Kako ste odlučili spojiti dvije priče u jednu i surađivati s Paolom Sangiovanni? Kako je došlo do toga koncepta dvostrukog pogleda na zločin?
Suradnju nam je ponudila producentica Augusta Eniti, koja je htjela dokumentarcem istraživati pitanje nasilja nad ženama u ratovima. Kroz četiri godine istraživanja na terenu činilo nam se da smo otkrile zanimljive stvari o motivima ratnog nasilja i o njegovim posljedicama, osobito o činjenici da zločini nad ženama često ostaju nekažnjeni. Tako smo došle na ideju dvostrukog pogleda: svjedočanstvo Paolina glavnog lika, talijanskog UN vojnika u Somaliji, fokusirano je upravo na motive nasilja koje je sam osvijestio nakon što je kao profesionalni vojnik svjedočio vojničkom životu u vojarni i zločinima koje takva vrsta života može roditi i tolerirati. A o posljedicama ratnog nasilja svjedoči nam Bakira Hasečić, izuzetna žena iz Bosne i Hercegovine, iz Kosova Polja kraj Višegrada, koja je tijekom rata bila silovana i mučena. Bila je i među prvim žrtvama koje su smogle snage svoje iskustvo ispričati i o tome svjedočiti na sudovima. Ta dva pogleda zajedno daju kompletniju sliku o fenomenu ratnog nasilja nad ženama.
Na jednom sam mjestu pročitala da ste, kad vam je tek ponuđeno da radite na priči, odbili. Zašto? Što vas je na kraju potaknulo da joj se ipak okrenete?
Kad mi je sudjelovanje u ovom projektu ponuđeno, upravo sam se bila vratila u Split, nakon 20 godina života u Rimu i Rio de Janeiru. Projekt sam isprva odbila jer sam smatrala da bi o ratnom nasilju trebao govoriti autor ili autorica koji su rat proveli na ovom području i osjetili ga. Producentica, međutim, nije prihvatila moje instinktivno ‘ne’ i zamolila me da razmislim pa da joj odgovorim za tri dana. Ta tri dana provela sam prvi puta produbljujući ovu temu, pogotovo čitajući iskaze žrtava ratnih silovanja i problematizairanje njihova uklapanja u svakodnevicu nakon rata. Sve to me toliko pogodilo da više nisam mogla ni spavati, pa ni odbiti bavljenje ovim projektom, jer sam shvatila da mogu pomći žrtvama i svojom empatijom i dokumentarcem koji bi pomogao osvijestiti uzroke i posljedice ratnih zločina.
Kako biste objasnili zašto Bakira progovara o svojim iskustvima, za razliku od mnogih žrtava koje se srame ili boje? Isto tako, zašto Michele progovara o tome da je zlostavljao u vojsci?
Europsko društvo, ma kako se nama napredno i otvoreno činilo, ipak je još vrlo patrijarhalno, kao i naš mentalitet, koji je posljedica našeg kulturnoga kruga. Većina žrtava silovanja osjeća sramotu i traumu seksualnog zločina toliko jako da se ne usuđuju o tome pričati kako ne bi bile stigmatizirane za cijeli život. Ali Bakira nije tip žene koja će skrušeno prihvatiti ‘klasičnu’ ulogu žrtve. U njoj je previše nemira, samosvijesti, energije i osobito hrabrosti - nečuvene hrabrosti koja je bila potrebna da među prvima javno progovori o zločinima koje je osjetila na vlastitoj koži i o onima kojima je svjedočila. Izložila se potpuno javnome mišljenju patrijarhalne Europe, ali ne samo njemu. Izložila se svjesno i prijetnjama obitelji prokazanih zločinaca te atentatima kojima su je pokušali eliminirati da je ušutkaju. Proces pričanja doživljenog za Bakiru je i terapeutski, kao i za Michela. Tako bi bilo i za svakog od nas. Kad bolnu priču ispričamo, ona prestaje imati moć strašne tajne koja nas podsvjesno drži u svojoj vlasti. Pričanjem se od događaja udaljujemo i razvijamo svijest potrebnu da bismo o njemu sudili ne samo emotivno nego i racionalno, smještajući ga tako u širi kontekst, razumijevajući ga. A to je preduvjet izlaska iz traume.
Kako komentirate načine na koje današnje pravosudne i vojne institucije tretiraju zločin silovanja u ratu, nakon što je dugo trebalo da ga se takvim uopće počne smatrati?
Ratno silovanje ne tretira se više kao nužni kolateralni efekt rata niti zakon ženu žrtvu tretira više kao posjed muškarca kojemu je šteta/uvreda nanesena. Ipak, ratno silovanje je tip zločina koji često i danas ostaje neprocesuiran i nekažnjen, kao da se radi o zločinu drugog reda. Pravda je i dalje prespora u ovim slučajevima i mnogi silovatelji i danas slobodno šetaju ulicama svih poslijeratnih zona svijeta, obavljajući pritom često i visoke društvene funkcije. Nekad je to upravo zato što su u ratu, i činom beskrupuloznog silovanja, dokazali svoju ‘muškost’ , ‘vrijednost’, ‘snagu’ i ‘moć’.
Na jednom ste mjestu spomenuli da je takozvani megalomanski osjećaj svemoći kod vojnika ono što može dovesti do nasilja, time i silovanja. Iako se više odnosi na talijansku stranu priče, koju je iznijela vaša kolegica Paola, možete li ipak iz svoje perspektive pojasniti kako se stvara taj osjećaj, kako funkcionira taj proces ‘nastanka’ zlostavljača? Što im je zajedničko, onima koji zloupotrebljavaju svoj pložaj?
Cilj vojne obuke je stvoriti osjećaj privilegiranog pripadništva jasno hijerarhijski određene grupe mladih muškaraca: ‘Mi smo najjači, mi smo najbolji, drugi i drugačiji su manje vrijedni’. Iskazivanje fizičke moći i lude hrabrosti jedan je od glavnih načina napredovanja u hijerarhiji grupe. Moral i ljudskost postaju sve više sporedni u sustavu vrijednosti grupe opijene moći koju im daje oružje koje nose, i institucionalna pozicija u društvu njih samih kao pripadnika vojnih snaga. Moć opija, kriteriji se gube. Tako se događa da ispitivanje i osumnjičenih za najminornije stvari, iz obijesti i dokazivanja vlastite moći preraste u psihičko i fizičko zlostavljanje, u natjecanje u okrutnosti koje nekad kulminira i ratnim silovanjima. Michele, talijanski vojnik UN-a u Somaliji tako prepričava svoje iskustvo. Ja vjerujem da sve vojne sredine nisu iste. Postoje sigurno i časni zapovjednici koji su u stanju usaditi časne vrijednosti svojim vojnicima i podučiti ih ljudskosti. Ali oni, izgleda, nisu većina.
Rekli ste i da je silovanje u ratu metoda etničkog čišćenja. Kako se to ogleda na primjeru Bosne i Hercegovine?
Ratno silovanje jedan je od učinkovitijih načina čišćenja teritorija od ‘nepoželjne’ etničke grupe jer dovoljno je jednu ženu ili muškarca silovati da cijela njihova obitelj napusti taj teritorij zbog sramote i prijetnje koju nakon toga osjećaju. U cijeloj Bosni zabilježena su ratna silovanja svih etničkih grupa. Činjenica da u njoj, od nekad mnoštva općina naseljenih ljudima različitih nacionalnosti, danas postoji tek nekolicina općina koje nemaju dvotrećinsku većinu samo jednog od konstitucionalnih naroda, jasno govori da su etnička čišćenja u Bosni bila i uspješna.
Kakve su dosadašnje reakcije na film?
Zasad jako dobre. ‘Tanka linija’ ove je zime debitirala na talijanskim filmskim festivalima i davali su je u talijanskim kinima. Reakcije talijanskih kritičara bile su odlične, a publika je zaista emotivno reagirala na svaku prijekciju filma. Na nedavnom Liburnija Film Festivalu napokon smo doživjeli i hrvatsku premijeru.
