Ženom se ne rađa, ženom se postaje, najpoznatiji je citat Simone de Beauvoir, francuske filozofkinje i književnice. Rečenica je to koja u suštini objašnjava njezine teze o spolu i rodu koje je u svojem kapitalnom djelu "Drugi spol" opisala još 1949. godine. Činjenica da nakon gotovo 70 godina rodna teorija nije posve prihvaćena i da dijelovi njezina opsežnog eseja zvuče kao da su napisani danas govori o njezinoj progresivnosti. Smatra se začetnicom drugog vala feminizma, iako je ona sama tek šezdesetih godina prihvatila tu definiciju i nazvala se feministicom. I tada je kritizirala pokret, za koji je smatrala da je previše fokusiran na teoriju te da ne može dotaknuti realne probleme svih društvenih slojeva. Simone Ernestine Lucie Marie Bertrand de Beauvoir rodila se 1908. godine u pariškoj katoličkoj buržujskoj obitelji. Njezina majka Françoise bila je kći bogatog bankara, a otac Georges pravnik koji je sanjao o karijeri glumca.
Simone je imala mlađu sestru Hélène i obje su odgajane u strogom katoličkom duhu. Simone je kao djevojčica navodno željela biti časna sestra, no s 14 godina iskusila je krizu vjere i postala ateistica. Otac Georges, koji je obožavao književnost i kazalište, naučio ju je čitati i pisati kad je imala tek tri godine. "Očev individualizam i poganski etički standardi bili su u potpunom kontrastu s moralnim konvencionalizmom moje majke. Taj nesrazmjer, zbog kojega je moj život protekao u vječnim raspravama, glavni je razlog što sam postala intelektualka", napisala je u svojoj prvoj autobiografiji "Uspomene dobro odgojene djevojke". Obitelj de Beauvoir u dvadesetima se borila da zadrži bogatstvo i društveni status, a njezini su roditelji strahovali kako će to utjecati na šanse njihovih kćeri da se dobro udaju.
Simone je na najbolji mogući način iskoristila obrazovanje koje su joj roditelji pružili i, uz stalne povike njezina oca kako "Simone razmišlja poput muškarca", studirala je matematiku na Katoličkom institutu te jezike i književnost na Institutu Svete Marije. Zatim je 1926. godine počela studirati filozofiju na Sorbonni, a dvije godine poslije obranila je diplomski rad na temu filozofije Gottfrieda Wilhelma Leibniza. Bila je najmlađa osoba i tek deveta žena koja je položila državni ispit iz filozofije u Francuskoj, koji joj je omogućio da predaje u školi. Dok se pripremala za postdiplomski ispit, u jednoj grupi za učenje upoznala je Jean-Paula Sartrea. Ona je imala 21, a on 25 godina. U prvom razgovoru o filozofiji osjećala se toliko inferiornom da je počela razmišljati o odustajanju. Jednostavno nisam u njegovu rangu. Moja argumentacija je pogrešna, a ideje zbrkane.
Nakon toliko godina arogantne samoće, šokantno je shvatiti da sam samo jedna u masi i odjednom toliko nesigurna u svoje sposobnosti", napisala je. Istodobno ju je privlačio i brzo su postali par, unatoč njegovu odbojnom fizičkom izgledu. Sartre je bio niži od De Beauvoir, nosio je preveliku odjeću i bio slijep na jedno oko. Zubi su mu propadali, zaudarao je i općenito se nije zamarao higijenom. Simone de Beauvoir privlačio je prvenstveno njegov um. "Sartre je savršeno odgovarao onome što sam zamišljala kao idealnog partnera, još otkad mi je bilo 15. On je bio moj duplikat u kojemu sam pronašla sve svoje goruće težnje, podignute sve do trenutka usijanosti. Uvijek ću mu moći sve reći", napisala je de Beauvoir. Na ispitu je Sartre imao najveći broj bodova, a ona je bila na drugome mjestu. Takav odnos snaga obilježit će njihov zajednički život.
Nakon položenog ispita Simone je dobila posao u gimnaziji u Marseillu, a Sartre u Le Harveu. Nakon dvije godine veze zaprosio ju je, a ona je, na njegovo iznenađenje, odbila. Možemo potpisati dvogodišnji ugovor, predložio je, no Simone nije željela nikakav brak i prezirala je institucionalne norme društva. Jean-Paul Sartre bio je oduševljen time jer je smatrao kako zavođenje i pisanje imaju isti izvor u intelektualnom procesu. Paradoksalno, seks kao takav nije ga zanimao, ali je bio poznat kao jedan od najvećih zavodnika svoje generacije. Simone je predložila da budu u vezi, ali da se ne ograničavaju monogamijom. Mogli su biti s drugim ljudima, ali jedini uvjet bio je da si uvijek sve priznaju. Potpuna transparentnost i otvorenost. "Naše drugarstvo koje nas je povezivalo cijeloga života učinilo je smiješnim sve druge odnose koje ćemo imati izvan toga", napisala je De Beauvoir.
Njih su dvoje imali vezu koja bi bila nekonvencionalna i danas. Nisu živjeli zajedno, nalazili su se u kafićima te po cijele dane i noći raspravljali o filozofiji. Družili su se s Albertom Camusom, Claudeom Lévi-Straussom i Mauriceom Merleau-Pontyjem. Osim seksualne, imali su snažnu intelektualnu vezu. Ona je uređivala njegove eseje, a sumnja se da je dio njih i napisala, ali je svojevoljno potpisala njega. Kao što su dijelili filozofske i političke ideje, Simone i Jean-Paul dijelili su i ljubavnice. Sartre nije bio jedini koji je spavao s drugim ženama. Simone je imala lezbijske veze, a jedna od prvih i najznačajnijih bila je ona s Olgom Kosakiewicz, njezinom učenicom iz Rouena. Pokušao ju je zavesti i Sartre, ali kako nije uspio, započeo je vezu s njezinom sestrom Wandom. Sestre Kosakiewicz uskoro su postale financijski ovisne o njih dvoje, a veze njih četvero bile su pravi eksperiment ljudskih odnosa, na temelju kojega je De Beauvoir kasnije napisala roman "Gošća".
U romanu je opisana veza troje ljudi – Olga i Wanda postale su jedna osoba u fikciji. Njezine refleksije i stavovi o odnosima ljudi u toj kompliciranoj vezi kasnije će utjecati na Jean-Paula Satrtrea da napiše svoje monumentalno djelo "Bitak i ništa", objavljeno 1943. godine. Iste je godine Simone ostala bez dozvole da predaje filozofiju u školama zbog optužbe da je zavela maloljetnu učenicu Natalie Sorokine. Često su razmjenjivali ljubavnice. Simone bi ih zavela, a onda prepustila Jean-Paulu. Simone je održavala i veze s drugim muškarcima. Gotovo 17 godina ljubovala je s američkim piscem Nelsonom Algrenom. Upoznala ga je 1947. godine kad je provela pet mjeseci u SAD-u. Njihova dugogodišnja veza bila je strastvenija od njezine veze sa Sartreom i Algren ju je 1950. godine zaprosio. Simone je ponovno odbila prošnju i konačno završila vezu s njim.
Algren je htio stabilnu vezu i obitelj, nakon čega se ponovno oženio bivšom suprugom, dok Simone nije mogla podnijeti rastanak od Francuske i Sartrea. "Tvoja nježnost i tvoje prijateljstvo znače mi toliko da još osjećam toplinu, sreću i zahvalnost kad te vidim u sebi. Nadam se da me to nikad neće napustiti. Sramim se, ali volim te jednako kao i kad sam prvi put pala u tvoje razočarane ruke; cijelim bićem i cijelim svojim prljavim srcem", napisala mu je na kraju njihove veze. Nastavili su se dopisivati, a nakon njezine smrti otkriveno je više od 300 pisama koje su razmijenili. De Beauvoir je bila uspješna spisateljica i prije objavljivanja "Drugog spola". Njezini romani "Mandarini", "Krv drugih" i memoari "Uspomene dobro odgojene djevojke", "Osnova života: Sila okolnosti" i "Sve rečeno i učinjeno" prihvatila je i kritika i publika. No "Drugi spol" proslavio ju je u cijelom svijetu.
Opsežan politički, sociološko-psihološki i filozofski esej u kojemu je demistificirala ženstvenost i rodne uloge njezino je najvažnije djelo. Objavljeno 1947. godine izazvalo je kontroverze jer je Simone eksplicitno pisala o ženskoj i muškoj seksualnosti i lezbijstvu, i to s gotovo znanstvenim odmakom. Katoličke udruge pozivale su na bojkot. Nakon uspjeha s "Drugim spolom", koji je preveden na više od 40 jezika, počela je raditi kao urednica Sartreova filozofskog magazina Moderna vremena, gdje je redovito objavljivala svoje eseje. Ondje je upoznala Claudea Lanzmanna, filozofa 17 godina mlađeg od nje, s kojim je započela dvogodišnju ljubavnu vezu. Čak su i živjeli zajedno, no Simone je sve dosadilo. Prekinuli su 1954. godine, kad je unajmila stančić u pariškoj četvrti Montparnasse, gdje je živjela sama do smrti 1986. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata De Beauvoir i Sartre politički su se aktivirali te počeli javno zagovarati komunizam i osuđivati kapitalizam. Zbog podržavanja sovjetskog i kineskog komunističkog sustava bili su na meti kritičara. Sa Sartreom je posjetila Kinu, SSSR i Kubu te nakon toga napisala "Dugi marš", u kojemu je podržala komunizam. Zbog te knjige sva su njezina prijašnja djela nestala s polica knjižara u SAD-u i većini zemalja zapada. Njezini memoari, u kojima je izbjegavala politiku te se bavila gotovo isključivo privatnim i filozofskim temama, te kasnije objavljena pisma koja je izmjenjivala sa Sartreom vratili su je na književnu scenu. U sedamdesetim godinama bila je aktivna u feminističkom pokretu te je jedna od potpisnica dokumenta poznatog kao "Manifesto 343", koji su potpisale 343 žene koje su tvrdile da su napravile abortus, koji je te 1971. godine bio ilegalan u Francuskoj.
Neke od potpisnica, osim De Beauvoir, bile su glumica Catherine Deneuve, književnica Marguerite Duras, pjevačica Brigitte Fontain i druge. De Beauvoir je napisala i tekst manifesta, a abortus je u Francuskoj postao legalan tri godine kasnije. Njezina posljednja objavljena knjiga "Zbogom: Posljednji pozdrav Sartreu" hladno je i emocija lišeno djelo o njezinu životu s filozofom. Objavljeno je godinu dana prije njezine smrti. Simone de Beauvoir i Jean-Paul Sartre pokopani su u istoj grobnici na pariškom groblju Montparnasse.
