Kultura
127 prikaza

Slika goveda koja lunjaju divljinom dobra je slika stanja hrvatske nacije

Sandra Šimunović/PIXSELL
Knjiga Ante Zlatka Stolice 'Blizina svega' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi razgovaramo s autorom. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

Onima koji se prvi puta susreću s prozom Ante Zlatka Stolice (Split, 1985.), njegova debitanstska knjiga „Blizina svega“, kao i njegova poetika, bit će otkriće. No svi oni koji Antu Zlatka poznaju, mogu odahnuti. Dogodilo se, čovjek je napokon izdao knjigu, napokon se sav taj potencijal materijalizirao. „Blizina svega“ knjiga je koja se sastoji od proznih minijatura koje je Stolica godinama pisao na svoje blogu „Stvari“, no i dužih, često autobiografskih priča, u kojima piše o odrastanju u Splitu, nebrojenim potragama za poslom i neobičnim epizodama iz gradskog života.

Gotovo sve tvoje priče, bile one sasvim kratke, takozvane 'mikro piče' ili nešto duže, bave se ljudima. I to najčešće ne tebi poznatim ljudima, nego ljudima s ulice, o koje se okrzneš u autobusu, na ulici ili u nekoj instituciji. To su susreti koji nerijetko traju svega nekoliko sekundi, ali dovoljni su da iz njih izvučeš nešto tebi začudno, neku malu neobičnost. Postoji neka toplina i očuđenje dok to činiš, kao da si pjesnik, no tvoje crtice prozne su naravi. Kad si počeo na taj način promatrati ljude? Kako izgleda tvoj proces zapisivanja tih susreta? Koji su vrijedni zapisivanja, a koje zanemaruješ?

Prije desetak godina počeo sam zapisivati, a uskoro i objavljivati na blogu pod imenom „Stvari“. „Stvari“ su na jugu izraz za menstruaciju pa sam zadao sebi da u tim menstrualnim ciklusima pokušam izbaciti tekst koji se kroz mjesec dana skupi. Koncept se uskoro sasvim poremetio, pisao sam sve rjeđe, ali ipak sam pisao. Najčešće zapisujem u mobitel odmah kad nešto ugledam, kad mi se nešto otvori. Tome se onda vratim nakon mjesec dana ili nakon godinu dana i ako i dalje osjećam nešto spram toga, onda radim na tom tekstu – uglavnom ga ljuštim, kratim. Dakle, nemam koncept po kojem je nešto vrijedno zapisivanja, a nešto vrijedno zanemarivanja – jedini koncept koji imam jest da testiram hoće neki tekst preživjeti određeni vremenski odmak. 

 | Author:

Grad je živući organizam, s ljudima koji se kreću svim zamislivim putanjama i tako susreću i sudaraju u tim malim proputovanjima gradskim krajolikom. Kakav odnos njeguješ s gradovima u kojima živiš? Primjećuješ li arhitekturu, to jest fizičke manifestacije jednog grada, ili energiju, atmosferu koju stvaraju ljudi?

Njegujem uglavnom voajerski odnos s okruženjem u kojem se zateknem. Pokušavam se koliko je moguće pritajiti, glumim da sam nezainteresiran, a zapravo pozorno pratim i slušam. Zbog toga sam doslovno stekao fobiju da se svi ponašaju na jednak način, pa mi je nelagodno telefonirati u vlaku, pričam tiho i želim što prije okončati razgovor. Kad pak čitam u vlaku kojim svaki dan idem na posao, obavezno se maknem od ljudi koji međusobno pričaju, odem u drugi vagon jer me previše zanima što će reći, a to me ometa. Srećom, u zagrebačkim tramvajima, autobusima i vlakovima priča se mnogo manje nego u onima na jugu pa je sve to ipak lakše podnijeti. Imam i neku grižnju savjesti zbog tog prisluškivanja, iako ne znam na što se ona točno odnosi, pokušavam se sam sebi opravdati da je ono što ljudi izgovaraju i pokazuju u javnom prostoru ipak javno dobro. Također, ne poznam te ljude pa su mi u tom smislu isto što i glumci u kazalištu. Ne znam koliko se na temelju toga može doznati nešto o atmosferi i energiji nekog mjesta.

Trump je nedavno održao govor o stanju američke nacije. Kako ti vidiš stanje hrvatske nacije? Imaš li kakvu prigodnu dijagnozu?

Pričao mi je jedan lovac da na Velebitu postoje ljudi koji «povuku» pare iz EU za neke stočarske projekte. Uzmu krdo goveda, za to dobiju pare, a onda samo ostave ta goveda i odu s parama. Nisam provjerio je li to točno, ali nije ni važno. Mislim da je slika tih goveda koji lunjaju divljinom dobra slika stanja hrvatske nacije. To bi mogao biti lijep film od nekoliko sati. Još jedna filmska slika koja bi možda mogla postaviti dijagnozu... Prije par dana gledao sam na godišnjoj smotri Kinokluba Zagreb kratki film Valentine Lončarić «Grad u koji moram putovati» gdje autorica snatri o tome koliko bi uštedjela vremena u slučaju da nam dođu Kinezi i izgrade neku brzu prugu i što bi mogla učiniti s tim viškom vremena. Oni koji ne sanjaju o tome da nam Kinezi poprave pruge, otišli su sami gdje će im biti bolje, mnogi su mi prijatelji i prijateljice u Irskoj, Njemačkoj i drugdje.

Većinom tvojih priča dominira Split i tvoje odrastanje i mladost na Sućidru. Na neki način te je obilježila i smrt strica kojeg nikad nisi upoznao, a po kojem si dobio ime. Koliko te je kao dječaka i mladića obilježila stričeva smrt i koliko je za tvoj formativni razvoj utjecalo što si odrastao baš na Sućidru? Kakav je bio svijet tvoga odrastanja?

Mislim da me nije nimalo obilježila smrt strica, iako se takav dojam može možda steći na temelju knjige. Umro je prije nego sam se ja rodio, tako da mi je priča o njemu samo priča. Istina, tom sam pričom bio dosta pogođen i ganut kako sam je sporadično otkrivao, ali mnogim pričama sam bio jednako (ili više) ganut. Čak i činjenica da sam po njemu dobio ime, također mi više spada u sferu literarnog. Mislim da bi bilo licemjerno ići u neku metafiziku po tom pitanju. Kvart u kojem sam odrastao bio mi je cijeli svemir sve do tinejdžerskog razdoblja kada nam se prostor proširi u svakom pogledu. Prva asocijacija na djetinjstvo na Sućidru nikad mi nije negativna. Dapače, zamislim sunčan dan u kojem mijesimo kugle od blata ili nešto slično. Ali ako razmišljam o tome dulje od jedne minute, mogu reći da je to djetinjstvo bilo ratno stanje s ponekim primirjima. To je bio svijet uličnih bandi, tučnjava, nasilnika, bitaka ulice protiv ulice, praćki, čepaljki, pljuca. I gotovo bez ikog tko bi tu mogao intervenirati! Ukratko, mislim da bih na račun djetinjstva na Sućidru mogao mirne duše primati ratnu penziju, posebno ako znamo za što su se sve te penzije ovdje dijelile.

Tvoje priče neodoljivo podsjećaju na poetiku Semezdina Mehmedinovića. Vidiš li ti tu poveznicu između sebe i Semezdina? Znam da i ti čitaš Semezdina, ali i on tebe. Štoviše, čak ti je i javio da je ugledao da ti je knjiga napokon otisnuta…

Vidim, na način da mi je to jedan od uzornih autora. Kad sam prvi put pročitao Semezdina na Ajfelovom mostu imao sam osjećaj kao da prolazim kroz onaj neki portal koji se može vidjeti u SF filmovima, ali za razliku od tih portala koji te odvedu u novi svijet, ovaj te ne odvede nigdje. A zašto je ipak potreban cijeli portal da uđemo u svijet u kojem već jesmo, teško je objasniti, ali jednostavno je za provjeriti.  

Kako bi opisao splitsko stanje uma? Gdje se krije perspektiva u tome gradu, a da to nije povezano s turizmom i rentanjem? Kako se osjećaš kad ideš kući u Split? Mijenja li se što tamo i u kojem smislu, na bolje ili gore?

Što je više izlizana ta sintagma, to postaje sve preuzetnije pričati o njoj. Ali zašto ne još jednom... Ovako na prvu, bez puno razmišljanja... Ključno obilježje tog uma je neprofesionalizam. Nekog pitaš za neku adresu. On ti kaže adresu i krene tumačiti kako da dođeš do tamo. Ti ga prekineš, kažeš da imaš navigaciju koja će te dovesti i da ti je dovoljna adresa. On kaže bravo i nastavi ti objašnjavati kako da dođeš do tamo. I propituje te jesi li dobro shvatio. I dodatno pojašnjava ako nisi. Meni je splitski neprofesionalizam često simpatičan, a često mi i nije simpatičan. I kod sebe, naravno, mogu primijetiti tu osobinu. I nekad je volim, a nekad ne. Ne znam kakvu perspektivu ima taj grad... To ovisi iz kojeg kuta gledamo, odnosno tko je taj grad, čija je to perspektiva. Ako želi postati Ibiza, onda valjda ima dobru perspektivu. Ako je splitski interes da Morpurgo bude wine bar a ne knjižara, onda sve ide kako treba. Osjećam se uvijek sjajno kad idem u Split. U Splitu mi je familija i ljudi s kojima sam podijelio veći dio života. Negdje oko Dugopolja uvuče mi se neki nemir, ali nosim se s tim. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U jednom dijelu knjige „Blizina svega“ opisuješ svoja autobiografska iskustva s traženjem posla. Sva ova radna mjesta su živopisna, no nekako i tužna s obzirom na to da oslikavaju hrvatsku svakodnevicu u kojoj ljudi po završetku fakulteta ostaju prepušteni samima sebi. K tome, posljednjih godina troškovi života su narasli, kao i stanarine, dok su plaće ostale sramotno male. Kako gledaš na to? Koje zanimanje može čovjek izabrati kad praktički nijedno nije isplativo, kad se doima da novca nema nigdje?

Nažalost, malo znam o novcu. Otkad su se i pekari prebacili na kartice, novac vadim sve rjeđe. Ne pitam ni koliko što košta – znam otprilike kakav život mogu voditi na mjesečnoj bazi i to je to. Pada mi na pamet Damir Nikšić koji u jednom videu otprilike kaže: Meni novac ne treba. Ali stalno me neko pita za novac pa mi treba samo da ga proslijedim onima koji kažu da im treba. To što se usred situacije kakvu si opisala još uvijek šalimo s tom temom, vjerojatno je problem sam po sebi. Kad sam studirao filozofiju, jedan je kolega rekao da bi se trebalo posvetiti hrvatskoj filozofiji. To je bila čudna izjava jer je to bio dosta dosadan kolegij, a on je objasnio: Pa da, nitko to ne želi, ali onaj ko se toga prihvati lakše će dobit posao. To je stav većine – posao kao nešto što biramo iz straha od materijalne ugroze, a ne iz želje, da ne kažem ljubavi. Politika je najbolji primjer za to – tu, eto, ima novca i zato su se mnogi počeli time baviti, a rezultat je pokradena, osiromašena zemlja kako si opisala u pitanju. Ali sumnjam da je i tim ljudima dobro – mislim da oni žive u teškom grču i strahu, osim ako nisu potpuno poremećeni, a postoji, znamo, i izvjestan broj takvih. Mislim da je pitanje našeg odnosa prema radu jedno od kompleksnijih, jedno od presudnih po pitanju našeg života, identiteta, vodim duge razgovore sam sa sobom na tu temu, a nemam ti baš nešto pametno reći.  

Osim što pišeš, tvoja biografija kaže da radiš kao gimnazijski profesor i da si filmaš. Također, odglumio si glavnu ulogu u Bezinovićevom filmu „Kratki izlet“ za koji ste osvojili Zlatnu arenu. Gdje zapravo nalaziš najviše zadovoljstva? Koliko znam, teško je te bilo nagovoriti da staneš ispred kamere…

Zbilja zaboravim da sam glumio u tom filmu, iako se uglavnom živo sjećam svega. To znači da valjda nisam ni glumio. Volim taj film kao organski proces iz kojeg je nastao, volim sve oko tog filma, ali gluma mi je tu najmanje važna. Najviše zadovoljstva nalazim kad počinjem raditi na nečem novom, na nekom tekstu ili filmu... Najdraža mi je faza dok skoro ni ne postoji jasna ideja. To je prostor najveće slobode, osjećaj da sve može krenuti u bilo kojem pravcu. Pritom me posebno veseli ako to radim s još nekim, volim pričati o nečem na čemu se radi, volim digresije koje nikud ne vode. A škola je toliko ogroman sustav da je to priča za sebe. Provodim dobar dio dana sa stotinom tinejdžera, to je toliko intenzivno iskustvo da ga doživljavam kako cijeli jedan paralelni život. U tom životu onda, naravno, ima stvari u kojima nalazim veliko zadovoljstvo i onih koje su mi muka.

S obzirom na to da si zaljubljenik u film, kako gledaš na hrvatski film? S obzirom na male financijske izdatke, može li se nadati boljoj i većoj produkciji? Ili ti se čini da čak i u tome stanju hrvatski filmaši dobro plivaju?

Prije par godina dobio sam mail od jednog beogradskog festivala u kojem me obavještavaju da je moj kratki film uvršten u konkurenciju i pozvan sam do dođem tamo. U tom relativno dugom mailu, koji sam brzo i nepažljivo pročitao, vidio sam i riječi «screening fee 100 eura» na temelju čega sam zaključio da oni traže da im platim 100 eura kako bi prikazali film. Na to sam iznervirano pomislio – ma niti ću ići, niti ću im slati film. Onda sam još jednom pomnije pročitao mail i shvatio da oni meni daju 100 eura jer će prikazati film. Dakle, nije mi bilo nakraj pameti da bi mi netko za taj moj rad platio – štoviše, bilo mi je realnije da ja platim njima. Dosta tužno. To je neka situacija, atmosfera unutar koje se, naravno, treba boriti za bolje uvjete. Ne znam kakva je sad situacija u HAVC-u, nadam se da to ide na bolje nakon udara koje su pretrpjeli. Ali i na bolje uvjete se očito treba naviknuti... Mislim da su neki filmovi slabi zato što nisu imali dovoljan budžet, ali neki su slabi baš zato što su imali konkretniji budžet – toliko smo nenaviknuti na pare da ako ih dobijemo, želimo napraviti nešto osrednje iz straha da ne promašimo. Film je dosta skup pa nam treba i više para i više hrabrosti.

Kuriozitet je i to da sa svojom suprugom živiš u Zagorju (ili se radi o Prigorju), a imate i vrt i dvije patke koje ga brane od puževa nametnika. Je li spontaniji i neposredniji život u Zagorju ili Splitu?

Nedavno smo nabavili još dvije, sada imamo četiri. Bilo je nevjerojatno teško kupiti dvije ženske patke jer ih svi prodaju u paru (mužjak-ženka) – nitko ne želi da mu ostane patak jer ako je previše mužjaka imate posla sa stalnim tučnjavama. Kad smo se pozdravljali s čovjekom od kojeg smo kupili zadnje dvije patke, rekli smo mu: Oprostite šta smo vam sad narušili ravnotežu. A on je odgovorio: Ma nema veze to ja prodam za jelo. Na što mi u čudu kažemo: Ali mi smo svugdje čitali da se ove indijske trkačice ne jedu. A on odgovori: I ja sam čitao, ali jedu Kinezi. Dakle, dolaze polako Kinezi, izgradit će nam te pruge, KŽ će svakako biti brži i efikasniji. Ne znam što točno znači živjeti u Zagorju, ta mjesta su se približila Zagrebu i funkcioniraju kao njegovi sateliti, a ne kao svijet za sebe. Mi smo se nadali, recimo, kad dođemo tu da ćemo lako kupiti domaća jaja i slično, ali nije baš lako. Nema tu nitko ni kravu, konja... I Kolinda je u ovom kraju izgubila zadnje izbore s deset, jedanaest glasova... Da se okolica približila Zagrebu, najlakše možete vidjeti po cijenama kuća. Kad kažemo susjedima koliko smo platili kuću, oni su u blagom šoku jer se sjećaju cijena od prije deset, dvadeset ili trideset godina. Koliko je tu život spontan i neposredan teško mi je reći. Mislim da te stvari imaju malo veze sa samim prostorom, a puno veze s konceptom života – recimo, ako radite ponedjeljak-petak, spontanost vam je već dosta ograničena. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Kad pričamo o domaćoj književnoj sceni, starim glasovima, novim glasovima, vidiš li da se događa nešto važno i krucijalno? Ima li uopće scena zalet koji može postati relevantan izvozni proizvod? Čini li ti se, uopće da u tematskom smislu postoji neka dominantna struja, pogotovo među mlađom generacijom? Je li zapravo naša glavna tema rat i poraće, čak i kad se trudimo od toga pobjeći?

Od starijih glasova volim zadnje (manje-više) autobiografske proze Karakaša, Jergovića, Cvijetića, ali ne vidim neki zalet na sceni. Što se novih glasova tiče tu mi događa nešto krucijalno – u zadnjih godinu dana nekoliko mojih prijatelja objavilo je svoje prve knjige i onda sam shvatio da ih mogu pridružiti knjigama prijatelja koji su još ranije objavljivali i da mogu sastaviti cijelu jednu prijateljsku policu. Realno, to nije ni polica, to je pregradica, ali mi je značajna. Tematski tu ima svega, a kao nova struja otvara se priča o prekarijatu i njegovu odnosu sa starom temom slobode. A ima i rata, da. Mislim da je naša književnost toliko mala da ni jedne teme ne može biti previše. Uz to, fraza da se «bavimo samo ratom» svakako je izlizanija i od najslabije priče o ratu. Kakogod, teme nemaju mnogo veza s autorima, nitko ne treba odgovarati za svoju temu, teme mogu imati veze samo s publikom. Ako bi ljudi čitali nešto što se ovdje ne piše, to razumijem, ali za to najmanje mogu biti krivi oni koji su nešto napisali.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.