Kultura
1535 prikaza

"Sa scene su nas gađali mesom i bojama, ali nisu tukli"

Nastavak sa stranice: 1

Zapravo ste se u glumi našli gotovo slučajno - vaš prvi izbor bio je, još od ranoga djetinjstva, balet - ples. U Komediji igrate i plesne uloge. Koliko je tjelesnost u širem smislu važna za vaš glumački rad? 

Moje baletno iskustvo puno mi je značilo i u profesionalnom i u ljudskom smislu. Slučaj je odredio da ipak nisam ostala u baletu, ali ples nisam sasvim napustila - u mnogim predstavama i ulogama, pogotovo u Komediji, to je bilo dobrodošlo umijeće, od Wallis Simpson u mjuziklu 'Kralj je gol', Miss Beautyflower u 'Maloj Floramye' do kneginje Anhilte u 'Kneginji čardaša'. U Gundulićevoj 'Dubravki' još sam mogla plesati i na špicama, ali to je bilo davno. Danas mi je već prezahtjevna neka ozbiljnija koreografija. No ta prva ljubav me pratila i na druge načine - po svršetku Akademije neko sam vrijeme bila asistent za scenski pokret Ivici Boban, u nekoliko predstava bila sam u ulozi koreografa i suradnika za pokret - od Bunuelova 'Hamleta' na DLJI, 'Posljednje karike' Lade Kaštelan u Gavelli, 'Pričama iz Bečke šume' Odona von Horvatha u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci... Balet me naučio disciplini i strpljenju. Iako i u jednom i u drugom s godinama malo popuštam.

Na velikom ste se ekranu prvi put pojavili već 1985., u Grlićevu filmu 'Za sreću je potrebno troje'. Možete li se prisjetiti što je vama tad značilo pojaviti se prvi put na velikom platnu? Glumački rad na filmu ima specifične izazove: preferirate li rad u kazalištu, na filmu ili možda na televiziji?

Sjećam se velikog uzbuđenja, a i straha, jer prije toga jedva da sam stala pred kameru. Ali imala sam sreću što su mi partneri bili Miki Manojlović i moj tadašnji profesor Vanja Drach. Njima i Rajku Grliću mogu zahvaliti što sam pobijedila strah, i što je to moje prvo filmsko putovanje bilo ugodno i inspirativno. Kao i većina glumaca, reći ću da volim sve te medije, dodati im i radio, ali priznajem da se najbolje snalazim u kazalištu. Jer tu imam najviše iskustva, a i kontinuitet.

Dubravka Ostojić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Osamdesete godine obilježilo je emitiranje kultne televizijske serije 'Smogovci', u kojoj ste i sami igrali. Zagreb osamdesetih prikazan je u seriji kroz ružičaste naočale, a to je razdoblje također obilježila kultura Novog vala i hvatanja koraka sa Zapadom. Gledate li danas na osamdesete godine s nostalgijom? Kako stoji današnji Zagreb u usporedbi sa Zagrebom osamdesetih?

Naravno, svi na svoje dvadesete - a moje su bile u osamdesetima - gledamo s nostalgijom. Mogli smo brže trčati, sve opcije su bile otvorene, svijet nas je čekao, barem se tako uvijek čini. Ali postoji i nostalgija za Zagrebom, koji je tad bio manji grad od ovog današnjeg, a ipak je od njega bio veći i gradskiji. Sad svako toliko imamo vašar na glavnom trgu - prije su vašari bili u predgrađima. Kao da je, otkad ga se počelo zvati metropolom, prestao biti metropola. Izgleda mi da kultura kao imperativ odgoja pripada prošlim vremenima. Kao i građanski odgoj, uopće.

Kako se čini, kultura zapadnih društava je od liberalnih 70-ih i 80-ih godina do danas prošla puni krug: vrijeme 'pretjerivanja', seksualnih sloboda i hedonizma povuklo se pred fenomenom 'politički korektnog odricanja' koji posljednjih desetljeća prevladava: alkohol, seks, duhan - u kulturi razvijenog Zapada sve je to danas postalo gotovo sablažnjivo. 'Užitak' je postala zabranjena riječ, iako se čitava kultura pretvorila u potragu za užitkom. To se polako prelijeva i na Hrvatsku: pretvaramo li se naočigled u sve veće malograđane?

Istina, postajemo robovi političke korektnosti. Mnoga značajna djela iz povijesti svjetske umjetnosti danas ne bi smjela biti napisana ili naslikana zbog te nove korektnosti, a zapravo, također, cenzure. I već mnoga od njih propituju, pa čak i izbacuju s nekih univerziteta u svijetu. A uvijek se sve kroz povijest vrti u sličnim krugovima, samo se ti procesi odvijaju na različite načine. U našem slučaju, ne radi se toliko o našoj malograđanštini koliko o utjecaju i manipulaciji korporacijskih interesa na te promjene. Na suptilne i nesuptilne načine. U 70-ima i 80-ima nije bilo filma u kojemu junaci nisu pušili, a mi smo kao djeca mogli kupiti 'cigaret-kaugume' da oponašajući odrasle postanemo buduće mušterije. I postali smo. Zbog marihuane se donedavno završavalo u zatvoru. A, eto, sad su se interesi promijenili. Marihuana - good, cigareta - bad. A sve zbog velike brige za naše zdravlje. Pa ćemo svi bauljati naduvani po shopping centrima. Valjda je to jedino što se od nas traži.

Osim glumom, bavite se i književnim prevođenjem. Vaš je suprug poznati pisac Ivan Vidić. Pišete li i sami nešto? Imate li ambicija nešto objaviti? Kako povezujete književnost i glumu?

Književnost i gluma su nerazdvojni. Svaka čast redateljskom teatru, ali dobar tekst i dobra gluma su srce i duša kazališta. Uživam se baviti prevođenjem kad osjetim da nekog autora razumijem, kad mi se nešto jako svidi, no moje iskustvo zasad nije baš veliko. Ali stalno se trudim usavršavati i u engleskom i u ruskom, a isto tako i u hrvatskom, jer za prevoditelja je najvažnije da dobro poznaje vlastiti jezik - za one strane postoje rječnici. Štreberica sam, pa nekad zapnem jer jednostavno nema adekvatne riječi ili fraze u našem jeziku, ali tad treba hrabrosti da se malo i odmakneš od autora kako bi mu se približio.

Dubravka Ostojić na sprovodu Ivi Gregureviću | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

Prošle godine dobili ste nagradu Zlatni dukat za doprinos razvoju hrvatskog filma na Danima hrvatskog filma u Orašju, međunarodnom festivalu koji je utemeljio vaš dugogodišnji partner, nedavno preminuli glumac Ivo Gregurević. Što vam znači ta nagrada u kontekstu odlaska velikana hrvatskoga glumišta kojeg kolege pamte kao glumca koji je gradio kazalište od života i život od teatra?

Teško mi je govoriti o Ivi javno, izbjegavali smo to i pred 20 godina, dok je naša veza bila aktualna, a pogotovo nije u redu da o tome govorim sad, kad njega više nema. Znam da ni on to ne bi htio. Koliko je mogao, uvijek je čuvao svoju privatnost. Ta nagrada je sad bolni podsjetnik na naše posljednje druženje na Danima filma u Orašju, za koje nismo ni slutili da je zaista posljednje. Napravljena je od abonosa, crnog hrasta koji je tisućama godina ležao na savskom dnu. I u tom detalju je Ivina veza s prirodom i rodnim krajem. Bio je intuitivan, jednostavan, točan, na sve je mislio.

Već ste punih 30 godina stalna članica Komedijina ansambla - ispunjava li to vaše životne i umjetničke ambicije?

Kad bi čovjek mogao promijeniti i jedan detalj, pa makar i pogrešku, promijenio bi se i daljnji tijek života i ne bismo bili ono što smo danas. A meni je to što jesam, zahvaljujući i dobrim i lošim odlukama, nešto što ne bih mijenjala. Naravno, bilo je u Komediji i perioda koji su potpuno ispunjavali moje ambicije, a i kriznih trenutaka. Najdulje sretno razdoblje u kontinuitetu bilo je desetljeće suradnje s pokojnim Marinom Carićem, koji je s tadašnjim ravnateljem Nikom Pavlovićem kreirao program, a i sam režirao mnoge, meni nezaboravne predstave. To ne znači da i danas ne uživam igrati s ansamblom koji dobro poznajem, među kojima je puno sjajnih glumaca i glumica.

Najširoj javnosti možda ste ipak najpoznatiji po ulozi u humorističkom sitcomu 'Naša mala klinika'. Mnogi veliki kazališni glumci nikad nisu stekli širu popularnost, a danas je glumcu dovoljno pojaviti se na televiziji kako bi postao popularan, makar je u pitanju samo reklama za pivo. Što vama znači 'biti slavan'? Je li vam važno da vas ljudi prepoznaju na ulici?

Pa danas nema tko nije slavan! Danas je luksuz priuštiti si anonimnost. No veseli me kad mi se netko obrati jer je gledao neku moju predstavu. Ali to je puno rjeđe. Živimo u vremenima samopromocije i samohvale. I intervju je također promocija, tako da se može reći da je i ovo što sad radim samopromocija. A učili su nas da je neukusno i nepristojno sam sebe hvaliti. Kako izbalansirati ono što uključuje priroda 'posla', koji je javan i treba publiku, i potrebu da se čovjek zaštiti i sakrije od vremena u kojem se i ono najintimnije izbacuje na cestu, odnosno mrežu? Teško. Ali barem nemam profil ni na Facebooku ni na Instagramu. Ja sam osoba bez profila. Samo en face ili tete-a-tete.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.