Kultura
85 prikaza

'Sladostrašće' Asja Bakić ili manifest otpora učmaloj žabokrečini domaćeg intelektualnog diskursa

Sandra Šimunović/Pixsell
Asja Bakić napisala je zbirku distopijskih priča u kojima hiperseksualizirano čovjekovo fizičko biće, trajno podvojeno i izgnano u nepoznati i zastrašujući svemir, bespomoćno traži smjerokaze

Povijest se sastoji od narativa onih koji su preživjeli - sve dok je se netko ne dohvati i okrene naglavačke. U tom okretanju povijesti naglavačke posebnu ulogu igra književna fikcija, osobito ona koja se nastoji baviti glasovima onih koje je službena povijest “potukla”, glasovima koji su odavno zauvijek zašutjeli, ali koji odbijaju biti utišanima, koristeći književni narativ kao sredstvo potvrde i dokaza njihova postojanja - sredstvo koje može poslužiti kao moćan alat otpora, jer stvaranje umjetnosti uvijek dolazi uz određeni teret političke odgovornosti. Književnost postaje posebno važan alat otpora u vrijeme kad se ono što se do jučer činilo kao tek još jedan scenarij iz nekog distopijskog romana počinje polako materijalizirati u društvu u kojemu živimo. 

 | Author:

Mnogi su pokazatelji da je taj trenutak ponovno došao. Distopijsku opsjednutost mizoginošću društva obespravljenih pojedinaca čija je budućnost tehnokratsko totalitarno uređenje postekološke kataklizme, uz uvjerenje u inherentnu političnost svakog umjetničkog čina, na našim prostorima zastupa spisateljica, publicistkinja i feministkinja Asja Bakić, femme terrible hrvatske književnosti, čiji je svaki tekst, bez obzira na to je li riječ o kratkoj priči ili kolumni na nekom od portala na kojima piše, agresivni manifest otpora učmaloj mainstream žabokrečini domaćeg intelektualnog diskursa. Kad je riječ o spekulativnoj fikciji, što je žanr u kojemu piše Asja Bakić, lako je sve što tamo piše odbaciti kao maštu koja nema puno veze sa stvarnošću. Kako je svaka literatura, međutim, u nekoj mjeri posljedica osobnog iskustva njezina autora, njegove - ili njezine - uronjenosti u vlastitu stvarnost i promišljanja o njoj, jasno je da je to na što nas Bakić upućuje svoje uporište itekako pronašlo u stvarnim zločinima protiv čovječnosti. Dakle, ne samo da ne vrijedi ono da se “tako nešto ovdje ne bi moglo dogoditi”, nego se to ovdje već dogodilo, iako ne baš doslovno tako. Bakić jest, kako to sama priznaje u svojim javnim istupima, intelektualna prostakuša, ali njezin “prostakluk” je nešto što bi trebalo pozdravljati, a nikako diskreditirati, jer svijet o kojemu ona piše - i onaj stvarni i onaj literarni - zaslužuje distancu od bilo kakve asocijacije s “lijepom književnošću”. 

 | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Nakon knjige poezije “Može i kaktus, samo neka bode” (2009.) i zbirke kratkih priča “Mars” (2015.), objavljene 2019. i u američkom izdanju kod nakladničke kuće Feminist Press iz New Yorka te zbirke eseja "Dođi, sjest ću ti na lice" (Fraktura), Asja Bakić napisala je  knjigu “Sladostrašće” (Sandorf, 2020.), zbirku distopijskih priča punih fantastičnih elemenata u kojima hiperseksualizirano čovjekovo fizičko biće, trajno podvojeno i izgnano u nepoznati i zastrašujući svemir budućnosti, bespomoćno traži smjerokaze kopajući po ostacima svoje gotovo zaboravljene ljudskosti. U “Sladostrašću” Asja nastavlja ono što je već započela s “Marsom”, knjigom koju je časopis Publishers Weekly uvrstio na godišnju listu najboljih proznih naslova objavljenih na engleskom jeziku, gdje nalazimo već posve uobličenu specifičnu spisateljsku poetiku te književnice, napučenu neobičnim pojedincima čija se ljudska priroda najsofisticiranije manifestira u susretu s izvanzemaljskim. 

 | Author:

Asjina je vječna opsesija cjelovitost identiteta, ponajprije ženskog, grubo stiješnjenog u prostor tisućljetnog nijekanja. Svojim pisanjem ona daje glas ženskoj subjektivnoj stvarnosti, utamničenoj u tijelu i sustavno poništavanoj, omogućujući joj da, inzistiranjem na sebi kroz riječi, pruži glasni otpor i - preživi. I tako transformirana, vlastitim narativom napiše svoju povijest. Taj narativ središnji je za galaktičko carstvo “Sladostrašća”, čiji je svijet esencijalno ženski svijet, u kojemu su muškarci često sekundarni ili ih uopće nema - kao dio Asjine autorske vizije, u pravilu su marionete, ponajprije svojih majki, koje ih opsjedaju i gotovo incestuozno kontroliraju. Ponekad su opasni seksualni predatori, izvanzemaljci, roboti, stvorenja iz snova ili naprosto mitološka bića čiji dodir ženu može pretvoriti u robinju ili joj pomoći da pronađe svoju izgubljenu ženskost. Pišući o novoj zbirci na svojem blogu U carstvu melanholije, Bakić govori da je “Sladostrašće” knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju, knjiga zbog koje bi i ona sama gorjela s njom. U pravu je, gorjela bi, ali ne zato što u toj knjizi ima ičeg stvarno blasfemičnog, pa ni onda kad se seksualne opsesije njezinih likova graniče s devijantnim, s bolesnim. Niti zato što u pričama eksperimentira s nekonvencionalnim odnosima i identitetima, distorzira granice prostor-vremena ili zato što poništava tradicionalnu ulogu Vođe, povijesno dodijeljene muškarcu. Ali usredotočenost na imperativ ispunjenja ženske tjelesne želje vjerojatno bi joj priskrbila lomaču, jer u toj se knjizi puno toga vrti oko zadovoljenja ženske potrebe za sladostrasnim iskustvom potpunog fizičkog ispunjenja, kao metaforičkog velikog praska koji je istodobno i trenutak potpunog prepuštanja i vrhunac ženske emancipacije i oslobođenja. Čini se, međutim, da je i u utopijskoj fantastičnoj eksperimentalnoj bajci “Sladostrašća” žena i dalje osuđena na trajnu bespomoćnost: svijet te knjige svijet je potrage, opterećen esencijalnim odsustvom zadovoljenosti, iako njegovi protagonisti nerijetko lijepo svršavaju. Budućnost o kojoj Asja piše, dakle, već se dogodila, samo ne baš doslovno tako. 

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.