Posljednja knjiga autorice Sally Rooney “Divni svijete, gdje si” (Fraktura, 2021.) epistolarni je i ljubavni roman o lošim ljudima koji se loše jebu. Prizori seksa izmjenjuju se s prizorima patnje, potom slijede e-mailovi koje razmjenjuju dvije prijateljice, Alice Kelleher, proslavljena i bogata mlada autorica, i Eileen Lydon, urednica nevažnog književnog časopisa. Namjerno kažem nevažnog jer dio tenzija u knjizi Rooney gradi upravo razlikom između Alice koja je “uspjela u životu” i Eileen koja “nije”. Tu je, naravno, i nezaobilazna tema ljubavnih jada, za što Rooney koristi dva muška lika, Simona Costigana s jedne i Felixa s druge strane, koji iz protagonistkinja trebaju izvući ono najgore. “Divni svijete, gdje si” lošiji je roman od “Normalnih ljudi” (Fraktura, 2020.), a bolji od bilo čega što se trenutačno piše i objavljuje u Hrvatskoj. O prvoj tvrdnji mogli bismo možda raspravljati, o drugoj nikako, jer Rooney posjeduje rijedak dar, a to je da iz šturih obrisa vlastitih likova izvuče vrlo konkretne crte čitave jedne generacije. Zvali mi tu generaciju milenijalcima ili ne, potpuno je nevažno. Njezini su likovi mahom naporni, inhibirani, anksiozni, emocionalno i financijski uništeni. Ako se pitate zašto su knjige Sally Rooney toliko popularne kad su joj junaci tako odbojni, pogledajte malo oko sebe: loš seks u kombinaciji s lošim životnim uvjetima tema je koja nikad književno ne omane, pogotovo ne kod prekarijata koji i dalje živi s cimerima ili s roditeljima i radi loše, potplaćene poslove.
Anksioznost koju Rooney prenosi na papir najrealističnije je iskustvo generacije kojoj se autorica u prvom redu i obraća. Odmah na početku treba raskrstiti s amaterskim zabludama i zaključcima da je posljednji roman irske književnice - autobiografski. Mnogi su, naravno, odmah poletjeli u Alice Kelleher, koju su “seljački preci slabo pripremili za karijeru široko prezrene slavne spisateljice”, prepoznati lik Sally Rooney, jer laskaju sebi da je prijezir koji prema njoj osjećaju morao naći put u njezin književni tekst. Kao da na svijetu postoji samo jedna uspješna i omražena autorica! Rooney, doduše, koristi svoj roman kako bi se narugala kolegama romanopiscima, možda baš zato što glavni animozitet prema njezinu djelu potječe upravo od njih. Oštra kritika, koju bih osobno mogla potpisati, elokventno je i zajedljivo seciranje onoga što je stvarnost književne scene, a nema nikakve veze sa životima ljudi izvan nje: “Jesam li ti rekla da više nisam u stanju čitati suvremene romane? Mislim da je to zbog toga što poznajem previše ljudi koji ih pišu. Viđam ih cijelo vrijeme na festivalima, piju crno vino i razgovaraju o tome tko objavljuje koga u New Yorku. Žale se zbog najdosadnijih stvari na svijetu: nemaju dovoljan publicitet, ili dobivaju loše kritike, ili netko drugi više zarađuje. Koga briga? I onda odu i pišu osjećajne romančiće o ‘stvarnom svijetu’. A istina je da ne znaju ništa o stvarnom svijetu. (...) Zašto ne pišu o životu koji zapravo vode, o onome što ih doista opsjeda? Zašto se pretvaraju da ih opsjedaju smrt i tuga i fašizam, kad ih zapravo opsjeda pitanje hoće li u New York Timesu izaći recenzija njihove najnovije knjige?”. Da dodatno podcrta činjenicu koliko je suvremeni roman “uz vrlo malo iznimaka” danas nebitan, Rooney paralelno opisuje isti dan u životu ljubavnog para Alice i Felixa. Dok ona razgovara sa svojom književnom agenticom, piše eseje i dogovara književne gaže, Felix razvrstava pakete u teretna kolica, radi dakle težak fizički posao, uslijed kojeg se vrlo često ozljeđuje. Rooney koristi iste klasne motive kakve smo čitali i u “Normalnim ljudima”. I u ovom romanu, kao i u prethodnom, bogati itekako pate: Alice se u provinciji oporavlja od nervnog sloma. Novci navodno ne mogu pomoći s mentalnim zdravljem, o čemu bi se itekako dalo polemizirati.
U pozadini svega i dalje su, naravno, komplicirani obiteljski odnosi, često svađe s roditeljima, ali i oni s braćom i sestrama. Možemo kod Rooney primijetiti motive koje vrti iz knjige u knjigu. U ovom romanu, na primjer, također imamo nezaobilazno lizanje sladoleda, ali ovoga puta to nije talijanski gelato, nego običan sladoled iz škrinje. Seks je i dalje eksplicitno prikazan kao igra moći, a svi likovi pate od kroničnog nedostatka samopouzdanja i ne znaju jasno reći što žele. Da parafraziram samu Rooney “zakržljale su ličnosti”. Naravno, nijedan od likova ne postoji izvan mučnih odnosa s drugim, jednako zakržljalim osobama. U svojoj sad već prepoznatljivoj maniri, Rooney izbjegava psihologizaciju glavnih likova. Umjesto toga, svi se oni doimaju tekstualno plošni, dvodimenzionalni, jer nemamo nikakav uvid u njihovu unutarnju motivaciju.
Osjetimo, naravno, da iza nemogućnosti seksa ili ljubavnih odnosa čuči prevelika osjećajnost likova, ali Rooney likove piše kao da ih je naslikao ili nacrtao netko drugi, a ona samo opisuje ono što vidi. Jedine informacije koje imamo dolaze od opisa i onoga što sami likovi izgovaraju. Često su stvari koje u prepisci Alice i Eileen govore jedna drugoj polemične, gotovo esejističke: “Iskreno ti kažem, mislim da kad bi sutra umro svaki čovjek koji se ikad, na ovaj ili onaj način, ponio loše u seksualnom kontekstu, na svijetu bi ostalo otprilike jedanaest ljudi. I nije tu samo riječ o muškarcima!”. Tu dolazimo do ključne razlike između “Normalnih ljudi” i romana “Divni svijete, gdje si”. Teme koje prijateljice načinju u svom dopisivanju, ako izuzmemo osobne opaske, uglavnom imaju veze s etikom i estetikom, i ako ću biti potpuno iskrena, nije baš da ijedna od njih daje zanimljive i revolucionarne uvide. Posrijedi je često naklapanje o (zakamufliranoj) kršćanskoj moralnosti koje Rooney katkad motivira likom religioznog Simona Costigana, a katkad nervnim slomom Alice Kelleher, zbog kojeg je “široko prezrena slavna spisateljica” proučavala Bibliju. I dok smo u “Normalnim ljudima” čitali o Jane Austen, sad čitamo o Isusu. Taj književni silazak s konja na magarca roman “Divni svijete, gdje si” čini lošijom knjigom od prethodne jer je moral zakržljala tema, nimalo nalik anksioznosti koju milenijalci poznaju tako dobro. “Možda je od svega najteže naučiti iskreno zaplakati i pasti ničice. Ja definitivno ne shvaćam kako se to radi. Imam u sebi taj neki otpor, nekakvu tvrdu košticu koja mi, bojim se, ne bi dopustila da padnem ničice pred Boga čak i kad bih vjerovala u njega”, piše Alice svojoj prijateljici. Ovaj pasus možemo čitati i kao svojevrsnu alegoriju. Nije samo riječ o Isusu i pokori, nego i o tome da taština mnogima ne dozvoljava da padnu ničice pred književnim genijem Sally Rooney, jer ih njezin stil užasno nervira. Knjige nam, međutim, ne moraju biti osobno bliske i drage da bismo ih slavili. Ne moramo pasti ničice pred njezinim opisima seksa, ali Rooney posjeduje dar koji joj nitko ne može osporiti, pogotovo ne oni pisci koji “sjede za stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima i žale se na loše kritike još od 1983.”.
