Povijest se sastoji od narativa onih koji su preživjeli - sve dok je se netko ne dohvati i okrene naglavačke. U tom okretanju povijesti naglavačke posebnu ulogu igra književna fikcija, osobito ona koja se nastoji baviti glasovima onih koje je službena povijest “potukla”, glasovima koji su odavno zauvijek zašutjeli, ali koji odbijaju biti utišanima, koristeći književni narativ kao sredstvo potvrde i dokaza njihova postojanja - sredstvo koje može poslužiti kao moćan alat otpora, jer stvaranje umjetnosti uvijek dolazi uz određeni teret političke odgovornosti. Književnost postaje posebno važan alat otpora u vrijeme kad se ono što se do jučer činilo kao tek još jedan scenarij iz nekog distopijskog romana počinje polako materijalizirati u društvu u kojemu živimo.
