"Samoproglašeni karizmatici zakrčuju ljudima put do vjere"

Nije lako biti fra Drago Bojić, javno je prije nekoliko tjedana ustvrdila sveučilišna profesorica iz Zagreba Đurđica Čilić o franjevačkom intelektualcu iz Bosne. Bojić je čovjek koji živi i propovijeda katoličku vjeru u dobu u kojem, primjerice, jedan don Damir Stojić među vjernicima koji ga doživljavaju kao širitelja Božje riječi širi uzbunu pred popularnom serijom dječjih knjiga o Harryju Potteru i Hogwarts, bajkovitu školu magije i vještičarstva, opisuje kao “zatvoren svijet nasilja i horora, proklinjanja i čaranja, rasističke ideologije, krvnih žrtava, odvratnosti i opsjednuća”.

Don Stojić, čovjek koji se antiproslavio dokazivanjem da je “medicinski nevjerojatno da će žena zatrudnjeti od silovanja”, posljednjim napadom na književnost za djecu nadovezao se na svećenika u Gdanjsku koji je javno spaljivao i “Harryja Pottera” i suvenire poput afričkih urođeničkih maski ili indijskih slonića, čak i predmete poput kišobrana s likovima iz crtanog filma “Moj mali poni”.

Frajer iz Komedije Kultura "Crkva se teško odriče svojih zločina iz prošlosti"

I fra Drago i don Stojić svećenici su iste Crkve. Fra Dragi bi život stoga bio stoput jednostavniji da se u trenutku kulminacije vjerske konzervativnosti u svim konfesijama, tako i u katoličkoj, pravi da se to ne događa. No on je jedan od onih koji smatraju da čovjek nema pravo na neke izbore samo zato što su lakši.

“Povijest nas uči da je spaljivanje knjiga uvijek vodilo većem zlu, jer od spaljivanja knjiga lako se dođe u napast da se spaljuje i ljude koji ih pišu i one koji ih čitaju”, rekao je.

Konzervativci u Crkvi ovaj argument još bi nekako i progutali, ali to je tek manji dio istine. Evo i nastavka:

“Grozničavi pokušaji konzervativnih i fundamentalistički orijentiranih svećenika Katoličke crkve da se spriječi čitanje ‘Harryja Pottera’ ili da se čitanje takve literature proglasi teškim grijehom govori ponajviše o njihovom bolesnom mentalnom sklopu. Na taj način oni vrijeđaju i dostojanstvo svojih vjernika, jer smatraju da nisu sami sposobni procijeniti sadržaj i značenje onoga što čitaju”, javno je izjavio.

Fra Dragu Bojića zato mnogi u Crkvi ne vole. Još i više kad, za razliku od svećenika koji nerijetko voze skupe automobile i posjeduju vrijedne nekretnine, a osiromašenim balkanskim vjernicima prijete paklom zbog grijeha poput kontracepcije ili razvoda, čak i onda kad ih supružnik brutalno mlati, fra Drago Bojić progovara o grijesima crkvenih struktura.

Za ne vjerovati Life Kaptol: Smrt katolicima kad ne misle kao mi!

Zamjera im to što su pristali uz eksploatatorski kapitalizam tranzicijskog tipa na Balkanu i u Istočnoj Europi, optužuje ih za to da su svoje djelovanje, umjesto u službi čovjeka i Boga, sveli na djelovanje za vlastite interese, da su postali oruđe najgorih oblika nasilnih nacionalizama, a nekad i više od oruđa, optužuje ih za širenje vjerske netrpeljivosti, upozorava na to da je vjerski fundamentalizam ono što Crkvi otima vjerodostojnost. A tek odnos prema ustaštvu... 

I zato ga mrze. Isto kao što ga mrze kad istupa sa stavovima da je najvažniji kapital Crkve njen socijalni nauk. Ako ćemo pravo, riječ je o istoj onoj mržnji od strane konzervativnoga klera kojoj je izvrgnut papa Franjo kad odbija svoj željezni križ zamijeniti zlatnim, papinskom, ili kad pozove majke da u Sikstinskoj kapeli, na krštenju beba, podoje svoje bebe koje počinju plakati jer su gladne. 

Pa ako mrze samog Papu, zašto ne bi mrzili i fra Dragu Bojića? Posebno kad na Balkanu, i to u BiH, napada nacionalizam čijih se klanja iz posljednjeg rata još sjećaju deseci milijuna ljudi na ovim prostorima. O svemu tome govori jedna knjiga. Njegova, fra Dragina...

BestBook: Četvrtog dana Zagreb Book Festivala, 23. svibnja, na panel diskusiji na rasporedu ste vi, Zoran Grozdanov, dakle teolog, i Viktor Ivančić kao ‘anarhist i heretik, Bogu mio, a ni vragu nije mrzak’. Lako je zamisliti da bi takav trio na okupu nekog s konzervativne scene jako uzrujao. Što zajedničko imaju po jedan franjevac, teolog i veteran Ferala?

Mi smo u ovom sastavu već ‘nastupali’ zahvaljujući inicijativi Zorana Grozdanova. Zoran je urednik izdavačke kuće Ex libris iz Rijeke i jedan od urednika međunarodnog teološkog časopisa Concilium. Uz druge važne naslove, Zoran je sa suradnicima objavio i prijevode nekih kapitalnih teoloških djela na hrvatski jezik i time obogatio i osvježio teološku literaturu na našim prostorima. Mislim da ne moram posebno isticati koliko je društveno važno intelektualno, novinarsko i književno stvaralaštvo Viktora Ivančića. Susreti i razgovori s Viktorom i Zoranom su uvijek dragocjeni i u duhovnom i u intelektualnom smislu. Pritom nije nužno da se u svemu slažemo. U jednom eseju poljski filozof Leszek Kołakowski kaže da je potreba nametanja vlastite slike svijeta snažno prisutna kod ljudi, da mnogi žele da svi vjeruju u ono u što oni vjeruju jer se tad osjećaju duhovno sigurnima i ne moraju analizirati vlastita mišljenja ili ih konfrontirati s drugima. To je vjerojatno točno, ali mislim da to ipak nije slučaj sa svim ljudima i da ima ljudi koji se mogu družiti i razgovarati bez ukopavanja u ideološke utvrde i bez želje da jedni druge ‘misionare’ i ‘preobraćaju’ na svoje.

BestBook: Tema na ZBF-u bit će ‘Kraljevstvo Božje i nacionalizam’, vaša knjiga koja na naslovnici ima hrvatski, srpski i bošnjački etnički heraldički motiv. Je li etno-kršćanstvo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, odnosno etno-islam, posljedica ili prethodnica nacionalističkog šovinizma kakav u tim zemljama imamo danas?

Autor korica knjige i pregradnih listova sarajevski je umjetnik Mirza F. Ibrahimpašić. Mislim da je likovno sjajno izrazio ono o čemu u knjizi pišem, a riječ je ponajprije o nacionalizaciji religije: teški i megalomanski nacionalni simboli pritišću naglavačke izvrnute vjerske objekte i guraju ih u propast. Nacionalne ideje i nacionalizmi na ovim prostorima su velikim dijelom povezani s konfesionalnim razlikama i narativima koji su nastajali na tim razlikama. Bez sprege s religijom i bez podrške vjerskih zajednica, balkanski nacionalizmi ne bi imali onu moć koju imaju danas. Oni bi i bez toga i dalje bili opasni i pogubni nacionalizmi, kao što su svi nacionalizmi, ali bi bili bitno slabiji nego što su danas jer bi izgubili svog važnog i moćnog saveznika. Glorifikacija patništva i demoniziranje drugih su najvažnija obilježja naših nacionalizama, a i jedno i drugo su obilježja i naših ‘političkih’ religija.

BestBook: Nedavno je Đurđica Čilić u recenziji te knjige napisala kako je u tisku iz BiH još od prije 120 godina zatekla i nacionalističku mitologiju i naricanje nad stradanjem vlastitog naroda od ‘drugih’ i sotoniziranje ‘drugih’. Kako to tumačite?

Dobro je da je Đurđica Čilić to spomenula u tekstu jer se ponekad misli kako u prošlosti nije bilo mržnje, kako nije bilo podjela i isključivosti i kako nas je sve to iznenada zahvatilo. Naprotiv, ‘naricanje nad sudbinom vlastitog naroda i sotoniziranje drugih’ vrlo su česte teme u južnoslavenskoj štampi koncem 19. i početkom 20. stoljeća, iako istovremeno postoje i pokušaji prevladavanja razlika i želje za ujedinjenjem južnoslavenskih naroda. Vjerske i etničke isključivosti postoje i puno prije toga vremena i može ih se susresti u kronikama ranijih stoljeća, ali one postoje još snažnije u sjećanjima ljudi i često su se kao zlo pamćenje prenosili s koljena na koljeno. Ivo Andrić je te razlike i podjele dobro opisao u ‘Travničkoj kronici’ kad govori o međusobnoj isključivosti vjera koje žive u Bosni i Hercegovini: sve žive pod jednim krovom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe (katolička, pravoslavna, islamska, židovska) ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svijetu, u Rimu, Moskvi, Carigradu, Meki, Jeruzalemu ili samo Bog zna gdje, samo ne ondje gdje se rađa i umire. Međusobna isključivost je, dakle, postojala i u prošlosti i ona je u našem balkanskom slučaju iz konfesionalnog područja prešla u nacionalno i političko. To je još jedan dokaz koliko su konfesionalne razlike pridonijele nacionalnim isključivostima. Druge vjere se u pravilu sotoniziralo, a pripadnike tih vjera smatralo bezbožnicima i nevjernicima.

BestBook: Čilić vas je nazvala “antipodom režimskog intelektualca”, osvrćući se na tekst u kojem objašnjavate da ovdašnje intelektualne elite ne čine oni najbolji nego oni najgori među nama. Je li po tome Balkan poseban u odnosu na Europu i svijet i kad su stvari ovdje krenule po zlu na takav način?

Ne mislim da je to obilježje samo balkanskih intelektualaca. Intelektualno prostituiranje je prisutno od trenutka kad čovjek počinje koristiti intelekt i takozvanih režimskih intelektualaca ima posvuda. Duga je lista intelektualaca koji su u novijoj povijesti, u povijesti 20. stoljeća, osmišljavali i kreirali politike nacističkih, fašističkih i drugih totalitarnih režima. O sunovratu južnoslavenskih intelektualaca osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća često je pisao Mirko Kovač. Režimski intelektualci su, kaže Kovač, ‘kumovali mnogim nevoljama, ustoličili kojekakve bezlične osobe, hvalili bezvrijedne tipove, pleli intrige, cinkali razborite i suzdržane kolege, radili za vlastodršce i progonili one koji su se usuđivali ponešto zamjeriti toj vladavini’. Ništa se u međuvremenu nije promijenilo, a možda je danas i gore nego što je to bilo u vremenu o kojem piše Kovač.

BestBook: Kad smo kod elita, recimo intelektualnih, ali i drugih, u Hrvatskoj nije ništa čudno kad biskup Vlado Košić na polnoćki propovijeda da su zahtjevi seksualnih manjina za jednakosti ‘tendencije da se razori obitelj kakvu je Bog stvorio’. U Bosni i Hercegovini nikog posebno ne čudi kad SDA-ova parlamentarka Samra Ćosović Hajdarević poziva na ‘izoliranje’ homoseksualnih osoba. Možemo li oba slučaja nazvati fundamentalizmom i kako to da se na takvim stvarima susreću inače sukobljeni vjerski ekstremizmi?

To je govor mržnje, pozivanje na linč protiv ljudi koji se ne uklapaju u religijski svjetonazor. Autori takvih izjava u pravno uređenim društvima bili bi sankcionirani i ne bi mogli obnašati javne službe, pa makar one bile i religijske. Ali u društvima koja su nastala i koja se održavaju na mržnji govor mržnje je društveno poželjan i njime se za ostvarivanje svojih interesa služe i politika i religija. Naše se vjerske zajednice ne razlikuju bitno u stavovima kad je riječ o temama koje spominjete ili nekim drugim temama u kojima se želi ograničiti utjecaj religije. Mislim da je zastrašujuće da u pitanjima za koja je isključivo nadležna država (sekularna država), primjerice u pitanjima obrazovanja, toliko utjecaja ima religija. Država treba štititi vjerska prava, ali istodobno mora ograničavati zahtjeve vjerskih zajednica ako ugrožavaju suverenitet sekularne države i prava manjina.

BestBook: Smatrate li vi sebe ‘heretikom’? Ta optužba u posljednje vrijeme kao da postaje sve popularnija. Ne samo kod nas.

Mislim da se riječ ‘heretik’ dosta olako, često i pogrešno koristi i u crkvenom i u javnom prostoru. Ljudi iz Crkve i vjerskih zajednica na taj način etiketiraju one koji žele misliti slobodno i kritički kako bi ih stigmatizirali i ušutkali. S druge strane, mnogi mediji lešinare na tome i od toga prave senzacionalističke priče, pri čemu ih uopće ne zanimaju životi i sudbine ‘proglašenih heretika’, kao da je ugodno i zabavno nositi tu etiketu. Ni u prošlosti se ljudi koji su drukčije mislili i zbog toga došli na udar sistema nisu smatrali hereticima: tu su kvalifikaciju dobivali od drugih, najčešće od predstavnika institucije, bili su proganjani u vlastitoj zajednici, a vrlo često i ubijani. Ne smatram se heretikom, ali branim pravo na samostalno mišljenje i drukčije stavove. Ako se pod ‘heretikom’ misli na to da ne želim biti dio uniformirane nemisleće mase i jednoumlja, onda nemam ništa protiv takve kvalifikacije.

BestBook: Pitam vas to zato što se obrazloženje vašeg uklanjanja s mjesta urednika Svjetla riječi iz 2013., a onda i predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, teško može nazvati drukčije nego optužbama za ‘herezu’. A onda dolazimo do optužbi dijela krajnje konzervativnoga katoličkoga klera zbog ‘hereze’ čak i protiv pape Franje. Gdje su tu sličnosti i tko je tu doista heretik u odnosu na katolički univerzalistički nauk?

Papa Franjo pokušava reformirati Crkvu, pročistiti je iznutra i približiti suvremenom svijetu. To smeta konzervativnom i učmalom dijelu Crkve, koji bi sve ostavio po starom, i zato ga pokušavaju difamirati i u crkvenom i u javnom prostoru. Papina je prednost i sreća u tome što je Papa, pa ‘hajke i lavež’ konzervativnog dijela Crkve ne dobacuju do njega. Ti difamatori i brbljavci, ti ‘sklerotični sofisti nebeske mudrosti, lažljivci i neznalice, nametljivi kočoperni pijetlovi koji kukuriječu na buništima pameti’, koji misle i progovaraju ‘logikom debelog crijeva’ žele Crkvu pretvoriti u ‘mehaničko kretanje mrtve mase’ (Miroslav Krleža). Niti papa Franjo ne smije biti pošteđen kritike, ali ta kritika treba biti utemeljena. Započeo je puno toga dobroga, otvorio je mnoge važne teme i za Crkvu i za društvo. On pokušava mijenjati stanje duha u Crkvi, ali i djelovanje i percepciju Crkve u svijetu Pišući o smrti Boga, na jednome mjestu Hannah Arendt kaže da Bog sigurno nije mrtav, no nema sumnje da način na koji se Boga stoljećima poimalo više nikome nije uvjerljiv. Ako je nešto mrtvo, kaže Arendt, to ne može biti drugo do tradicionalni način mišljenja. Mislim da i papa Franjo pokušava upravo mijenjati umrtvljeni tradicionalni način mišljenja u Crkvi, promijeniti pogrešne predodžbe Boga, vjere i Crkve i na taj način tu zajednicu oživiti u duhu Isusa iz Nazareta.

BestBook: Što više boli u vrhu Crkve u Zagrebu i Sarajevu, ono kad Papa kaže da ‘Sveti Petar nije imao bankovni račun, a kad bi trebao platiti porez, da bi ga Bog poslao da lovi ribu i tako si zaradi novac’, osuđivanje nacionalizma, osuđivanje rasizma prema migrantima ili stavovi o razvedenim katolicima?

Sve spomenute teme vrlo su osjetljiva i mučna pitanja za mnoge ljude u Crkvi. Istodobno na tim pitanjima se potvrđuje ili ne potvrđuje vjerodostojnost Crkve: želi li ona biti ‘kraljevstvo Božje’, koje je naviještao Isus iz Nazareta, ili će biti kraljevstvo ljudsko, crkveno kraljevstvo, politička organizacija kojoj je isključivo stalo do nje same i njezinih institucionalnih interesa. Pohlepa za novcem, zastupanje nacionalističkih i rasističkih stavova, isključivost prema razlikama, posljedica su duboke duhovne krize, krize vjere i ljudskosti. Danas se puno govori i piše o duhovnosti u Crkvi i općenito u vjerskim zajednicama, ali ta duhovnost je često duhovnost ‘zatvorenih očiju’, duhovnost koja ne primjećuje ljude, njihove potrebe i nevolje, njihove žalosti i nesreće. Takva zatvorena, zamračena i pomračena duhovnost čini nepopravljivu štetu Crkvi i pokušava je svesti na mjeru duhovnih menadžera i samoproglašenih karizmatika, koji zakrčuju put ljudima do vjere i Boga.