam i ja shvatila da moram odrasti, kad sam shvatila da moram svom djetetu objasniti neke stvari, premda sam mislila da se to nikad neće dogoditi ni u mojem ni u njezinu životu.
Express: Kad topovi govore, muze šute. Kako je ukrajinska kulturna scena reagirala na rusku invaziju? Je li već došao trenutak da se piše fikcija o ruskoj invaziji na Ukrajinu? Možete li vi pisati o ratu?
Mnogi ljudi s kulturne scene dobrovoljno su se javili u vojsku, ili su prikupljali pomoć za vojsku, ili pak humanitarnu pomoć, ali je i kreativno polje vrlo dinamično. Mnogi vrlo talentirani i briljantni vizualni umjetnici stvaraju djela na temu rata, a također su vrlo aktivni i mnogi pisci. Uglavnom se piše poezija. Primijetila sam među svojim kolegama i među drugim kreativcima da postoje dva tipa ljudi: neki su potpuno blokirani i ne mogu napraviti ništa, a za druge je umjetnost poput neke terapije protiv svakodnevnog stresa i negativnih osjećaja o stvarima koje se događaju oko njih. Ja pripadam ovom drugom tipu. Pišem pjesme i počela sam raditi na svom trećem romanu. Za mene je stvaranje oblik refleksije života, a isto tako i arhiviranja emocija. Moje se pisanje više bavi emocijama nego činjenicama.
Express: Zanimljivo je da ste svoj prvi roman napisali na mobitelu...
To se zapravo dogodilo slučajno. Ne zato što sam neka vrsta neprilagođene osobe. Zapravo sam dugo odbijala iPhone i u tom sam trenutku tek nekoliko mjeseci imala svoj prvi pametni telefon. Prije 2014. koristila sam običan stari mobilni telefon poput Nokije s velikim tipkama. Dogodilo se da sam oboljela od meningitisa i iznenada završila u bolnici. Mislim da je to bio rezultat stresa; bio je to početak rata 2014. i moja je kći bila vrlo mala. Tijelo mi je poručilo da se moram odmoriti neko vrijeme i završila sam u bolnici s meningitisom. Morala sam ležati deset dana. Nisam smjela uopće ustati i napustiti sobu. Bila je to zgodna stara bolnica, svatko od nas imao je svoju sobu i poslije sam se šalila kako je to bila savršena rezidencija za pisce.
Bilo je vrlo asketski, samo krevet i veliki prozor. I bilo je puno svjetla, ali su zidovi bili prilično tanki: nisam mogla nikoga vidjeti, ali sam čula razgovore. Bilo mi je užasno dosadno, pa sam počela pisati bilješke kako bih samu sebe zabavila budući da nisam smjela čitati, pa tako nisam smjela ni koristiti laptop. Čak je i telefon vjerojatno bio protiv pravila, ali sam ga ipak koristila. U to sam vrijeme već redovito vodila bilješke kad bih putovala ili kad bih opisivala stvari koje se događaju oko mene. Pisala sam nešto poput bloga i stavljala svoje postove na društvene mreže, uglavnom na Facebook. Ali tad sam prvi put - možda je to bila posljedica upale mozga - pomislila da bih mogla spojiti te bilješke i pretvoriti ih u knjigu. Zapravo nisam napisala cijelu knjigu, ali sam na mobitelu napisala stotine bilježaka iz kojih je nastala knjiga. Bilo je to zanimljivo iskustvo. I sad, primjerice, svu svoju poeziju pišem na telefonu. Ali za prozu, dakako, koristim laptop.
Express: Roman “Iza leđa” prepun je referencija na moderne tehnologije i društvene mreže, a vrlo često jukstaponirate seosku zaostalost i kozmopolitizam grada, konzervativizam starijih generacija i uklopljenost u svjetske trendove mlađih generacija. Istodobno oštro kritizirate sveprisutnu korupciju. Kakvo je doista ukrajinsko društvo? Koliko se Ukrajina promijenila u posljednjih, recimo, dvadesetak godina?
Ukrajina se razvijala vrlo dinamično, posebno tijekom posljednjeg desetljeća. To više je tragičan ovaj rat jer je zemlja stvarno procvjetala u mnogim stvarima. Razvijale su se tehnologije, biznis, poljoprivreda... Bilo je to dobro mjesto za život. Ukrajina je napravila velik skok. Primjerice, prije samo deset godina koristila se isključivo gotovina, ali su onda odmah implementirane najsuvremenije bankarske i financijske tehnologije. Ukrajina ja imala taj skok iz nečega što je bilo vrlo zaostalo, postsovjetsko i nerazvijeno, u nešto što je vrlo razvijeno. Zemlja je preskočila neke faze kroz koje je Europa morala proći. Ukrajinsko društvo postalo je vrlo kreativno i inventivno. Imali smo mnogo inicijativa odozdo, puno građanskog aktivizma. Mislim da to uvelike pomaže i u ovome što sad prolazimo dok se odupiremo neprijatelju.
Express: U kojoj je mjeri europska ideja popularna u Ukrajini? Je li se ta percepcija dodatno promijenila nakon ruske invazije?
Vjerojatno znate da je sve ovo i počelo s pitanjem hoće li se Ukrajina priključiti Europskoj uniji. Počelo je 2013. s prvim studentskim prosvjedima na kojima su se tražile reforme kako bi se Ukrajina priključila Europskoj uniji, a onda je to preraslo u revoluciju na Majdanu. Odmah nakon toga počeo je i rat, tako da se taj rat od početka vodio zbog toga što Rusija nije željela da Ukrajina postane dio europske obitelji. Tijekom ovih osam godina dodatno je ojačala želja Ukrajinaca da postanu dio EU, a pogotovo sad, s ovim valom raseljenih ljudi koji su pod privremenom zaštitom europskih zemalja. Tako da sad postoji ta neka integracija na ljudskoj razini, kad ljudi ostaju u domovima drugih ljudi. Ponekad se radi o ljudima koji nikad ne bi putovali u Europu u cijelom svom životu, a sad tamo žive. To je visoka cijena koju treba platiti, ali ovo je trenutak u kojem su Ukrajinci prirodno integrirani u Europu. Mislim da su Ukrajincima Europa i europski način života uvijek bili prilično bliski. Ali isto tako razumijemo da je Europa velika i vrlo raznolika, te da se jednako tako razlikuju i vrijednosti unutar pojedinih zemalja Europske unije, od Portugala do Skandinavije, od Hrvatske do Islanda. Narodi, kulture, jezici, tradicije očito se jako razlikuju, ali postoji nešto što ujedinjuje Europljane i mislim da se Ukrajinci vrlo dobro uklapaju u tu raznoliku obitelj.
Express: Dovoljno ste stari da se sjećate materijalnog siromaštva koje je vladalo u Sovjetskom Savezu, premda možda niste bili svjesni političkog siromaštva: kako objašnjavate nostalgiju mnogih ljudi u Rusiji za tim razdobljem? Ima li među Ukrajincima puno onih koji su nostalgični za starim vremenima, odnosno je li ih bilo prije ruske invazije?
Zapravo se vrlo dobro sjećam i materijalnog i političkog siromaštva. Kad se Sovjetski Savez raspao, imala sam 11 godina, dakle imala sam otprilike godina kao što sad ima moja kći, i zato mislim da je vrlo dobro razumijem. Sjećam se da sam bila jako emotivna u tom razdoblju, osjećala sam se vrlo ranjivo. Sjećam se također - a to su mi i roditelji potvrdili kad sam s njima o tome razgovarala - da su ljudi bili politički vrlo nezadovoljni, da sovjetski građani nisu vjerovali tim sranjima, toj propagandi. Oni su možda bili preplašeni i bojali su se, nisu prosvjedovali i živjeli su pasivno, ali uvijek su postojali ti razgovori po kućama, ljudi su bili vrlo skeptični i kritični prema sovjetskom režimu, pogotovo ‘70-ih i ‘80-ih godina. Zbog toga me jako iznenađuje vjerovanje u propagandu u kontekstu suvremenog ruskog društva. U usporedbi s današnjim dobom, tad je bilo još manje izvora informacija i bilo je jednostavnije kontrolirati kakve informacije građani dobivaju. Rusima su danas isprani mozgovi u usporedi sa sovjetskim vremenima. Sovjetski građani nisu bili takvi. U Ukrajini također postoje ljudi koji su nostalgični, ali mislim da se to može jednostavno objasniti. To je obično nostalgija prema mladosti, prema divnim uspomenama iz prošlosti. Nostalgični su uglavnom stariji ljudi koji su cijelog života teško radili, a završili su s malim mirovinama u malim gradovima i selima, gdje žive usamljeno. I naravno da im se čini da je nekad sve bilo super. Kad smo bili mladi, radili smo, bili smo zajedno, bili smo sretni, hrana je bila jeftina, dućani su bili mali, ali mogli smo sebi sve priuštiti. Drugi je razlog za nostalgiju taj što je ljudima teško prihvatiti da sad postoji tako velik jaz između siromašnih i bogatih, a teško im je prihvatiti i različite stilove života i različite izbore. Postoje i ljudi koji vole da netko odlučuje umjesto njih. Mislim da u Ukrajini nostalgija postoji, ali je ovih dana svedena na minimum.
Express: Trenutno stvari u Ukrajini ne izgledaju dobro. Gledate li ipak optimistično na budućnost svoje domovine?
Teško je ne biti optimističan kad vidite sav taj otpor, kad vidite svu tu hrabrost, kad vidite ukrajinske seljake kako pod opasnošću od bombi - i uz požare na poljima koje je izazvalo rusko bombardiranje - i dalje žanju žito, kad vidite sve te mlade hrabre ljude koji brane Ukrajinu u vojsci s oružjem u rukama, kad vidite sve te ljude koji doniraju, koji prikupljaju pomoć, to je stvarno nevjerojatno. Sve to daje nam optimizam i mislim da je to jedini način za nas da ne posustanemo i da pobijedimo u ovom ratu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Europska unija i putin su se do jucer ljubili