Premda teolozi i filozofi često pokušavaju nuditi odgovore na pitanja o Zlu, govoriti o tome zašto je Zlo sveprisutno, objašnjavati zašto ne živimo u svijetu bez Zla ili zašto bog dopušta Zlo, običnim su ljudima takva pitanja stalna enigma, stalna životna zagonetka kojoj se iznova čude i s koje upitnike nitko i nikad ne uspijeva izbrisati. Pojam enigme i misterija, osim u teološkom ili filozofskom kontekstu, u povijesti se veže i za nacističku napravu koja je služila šifriranju, odnosno dešifriranju kodiranih, tajnih vojnih poruka.
Roman “Satanaelovo evenđelje” Gorana Gerovca u mnogočemu podsjeća na taj stroj, na veliku enigmu koja do zadnjih stranica pokušava odgovoriti i na ona velika pitanja o Zlu (a i postavlja ih posve doslovno upravo na prvim stranicama romana). Istovremeno, knjiga može pomoći da se dekodiraju (ili baš kodiraju) i raniji romani Gorana Gerovca, od prvog “Pajo ti si Srbin” do “Razbijenih”, a možda bi i najsloženije dešifriranje ova knjižna Enigma mogla odraditi u slučaju prethodnoga Gerovčeva romana koji se zove “Sjever je mjesto tame”. Tako ovaj četvrti roman možemo čitati i držati u rukama kao jednu cjelovitu Enigmu, kao mašinu za zagonetke, stroj za one najdublje misterije, za tajne koje se tiču i najmračnijih ili najskrovitijih područja naših duša, dakle svega što trajno zapinje na Mjestu tame.
No roman sadrži i enigme koje su sastavno tkivo svakog kriminalističkog romana, a o kojima je prije točno 50 godina pisao jedan velikan naše znanosti o književnosti i književne teorije, pri tom Karlovčanin baš kao i Goran Gerovac, Stanko Lasić. Ovako je Lasić u svom kapitalnom djelu “Poetika kriminalističkog romana” opisao pojam enigme, objašnjavajući kako je to najvažniji element koji pokreće radnju kriminalističkog romana: “Kriminalistička enigma može roditi takvu tešku tjeskobu i stravičnu napetost u kojima se linearna naracija preobražava i postaje nešto sasvim drugo: posebna kompozicijska shema. Kriminalistička enigma znači: stvorena je zločinačka situacija u kojoj se radi o ljudskom životu”.
Enigma Gerovčeva romana podsjetila me i na enigme kakve pokreću u nas prilično slavna i čitana djela pokojnog švedskog novinara, pisca i antifašističkog aktivista Stiega Larrsona. I Gerovčeva se inicijalna enigma - baš poput Larrsonovih - proširuje drugim enigmama, čak i kad se naizgled razrješava, ona ne gubi na težini. Jer, kako to objašnjava Lasić, ta je “inicijalna enigma toliko jaka i snažna da radnju može uvijek vraćati natrag”.
O Zlu koje se vraća kroz tu enigmu, koje iznova prolazi kroz živote i stoljeća, progovara književnik Gerovac, to je zlo koje sve dobro pretvara u “lelujave sjene”. One iste lelujave sjene koje Goethe spominje u prvom stihu svoga Fausta, stihu koji je, na njemačkom, znao svom sinu Slavku u Karlovcu izgovarati njegov otac Ivo:
“I opet tu ste, lelujave sjene,
Što odavna vas tužan pogled zna...”
Karlovčanin Slavko Goldstein za svog je života opsesivno želi shvatiti zlo, nije osuđivao, možda nije ni vjerovao da bi osuda mogla donijeti neku društvenu ili moralnu korist, ali jest potanko i smireno objašnjavao, opisivao. Tako se nekako zlo i zločinci tretiraju i u Gerovčevu romanu, pa se može reći da je - uz primjenu enigme kako ju je definirao Lasić - Gerovac pokušao opisati Zlo u ljudskoj zajednici slično kao što ga vidi 13-godišnji dječak koji s majkom i bratom mora bježati kroz šumu da izbjegne smrt u ustaškom konclogoru.
Ljeti 2017. godine, nekoliko mjeseci prije nego što će ovaj svijet napustiti Slavko Goldstein, 93-godišnji slikar Josip Vaništa, rođeni Karlovčanin, naslikao je golemo ulje na platnu. Na tom platnu vidjela se samo pustošeća bjelina i usred nje tek jedan magloviti crni pravokutnik. To je prozor koji se vidio iz Vaništinina karlovačkog stana. Iza prozora su s proljeća 1941. bili zatočeni dječak Slavko i njegov otac Ivo, kojega će kasnije ustaše ubiti.
Trenutak kad se ti dječaci u Karlovcu suočavaju sa Zlom, a Vaništa, Goldstein i Lasić su do 1941. tamo provodili zajedničko i idilično djetinjstvo, Vaništa je opisao i riječima koje podsjećaju na poteze njegova crna kista:
“Probudio nas je krik kantorovih kćeri u travanjsko jutro 1941. godine. Policija odvodi oca. Od vriska, cijela četvrt grada je na prozorima”.
Ovo kratko podsjećanje na trojicu karlovačkih intelektualaca, mislilaca i pisaca, na njihova djela i njihove sudbine, mogu poslužiti i kao mali karlovački šifrarnik za Gerovčevu Enigmu, za to tamno evanđelje koje - kad se posve ogoli - podsjeća upravo na mračni Vaništin pravokutnik. To je istovremeno i onaj prozor iza kojega caruje Zlo, pogled kroz to tamno staklo nudi “Satanaeolovo evanđelje”, pogled u prostor u kojem se ljudi i njihove tragične sudbine njišu kao lelujave sjene Goetheova “Fausta”, u priči koja daje dobar dio odgovora na ona pitanja o Zlu. To je svevremenska priča o ugovorima s vragom, o kolaboraciji s monstrumima ili o pristajanju na šutnju, o tamnoj sili koja stalno vrti taj ljudski kotač nasilja, zvjerstva i bezakonja.
