Sve je naizgled maleno, obično, prevrtljivo, začuđujuće u poeziji Mary Oliver (1935. - 2019.). Smrt, ''bojna polja, crvena i strašna'', već na idućoj stranici zamjenjuje prizemna srčanost kupusa smrdljivca jer ''ono što probija put nije nužno i lijepo".' Obiteljskom zlostavljanju, ''posrtao si po kući do djetetova kreveta, do vlažne ruže njezina tijela ostavljajući gorak svoj okus'' prethodi osnaživanje, ''postoji negdje duboko u tebi zvijer koja viče da je zemlja upravo to što je htjela''. Te dualnosti opstanka obilježavaju i prvu zbirku ''Bez putovanja i druge pjesme'', koju objavljuje s 28 godina. Za ''Američkog divljaka'' dobiva Pulitzerovu nagradu 1984. Dvije godine ranije u istoj kategoriji slavi i Sylvia Plath s ''Odabranim pjesmama''. National Book Award za zbirku ''Nove i odabrane pjesme'' dobiva trideset godina prije prijevoda na hrvatski jezik Vere Vujović. Čitatelji tako napokon u izdanju Planetopije imaju uvid u jedan posve jednostavan, duhovan, panteistički svijet koji se ne razmeće metaforama i efektnim završecima. Uvid u svijet nagrađivane i osporavane američke pjesnikinje.
''Nove i odabrane pjesme'' upućuju nas na gotovo trideset godina pozornosti, gledanja, osluškivanja. Povratak divljoj strani ljudske prirode koja nema potrebe žuriti amo-tamo te zaziva uzore poput Whitmana, Thoreaua, Roberta Frosta, E. E. Cummingsa, Rilkea, R. W. Emersona, ali i Williama Blakea te Shelleyja. Pisane slobodnih stihom, nerijetko u ranijoj fazi i kratke, čistog i minimalističkog stila koji prati razgovorna intonacija, daju tek blage moralne kompase i ne ostavljaju toliko gromovite poante, koliko atmosferu posvemašnje smirenosti, sljubljenosti s okolinom, florom i faunom. Za sebe će reći da je nevjesta divljenja, ona koja nije bila samo posjetilac (''Kad smrt dođe'') stalno afirmirajući život u svim stvarima, u svakom atomu oslanjajući se na Lukrecija (''U šumama Blackwatera'', ''Susret'', ''Peonije'', ''Sunce'', ''Pet ujutro u Pinewoodsu'' i dr.), ali i na poziciju čitatelja koji je svatko i bilo tko. Subjekt kojem se u, primjerice, ''Divljim guskama'' izravno obraća:
Ne moraš biti dobra.
Ne moraš hodati na koljenima
stotinu milja kroz pustinju, u okajanju.
Samo trebaš pustiti da meka životinja tvoga tijela
voli ono što voli.
No ta afirmacija nije bezbolna. Život shvaćen ciklično u mijenama nosi kontraste i plutanja iznad teškog svijeta: ''da sama ljubav, bez svoje boli, ne bi bila više od udobnosti slijeganja ramenima'' (''Stanovita oštrina u jutarnjem zraku''), ''a bol drugih ljudi, naravno da pokušava biti apstraktna, no onda plane iz nestalne divljine, poput požara što još tinja'' (''Dva oblika spasa''). No iz te tinjajuće tame uvijek je nada kad u ''Posjetiocu'' piše ocu: ''vidjela sam što je mogla učiniti ljubav da smo se voljeli na vrijeme'' te se sve vraća počecima, poniznosti, sporosti, divljenju, promatranju: ''Znam kako pokloniti pažnju, kako pasti u travu, kako klečati u travi, kako biti dokona i blažena i kako lutati kroz polja, a to sam radila cijeli dan'' (''Ljetni dan''). Biti umjetnik, kako će Vujović istaknuti u pogovoru, za Oliver znači poznavati život.
Ta iscjeljujuća snaga laganog, općenitog jezika bez imalo kiča dovela je do statusa pjesničke zvijezde na društvenim mrežama. Citiraju je Hillary Clinton, Laura Bush, Gwyneth Paltrow, ali župnici, skladatelji, terapeuti, gurui, učitelji joge, dok Cheryl Strayed završava ''Divljinu'' s njezinim stihovima. S druge strane, iako je ponešto njezine poezije objavljivano u New Yorkeru i The Paris Reviewu, suvislija kritička recepcija nedostaje. Stephen Burt u kratkim će ficlekima tek spomenuti da je Oliver zaslužna i dobra za one koji vole nekomplicirana čuđenja i duhovnu utjehu. Williamu Loganu njezini su stihovi taman za šalice kave, obični self-help sentimentalizam, dok će David Orr u pokušaju humora dometnuti da nijedna životinja nije nastradala tijekom nastajanja zbirke. U arhivima The New York Review of Booksa nema ni jedne reference na njezino pjesništvo, a to odaje dojam ne samo o dubini jaza između publike i kritike, nego i o prevladavajućim predrasudama da književnost ne može biti dobra ako je uronjena u običnost, ako je izvan eksperimentiranja s formom i teško probavljivih iskaza. ''Danas je duša ionako lijena riječ'', zaključit će Mary u rijetkom intervjuu.
Živjeti povučenim životom, bez diplome i pravog sudjelovanja u književnom kružoku, nije nužno bio njezin odabir. Bila je sa ženom kasnih pedesetih u Americi kad je cenzura još snažna, naznaka erotike perverzija, a istospolna ljubav devijacija. Bila je i zbilja siromašna, radila je gozbe od ulovljenih dagnji i ubranih gljiva. Nije bilo mjesta razmetanju, živjelo se tiho. Oslovljavala je partnericu u poeziji i esejima tek s M. Odabrala je izmještenost u Cape Codu. Cijeli svijet uspjela je svesti na jezero, plažu. S čuđenjem iščekivati zoru i bosa ići poput djeteta u šumu s bilježnicom. Ostavljati olovke skrivene u stablima. Za Mary Oliver sve je bilo uh i oh, sad. ''Zaborav je pun drugih prilika'', kaže jedan stih. Ova vrijedna antologija puna malenih očaja i kovitlaca života tvrdoglavo nas upozorava na tlo koje nam izmiče pod nogama kad otupljujemo i jednostavno prestajemo tražiti odgovore
