Schimmel nas vodi kroz labirint sufijske misli kao Danteov Vergilije

U vremenu u kojemu se religijsko sve više preprodaje na tržnici identiteta, a duhovno reducira na algoritamske savjete za samopomoć, izdanja poput "Mističkih dimenzija islama" Annemarie Schimmel djeluju gotovo kao arheološki artefakti otpora. Ova knjiga sada dostupna i na hrvatskom jeziku zahvaljujući izdavačkoj kući Sandorf, ne nudi gotove recepte, postavlja pitanja. Ona ne zastupa ideologiju, nego istražuje čežnju. U njezinim stranicama Bog nije sustav, nego pjesma. Nije paragrafska prijetnja, nego poetski trag.

U tom kontekstu, knjiga Annemarie Schimmel (1922-2003) dolazi ne kao udžbenik, već kao putokaz: tih, ali odlučan, prema jednoj staroj, a uvijek novoj viziji duhovnosti. Mističke dimenzije islama nije tek znanstveno djelo; ova knjiga je svojevrsna povijesna simfonija ispletena od teologije, poezije i egzistencijalnog traganja. Schimmel, jedna od najutjecajnijih orijentalistica 20. stoljeća, vodi nas kroz labirint sufijske misli kao Danteov Vergilije - s poštovanjem, ali i kritičkom distancom. Knjiga, izvorno objavljena 1975. u Frankfurtu, i danas zadržava nevjerojatnu svježinu, osobito u poglavljima koja razmatraju razvoj sufizma u srednjovjekovnom Bagdadu, njegovu metafizičku smjelost kod Ibn Arabija i subverzivnu snagu kod Halladža, mistika koji je Boga zazvao vlastitom krvlju.

Posebna vrijednost pristupa Annemarie Schimmel leži u njezinoj sposobnosti da pokaže kako ključne ideje poput wahdat al-wudžud (jedinstvo postojanja) ili haqiqa Muhammadiyya (muhamedanska zbilja), nisu rođene u vakuumu, već rastu iz plodnog tla ranijih glasova. Ibn Arabi tako nije izumio ideje koje su ga proslavile; on ih je samo, poput alkemičara, pretvorio u zlato jezika i mišljenja. Kritički gledano, knjiga ne izbjegava orijentalistički okvir svoga vremena. Schimmel uglavnom operira u poznatim koordinatama: Turska, Perzija, Indijski potkontinent. Afrika, Levant, Jugoistočna Azija, prostori gdje sufizam također cvjeta, ostaju tek rubne fusnote. Ipak, to ne umanjuje dubinu njezina pristupa. Naprotiv, ono što obrađuje, obrađuje s izvanrednim osjećajem za detalj, kontekst i ljepotu.

Jedan od najupečatljivijih dijelova knjige posvećen je sufijskoj poeziji i glazbi odnosno formama koje nadilaze puku ornamentiku i postaju kanal božanskog daha. Rumi, Hafiz, Attar… njihova poezija u ovoj knjizi nije nostalgična egzotika, već autentičan izraz teološke čežnje. Glazba i ples, naročito kod mevlevija, ovdje nisu turistička atrakcija, nego liturgija tijela i ritma, vrata prema ekstazi i sjedinjenju. Osobitu pažnju znanstvenica je posvetila i kultu sufijskih svetaca i njihovih svetih mjesta. Bez patroniziranja i bez apologetike, Schimmel ukazuje na ambivalentnosti i snagu ovih mjesta, gdje arhitektura postaje molitva, a grobovi ne simboliziraju smrt, nego neugaslu prisutnost.

Mističke dimenzije islama nije knjiga za početnike. Ali nije ni hermetični traktat za ezoteričnu elitu. To je knjiga koja, poput samog sufizma, poziva na put – tariku – prema unutra. I kao svaki istinski duhovni tekst, ne završava odgovorom, nego pitanjem koje odzvanja: kako biti jedno u svijetu koji sve cijepa? Schimmel nas ne podučava toliko o islamu, koliko nas podsjeća da mistika, neovisno o tome je li islamska, kršćanska ili anonimna, nije relikt prošlosti, nego otpor banalnosti sadašnjosti. U svijetu u kojemu se prečesto religija nosi kao oklop, a ne kao srce, ova knjiga dolazi kao podsjetnik da je Bog možda još uvijek šapat, a ne krik.