Jagodu Buić Wuttke, jednu od najvećih umjetnica Hrvatske i regije, mogli smo prije pandemije viđati na kazališnim premijerama u Zagrebu. Bila je u invalidskim kolicima, ali to je nije smetalo da sa slikaricom Gorankom Vrus Murtić uživa u teatru. A onda je prestala dolaziti. Povukla se u svoju kuću u Provansi, gdje je unatoč bolesti i dalje kovala planove. Preminula je početkom tjedna u 93. godini u svom domu u centru Venecije, ne dočekavši ostvarenje jedne od njezinih najvećih želja - izgradnje Muzeja Jagode Buić u njezinu rodnom Splitu, gdje bi bila izložena njezina vrhunska djela, ali i radovi mladih umjetnika, koji imaju senzibilitet sličan njezinom.
Naime, Jagoda Buić ima na splitskim Mejama veliko zemljište na kojem je zamislila svoj Muzej, već je nacrtala i skicu građevine, po kojoj je arhitekt trebao napraviti projekt. Njezin pokojni suprug Hans Wuttke, investicijski bankar i bivši potpredsjednik Svjetske banke, ostavio je višemilijunski iznos za gradnju tog muzeja, ali do danas se ništa nije realiziralo. Ideja Jagode Buić, zapravo, njezin poklon Splitu ostao je na razini njezine skice i kako sad stvari stoje, pitanje je hoće li se ostvariti u budućnosti. Jer stvar je vrlo delikatna. Ta njezina parcela nalazi se u dijelu Splita u kojemu nije dopuštana gradnja, dakle ne može se dobiti ni građevinska ni lokacijska dozvola te bi trebalo tražiti zamjensku lokaciju. No, kako saznajemo, umjetnica nije bila sklona drugim lokacijama, nego je inzistirala na Mejama. Za projekt Muzeja Jagode Wuttke na zamjenskoj lokaciji posebno se založila i aktualna splitska vlast, ali do zajedničkog rješenja nije došlo. Jagoda Buić Wuttke bila je najpoznatija po golemim tapiserijama, jer je u jednom trenutku bila, kako mi je svojedobno ispričala, na čelu avangarde koja se zvala Slavenski val ili Revolucija suvremene tapiserije. Imala je u sebi nešto istraživačko, buntovno i hrabro te se nikad nije oslanjala na uobičajena rješenja što je u kombinaciji s velikim samopouzdanjem i vjerom u sebe, ponekad i drskošću, rezultiralo nizanjem uspjeha tijekom njezine gotovo sedam desetljeća duge umjetničke karijere. “Važno je pročeprkati po sebi, otvoriti srce i pokušati se što više približiti vlastitoj istini, svejedno u kojem se mediju izražavate”, smatrala je ova svestrana i radoznala umjetnica, koja je eksperimentirala i s drugim medijima. Uz tapiserije, napravila je više od 120 kazališnih scenografija i kostimografija, okušala se i u kazališnoj režiji, primjerice, režirala je “Richarda III.” s Predragom Vuševićem u Gavelli, a radila je i crteže, gvaševe te kolaže od papira.
Za svoj rad dobila je brojne domaće i svjetske nagrade, između ostalih, Herderovu nagradu i Zlatnu arenu za kostimografiju filma “Carevo novo ruho” Ante Babaje, te Grand Prix Itamaraty na Bijenala u São Paolu, a predavala je na nekoliko sveučilišta, spomenimo samo Royal College of Art u Londonu. Bila je svjetski putnik. “Moj dom je svuda”, znala je reći osjećajući se dobro u svim svojim rezidencijama u Veneciji, Rimu, Provansi, Parizu i Dubrovniku. Prijateljevala je s Edom Murtićem, za kojega je rekla da je bio “ispred svog vremena”, Vladimirom Veličkovićem, njezinim suputnikom u pariškom Cite internationale des Arts, te Radom Šerbedžijom, “iznimno karakternim čovjekom”, koji je za nju rekao da je “ljubavnica njegove duše”.
Bila je dijete Drugog svjetskog rata. Potjecala je iz splitske obitelji u kojoj su se cijenili umjetnost i kultura stanovanja. Na zidovima njihova obiteljskog stana visjeli su crteži Račića i Kraljevića, zatim slike Krizmana, Babića, Joba, Plančića, Uzelca... U goste su im dolazili Marino Tartaglia, Ivan Meštrović, Ivo Vojnović, Ivo Tijardović, Emanuel Vidović, sve redom prijatelji njezina oca Mirka Buića, advokata i splitskog gradonačelnika, koji je bio i ministar u kraljevskoj vladi te posljednji ban Primorske banovine. Bombe su razrušile njihov dom na splitskoj rivi i u požaru je izgorjela cijela kolekcija njezina oca. ”Kad su se dim i prašina od bombardiranja slegli, u meni se pojavila želja da poljepšam svijet. Nisam htjela studirati ni kiparstvo ni slikarstvo, nego dizajn i svijet učiniti ljepšim”, rekla mi je prije petnaestak godina, kad je u Gliptoteci HAZU-a priređivala izložbu “Karta kanta” u Zagrebu, prvu nakon punih 30 godina, na kojoj je izložila kolaže od papira.
Njezini roditelji željeli su da završi “ozbiljan” studij te je upisala povijest umjetnosti, a zatim Akademiju primijenjenih umjetnosti i dizajna te u međuvremenu diplomirala na Akademie für Angewandte Kunst u Beču. Kasnije se još usavršavala i u filmskoj scenografiji u znamenitoj Cinecitta u Rimu te kostimografiji na Centru za umjetnost i kostimografiju u Veneciji. Njezini zagrebački profesori bili su veliki umjetnici Kosta Angeli Radovani i Vjenceslav Richter te Branka Hegedušić, no akademija se, nažalost, raspala jer “nije bilo industrije koja bi nas prihvatila”. Na umjetničkoj sceni pojavila se u ‘50-ima, kad je s jedne strane još vladao socrealizam, a na drugoj je već drmala grupa EXAT, koja je unosila radikalne promjene u zagrebački umjetnički milje. Umjetnička klima bila je vrlo inspirativna, Zagreb je počeo korespondirati sa svijetom. “Došla sam iz Splita u Zagreb kao mlada, zgodna, bezobrazna i visprena djevojčica, puna smijeha i optimizma. Splićani su ljudi pjace i smatramo da je naša moralna obveza govoriti istinu. Katkad ta istina nije ugodna, ali mi ne možemo protiv našeg splitskog duha, nalik burinu, koji lagano peče, ali je zdrav. Bila sam ljubimica EXAT-a. Nisam bila članica jer sam bila premlada, ali cijela ta ekipa bila mi je ideal. Ja sam se odgojila uz njih. EXAT je bio centar mojih interesa, prijateljstava, ljudske topline, ljubavi i učenja”, rekla mi je tom prigodom. U svoje tapiserije utkala je mediteranski duh i vrelinu tog podneblja. “Čovjek ne može pobjeći od svoga naslijeđa. Ja sam s jednom nogom u kamenu, kršu splitskog zaleđa, a drugom u moru, na rivi. U svojim tapiserijama posegnula sam za našom tradicijom grubog tkanja sukna, koja je proizišla iz zaleđa Mediterana, iz tog krša i sunca”, rekla je Jagoda Buić.
Već je njezinu drugu tekstilnu formu “Pali anđeo”, realiziranu uz pomoć vješte i sposobne bosanske tkalje Rasime, otkupio muzej Stedelijk u Amsterdamu. Kasnije je surađivala s arhitektima Vjenceslavom Richterom i Zlatkom Ugljenom, a u njezin atelje, nekadašnju konjušnicu kaptolske kurije, dolazili su njezini prijatelji umjetnici, od redatelja Dine Radojevića do pisca Ranka Marinkovića. “To je bilo vrlo uzbudljivo vrijeme, a sve nas je držao inovatorski idealizam”, rekla je umjetnica koja je, između ostaloga, napravila tapiseriju za Vitićevu Kockicu, nekadašnji politički centar Hrvatske, gdje se još nalaze radovi Ede Murtića, Stevana Luketića i drugih umjetnika. Izlagala je širom svijeta, već je 1968. godine prvi put sudjelovala na Biennalu u Veneciji, a dvije godine kasnije je s Murtićem i Džamonjom predstavljala bivšu zemlju na toj prestižnoj umjetničkoj manifestaciji. Uslijedilo je bijenale u Lausannei, a zatim Grand Prix Itamaraty u São Paulu, što odgovara, kako je rekla, Nobelovoj nagradi za književnost, a potom izložbe u najznačajnijim muzejima svijeta, kao što je pariški Muzej moderne umjetnosti, te Rio de Janeiro, New York i Washington. Na međunarodnoj izložbi “Poetry of Vision” u Irskoj izložila je instalaciju “Hommage Piereu Paliju” ispred koje je kontemplirao, kako je rekla, “čovječuljak koji je izgledao kao seoski učitelj”. Rekao joj je da ga podsjeća na molitvu za nestalog prijatelja. Tad je čula da je na otvorenju izložbe veliki Henry Moore. Htjela ga je vidjeti. Kad je pitala gdje je, odgovorili su joj da već 15 minuta čekaju s otvaranjem da ona prestane s njim brbljati. Posljednji put je izlagala potkraj prošle godine u pariškom Centru Pompidou, gdje se na izložbi “Žene u apstrakciji” istaknula golemom tapiserijom “Partage de la Nuit” (Podjela noći). Sa slavnom Beaubourgom imala je novih planova, ali ni njih nije uspjela ostvariti.
Pokojnog supruga Hansa Wuttkea, investicijskog bankara i bivšeg potpredsjednika Svjetske banke, upoznala je nakon otvorenja izložbe u Washingtonu, gdje je Budimir Lončar, tadašnji ambasador, priredio večeru u njezinu čast. “Gledala sam s divljenjem tog prekrasnog čovjeka, ljepšeg od Charltona Hestona, koji je kao Ben Hur bio ideal naše generacije”, otkrila mi je umjetnica dodavši kako se nije odazvala njegovu idućem pozivu na večeru, zaključivši “kako nema para za prekooceanske ljubavne razgovore”. Dvoumila se i zbog toga što se pitala je li možda Wuttke bio član nacističke stranke ili Hitlerjugenda. Naime, mrzila je fašiste i naciste, i nije mogla zamisliti život s nekim tko je podržavao tu ideologiju. Kad joj je Lončar odgovorio da “koliko on zna - nije”, više nije bilo prepreka. Kad su se nakon osam mjeseci ponovno sreli, vjenčali su se nakon samo dva mjeseca, tijekom kojih je shvatila da je taj “lijepi i kulturni čovjek mnogo bliži umjetnosti od mnogih ljudi iz njezina kruga”. Premda je njezin život bio obilježen uspjesima, nisu je zaobilazile ni tragedije. S jedne strane živjela je pompozni život, družeći se s važnim protagonistima naše epohe, intelektualcima i umjetnicima te političarima, primjerice, s bivšim francuskim predsjednicima Jacquesom Chiracom i Françoiseom Mitterrandom, s princem i multimilijarderom Aga Khanom, Kočom Popovićem, Predragom Matvejevićem, Dušanom Džamonjom, Zlatkom Dizdarevićem, Vjekoslavom Šutejem... S druge strane primala je udarce: u ratu je cijela obitelj Buić ostala bez svega, samo s kovčezima, zatim joj je poginuo stariji brat Đorđe, koji je bio prevoditelj Randolpha Churchilla, sina engleskog premijera, potom je izbačena iz splitske gimnazije, a onda je u Beču tijekom studija pala i razrezala trbuh te je hitno operirana. Zatim je tijekom Domovinskog rata, iako je sa suprugom Hansom Wuttkeom pomagala stradalom Dubrovniku, a kasnije Sarajevu i Bosni, u tisku bila izložena huškačkim, neosnovanim napadima. Smrt supruga Hansa Wuttkea bio je novi težak udarac koji ju je odvojio od svijeta. Izvukao ju je Šerbedžija ponudivši joj da za predstavu “Kralj Lear” na Brijunu radi kostimografiju. Čak ni njezin “Richard III.”, postavljen 1997. u Gavelli, u vrijeme tvrdog tuđmanizma, nije prošao mirno. Nakon samo četiri izvedbe skinut je s repertoara. “Obrazloženje je bilo da sam s Richardom III. aludirala na predsjednika Tuđmana i to je bila velika kulturna sramota”, ispričala je umjetnica. A prije nekoliko godina bila je opljačkana u svom francuskom domu, kad su dva dripca odnijeli njoj vrijedne uspomene, poput obiteljskog nakita i poklona njoj dragih ljudi. Francuska policija je procesuirala kradljivce i zaključila slučaj, no umjetnica je još dugo bila opterećena tim nemilim događajem bojeći se da je bila žrtva profesionalnih kriminalaca. S njezinim odlaskom nije otišla samo velika i samosvojna umjetnica, nego i žena koja je svojim prkosom obilježila epohu daleko izvan granica Hrvatske.
