Phan Que Mai: Sjećam se onih osakaćenih, vraćenih bez dijelova tijela ili duše

Iako posljednjih nekoliko godina ne živi u Vijetnamu, pa iz Jakarte, gdje trenutačno boravi sa suprugom i djecom, planira preseljenje u Kirgistan, književnica Nguyen Pahn Que Mai (1972.) rodnu zemlju nikad nije posve izgubila iz vida. Štoviše, kako i kaže u prvom romanu objavljenom na engleskom i prevedenom na hrvatski jezik, “Planine pjevaju”, od zemlje se treba odmaknuti kako bi o njoj mogao jasnije misliti. Vlastiti je savjet poslušala, a obiteljsku priču ispletenu od niti velike vijetnamske povijesti 20. stoljeća počela je slagati na Filipinima, kao dio završnog projekta diplomskog studija kreativnog pisanja. Nezadovoljna time što u korpusu vijetnamske književnosti ne postoje romani o temama poput Velike gladi i Vijetnamskog rata, roman je odlučila napisati sama, a što se krije u njegovu podtekstu te kako ona gleda na složenu povijest i sadašnjost vijetnamsko-američkih odnosa, govori za čitatelje BestBooka. 

 BestBook: Bile su vam samo tri godine kad je rat završen. Jesu li uz njega vezana vaša najranija sjećanja? Imate li vlastitih sjećanja o ratu i jeste li ih prenijeli u roman ili je on posve fikcionaliziran?
Ne, nemam vlastitih sjećanja na rat, ali pamtim da je dok sam odrastala moje selo bilo ispražnjeno od muškaraca koji su otišli na bojište i nikad se nisu vratili kućama. Sjećam se žena koje su iščekivale njihove povratke, a sjećam se i onih osakaćenih, vraćenih bez dijelova tijela ili dijelova dušeTi ljudi više nikad nisu bili isti. Također, pamtim i kako smo se u skloništu koje je moj djed napravio kao zaklon od zračnih napada igrali skrivača. Nekad su se u njemu ljudi doista skrivali, a sad se mi igramo... Mislila sam kako je to neobično. Rat je bio tema gotovo svakog razgovora, još smo mogli omirisati rat i strah, osjetiti miris bombi. Kad mi je bilo šest godina, moja se obitelj preselila u Južni Vijetnam. Bilo je to 1978. ili 1979. i putem sam vidjela toliko kratera nastalih od bombi. Posve razumljivo, prošlo je tek nekoliko godina od rata. Kao što opisujem u romanu, izgledalo je to kao poprište borbe golemih životinja na površini Zemlje. Stigavši u Južni Vijetnam, ponovno sam vidjela da žene čekaju. Ovoga puta na povratak iz logora onih koji su se borili protiv komunista. Osjećala sam se pomalo poput izbjeglice jer je Vijetnam tad bio podijeljen na dva dijela pa su nas na jugu odbijali, prezirali, druga su me djeca isključivala jer smo dolazili sa sjevera. Isprva sam bila frustrirana jer nisam mogla shvatiti zašto nas ljudi na jugu toliko mrze, promatrali su nas poput uljeza ili osvajača, a ja sam mislila da smo mi dio istog naroda. Razgovarala sam s ljudima i saznala mnoge nevjerojatne priče o ratnim događanjima i o tome kako su se obitelji osipale. Zato sam si rekla da ću jednog dana napisati priču o Vijetnamu koja predstavlja te ljude i obitelji podijeljene ovim povijesnim događanjima. Dakle, ovim sam romanom htjela utješiti stradale, informirati one koji o povijesti Vijetnama ne znaju dovoljno, ali i upozoriti na posljedice koje naše društvo još trpi, poput još snažnog utjecaja ‘agent orangea’. Nedavno sam za New York Times napisala članak o tome jer su Sjedinjene Američke Države potrošile milijune kubičnih metara tog otrova, a štetu nisu nadoknadili ni jednom vijetnamskom građaninu. O tome se tako malo zna pa mislim da je bilo bitno osvijestiti to. 

 BestBook: Često spominjete žene koje čekaju na povratak vojnika. Zašto je bilo važno ispričati priču iz perspektive bake i maloljetne djevojčice?
Upravo zato što su ratni narativi najčešće muški, ali mislim da su ratom često najviše pogođeni oni koji u njemu aktivno ne sudjeluju. One su se morale suočiti sa svojima, kao i s demonima svojih bližnjih, a vjerujte mi da u Vijetnamu to nije nimalo laka zadaća. Ti ljudi misle da nemaju pravo na traumu, a zapravo su oni najveće žrtve, nasljeđuju vojničku traumu prenesenu povratkom kući, a moraju biti njihovi iscjelitelji. Posebno je to slučaj u nerazvijenim ili zemljama s niskim stupnjem razvoja gdje se tako malo zna i istražuje o bolestima poput PTSP-ja. Ovo je u potpunosti antiratna knjiga. Ratovi kradu djecu tolikim majkama istovremeno razarajući tkivo našega društva i temelje našega društva. Šteta je golema i zato je  potrebno govoriti o tome. 

 BestBook: Osim o ratu, pišete i o drugim događajima presudnima za vijetnamsku povijest 20. stoljeća: Velikoj gladi, zemljišnoj reformi...
Točno. Očekivali biste da će ti događaji biti dobro dokumentirani, ali zapisa na vijetnamskom gotovo da i nema. Pitam se možemo li graditi budućnost za svoju djecu ako ne razgovaramo o prošlosti? Vijetnam je krenuo dalje, prošlost smo prepustili starijima, a mislim da nam je dužnost sačuvati je za buduće naraštaje. Ne mislim, naravno, da je ovaj moj roman povijesno utemeljeni dokument, ali u njemu je mnogo priča moje obitelji. Primjerice, scena gdje prabaka glavne junakinje umire u kukuruzištu nadahnuta je pričom moje bake koja je također tako skončala. Otišla je ubrati kukuruz za mojeg oca i njegovu sestru. Znala je da je to zabranjeno, ali vladala je Velika glad. Uhvaćena je u krađi kukuruza i nasmrt pretučena. Također, baka jedne moje prijateljice u zemljišnoj je reformi izgubila supruga i brata. Njezina je obitelj ostala bez imetka i ona se morala, s malom djecom, zaputiti pješice prema Hanoiju. Putem je djecu ostavljala na čuvanje nepoznatim ljudima i u samostanima te se po njih vratila tek nakon nekoliko godina. Mnogo je takvih priča u Vijetnamu. Moramo ih osvijestiti, ali i moći oprostiti neprijateljima. 

 BestBook: U knjizi mnogo govorite o oprostu, no je li oprost teži što je razdaljina među zaraćenim stranama manja? Hoće li Vijetnamci lakše oprostiti Amerikancima, nego jedni drugima?
Da, i sami ste iskusili rat pa vam je situacija dobro poznata. Ugovor o oprostu teže je postići ako su stranke bliske. Vijetnamci su poput braće, dolaze iz iste zemlje, a opet je mnogo primjera borbe pripadnika iste obitelji na suprotnim stranama. Strancima je lako oprostiti, ali članovima obitelji ne, od njih očekuješ ljubav. Ratovi imaju moć pretvaranja ljudi u čudovišta i to je grozno. Teško je oprostiti, ali ako to ne učinimo, snosit ćemo još teže posljedice. Kad mi je bilo osam godina, mislila sam kako ljudi ne mogu biti tako glupi da započnu novi rat. Sad shvaćam koliko sam naivna bila jer stalno pronalazimo razlog za nove sukobe. Nismo ni pretjerano mudri jer iza svakog rata stoji toliko politike, propagande, toliko je novca uključeno. Pa pogledajte samo Ameriku!

 BestBook: Kad spominjete Ameriku, je li ona išta naučila iz Vijetnamskog rata? Spominjali ste i oprost, jesu li Amerikanci učinili dovoljno? Stav njihove politike je da jesu, no jesu li se doista iskupili?
Ne, naravno da nisu. Ako ništa drugo, dovoljno su glupi i vode dovoljno glupu politiku da stalno ulaze u ratove koji i nisu njihovi. Njihova je arogancija sveprisutna. Američka je vojska došla u Vijetnam s tolikom bahatošću, sa stavom spasitelja svijeta, a pritom nisu znali ni osnove o odnosima unutar naše zemlje. Mnogo sam puta od veterana čula da su ovamo došli i ne znajući Vijetnam pronaći na karti. Njima su rekli da smo mi užasni, da ne volimo svoje obitelji kao što ih oni vole, da smo u tisućljetnom ratu. Rekli su im i da se ne boje ubijati nas jer smo jedva ljudi. To je taj stav američke vojske, misle da mogu riješiti sve probleme svijeta. Možda su nam mogli pomoći, a ne izazvati uništenje, ali to bi bilo teže. No Vijetnamski rat Ameriku nije ničemu naučio, i dalje započinju sukob za sukobom i nemaju dovoljno pristojnosti niti da završe što su počeli niti da se s posljedicama započetog nose. Recimo, u Vijetnamu su prosuli milijune kubičnih metara bojnog otrova kako bi izazvali opadanje lišća i otvorili si pogled na položaje vijetnamskih vojnika. To je ubilo mnoge ljude, izazvalo zagađenje u tlu i vodi, prouzročilo oštećenja kod mnoge, tek rođene djece. Mislim da nemaju pojma što su učinili, a mi trpimo posljedice i 46 godina nakon rata! Počeli su pomagati s čišćenjem tla, ali tad je već prošlo 40 godina, generacije su stradale. Također, još su aktivna mnoga minska polja. 

 BestBook: Je li Amerika zaboravila na Vijetnam?
Da, zaboravili su na žrtve rata. O Vijetnamu govore o obljetnicama, kad snime novi holivudski hit ili objave knjigu senzacionalističkog naslova. Vlada nije učinila dovoljno. U Vijetnamu se jako malo razgovara i o traumi, tu su trebali pomoći...

 BestBook: U knjizi ističete duboku ukorijenjenost praznovjerja, govorite kako ne postoje psihički problemi, nego ‘opsjednutost zlim duhovima’. Kakvo je stanje danas, kako se nosite s traumom? 
Ljudi još vjeruju da traumatizirane opsjedaju zli duhovi pa i danas postoji stigmatizacija tog polja, stoga je i liječenje teško. Osim toga, službeni je stav da smo pobijedili u ratu pa nema mjesta traumi. Jednom sam bila na susretu ratnih veterana iz sjevernog Vijetnama i jedan je sudionik rekao da ondje nema PTSP-ja jer je njihov rat bio ispravan, vođen da bi spasili svoj narod. Rekao je da ih ispravnost oslobađa. Ali kad sam ih bolje upoznala, čula sam užasne priče o visokoj stopi samoubojstava ili pokušaja samoubojstava među ratnim veteranima. Za komunizma se o tome pogotovo nije smjelo govoriti pa nemamo prave, statističke podatke. U SAD-u postoji program potpore ratnim veteranima i njihovim obiteljima, razvijena je mreža savjetovališta. Mi to nemamo, jako smo zatvoreni po pitanju mentalnog zdravlja, nemamo dovoljno psihologa. Poseban je to problem jer svjedočimo porastu depresivnih poremećaja kod mlađih generacija, a stručnjaka nemamo. 

 BestBook: Znači, društvo je još opsjednuto ratom i praznovjerjem?
Da, rekla bih da jest. Iako to, naravno, ovisi o obiteljima i pojedincima. Glavna religijska praksa u Vijetnamu je budizam, ali općenito neovisno o tome jesmo li budisti ili ne, jako smo praznovjerni. Neki ljudi nemaju religiju, ali odlaze u pagode, vjeruju u dobre i loše dane, u dobre i loše duhove. Praznovjerje je u Vijetnamu snažno ukorijenjeno. 

 BestBook: Kakvo je stanje u Vijetnamu danas? Kroz roman spominjete utjecaje različitih kultura, kineske, mongolske, francuske... Sve su one bile kolonizatorske. Jesu li se njihovi utjecaji zadržali?
Vijetnam je danas krenuo dalje, okrenuti smo tehnološkom napretku, ali na ulicama glavnoga grada primjetan je utjecaj francuske arhitekture. Od njih smo naslijedili i birokraciju. Amerika je snažno utjecala na jug Vijetnama, iako ne želimo biti povezivani s njima, na našu je kulturu snažno utjecala i kineska. Zemlja je ujedinjena od 1975., ali još se suočavamo s izazovima održivog društva i stanja. Sretna sam što sam odrasla u mirnodopskom razdoblju. Bilo je teško, ali barem je bio mir. Trenutačno s Kinom vodimo spor oko nekih otoka u oceanu. Nadam se da to neće prerasti u novi sukob.