U posljednje dvije godine viški je pisac Senko Karuza objavio dvije knjige poezije - “Nestajanje” (MeandarMedia, 2020.) i “Otimanje” (MeandarMedia, 2022.), koja je ušla u finale književne nagrade “Tin Ujević” za 2022. godinu! Visoka pjesnička produktivnost nije u njegovu slučaju povezana isključivo s pandemijskom osamom, on je, kako kaže, ionako na svojem otoku u izolaciji.
Kako je nakon desetljeća pisanja kratkih priča počeo pisati pjesme, ispričao je Karuza nedavno na dva zagrebačka nastupa. Ipak su vremena izolacije kod njega djelomično potaknula intezitet pjesničkog stvaranja. Kad je u proljeće 2020. godine, tijekom prvoga vala pandemije, pjesnik i urednik Miroslav Mićanović započeo sa svojom online pjesničkom radionicom i pjesnicima sa svoje mailing liste svakoga dana slao pjesme kao motivaciju za pisanje i čitanje, Karuza se, otkrio je, želio solidarizirati s kolegama, pa se potaknut vrijednim izborom tekstova koje je Mićanović nekoliko mjeseci slao, prihvatio pisanja pjesama.
Ako se prisjetimo Karuzinih priča, mnogo je u njima pjesničkog, otočkog, lirskog. Prva je njegova knjiga priča bila “Busbuskalai” još 1997. godine, nakon toga uslijedile su “Ima li života prije smrti” (2005.), “Tri krokodila” (s B. Čegecom i M. Mićanovićem, 2005.), “Vodič po otoku” (2005.), “Teško mi je reći” (sabrane priče, 2007.), “Kamara obscura” (2010.), “Prsa u prsa” (2016.) i “Fotografije kraja” (2018.).
Karuza je čovjek neobične biografije. Njegovo pisanje ne događa se paralelno uz karijeru nastavnika, urednika, profesora ili knjižničara, kako je to uglavnom slučaj kod ostalih mu kolega. On je otočanin, kuhar, poljoprivrednik, omiljeni kulinarski virtuoz iz viške uvale Molo Trovna, nekad zagrebački student filozofije, pisac - povratnik na škoj, čovjek s karizmom Mediteranca, predstavnik “otočke književnosti”. Pisac je to radnik koji sadi, zalijeva, ore, plijevi, ribari, nabavlja, živi s prirodom i u prirodi, no vrlo je ozbiljan kad su pisanje i čitanje u pitanju - uz to rastrgnut između otoka i grada, između naravi otočkog pustinjaka i gradskog intelektualca, posvećenika književnosti.
Knjigu “Otimanje” također je koncipirao u dihotomiji, u dvotaktnom ritmu; ona sadrži trideset tekstova/pjesama sačinjenih od dva dijela, od prvog uvodnog, dnevničke, prozne prirode, nakon kojeg slijedi pjesma. Dijalog proze i poezije, prošlosti i sadašnjosti zanimljiv je patchwork književnog teksta koji dosljedno provodi od prve do posljednje stranice (“slaganje dvaju različitih i oprečnih tekstualnih oblika”, kako tekst tumači Miroslav Mićanović, koji je, uz Branka Čegeca, i urednik knjige). Pjesme su podijeljene u tri cjeline, “Teritorij”, “Stablo” i “Čekanje” (uz uvodnu pjesmu “Crno na crno”). U proznim je dijelovima koristio
dijelove vlastitih dnevnika i bilješki starih i nekoliko desetljeća (ipak uređivanih za ovu knjigu), na koje je prislanjao nove stihove.
Osim inventivnosti koju pokazuje u izboru književnog postupka, užitku čitanja Karuzine poezije pridonosi sočnost i raskošnost teksta - pred nama se otkriva lirski subjekt, osamljenik, nezadovoljnik, gubitnik, (samo)mučenik koji iznosi svoja stanja, silovit, iskren u prikazivanju osjećaja promašenosti onom mjerom nakon koje nam je lakše, na tragu Ujevićeva “Pobratimstva lica u svemiru”: “Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom”.
Dok se u prvom, proznom, ispovjednom dijelu subjekt otkriva kao čangrizavi nezadovoljnik sobom (u pjesmi “Lungo mare”: “Umaraju me ljudi. Nemam više snage sjediti s onima koje/volim. Sve me nervira, sve lagano umire u meni i gubi se/smisao svega.”), u naslonjenim pjesmama izranja mirniji, vedriji, s prisjećanjima na prošlost, putovanja, ljubavna i ljubavnička iskustva, progovara kao muškarac i kao žena. Provodna nit ove knjige je i neprestani dijalog s pročitanim, s mjestima prepoznavanja u literaturi, s Proustom, Beckettom, Cioranom, Hemingwayom, Manguelom... Talijanski pjesnik Cesare Pavese u Karuzinoj se poeziji neprestano pojavljuje kao drug i intimus bilo kroz stih “rad umara” ili “sve je spremno za dan u kojem se neće dogoditi ništa”.
”Otimanje” je knjiga o strasti i bujnosti života, o vrtlogu nastojanja, osjećanja, sumnji (“Jesam li što propustio u stvaranju?”), iskušavanja i uranjanja u ono isto mjesto na kojemu se susreću ekstaza i bol, kuštravost želja koje se stalno sudaraju u čovjeku koji je nesiguran u ispravnost svojih izbora i siguran da nije mogao drugačije.
