Kultura
40 prikaza

Slike nalik na snove, ispresijecane strahovima Meral Kureyshi

CC BY-SA 4.0
Autobiografski narativi za današnjeg čitatelja postaju zamorni, jer ih je previše. Da se ovom romanu traži zamjerka, bila bi jedino ta - da je još jedan u nizu koji se bavi istim. No, Kuryeshi piše divno

Meral Kureyshi (1983.) potječe s Kosova, iz obitelji turske manjine, no tijekom rata njezina obitelj, kao uostalom i mnoge obitelji s Balkana, bježi u Švicarsku. Njezin debitantski roman “Slonovi u vrtu” bavi se integracijom u švicarsko društvo, obiteljskom dinamikom te borbom svojih roditelja da djeci pruže bolji život u stabilnoj i bogatoj zemlji. Taj put stabilnosti prekida očeva smrt 2006. godine, u vrijeme kad su autorici 24 godine, i zapravo je cijeli narativ centriran oko oca, njegova života, turskog nasljeđa i nježnosti koju je pokazivao svojoj djeci. Radnja nije linearna, a prijelazi između djetinjstva i odrasle dobi nisu odijeljeni te se poput puzzli isprepliću jedni s drugima. Ponekad čak djeluje da autorica ne može kontrolirati uplive prošlosti u sadašnjost te se učestalo vraća na neko drugo vrijeme, kad je otac bio živ i kad su nešto radili skupa. Dio radnje je smješten u Prizren, u kojem je autorica rođena, dio u djetinjstvo u Bernu, a dio ponovno u Prizrenu nakon očeve smrti. Kureyshi neprestano balansira između slike sebe kao djevojčice i slike sebe kao odrasle osobe. Što se tiče pripovijedanja, autorica se drži samo esencijalnog te s brižljivom štedljivošću niže slike i sjećanja. Manji odlomci, zgode ispripovijedane u nekoliko redaka, zadržavanje na anegdoti iz djetinjstva tek toliko da se shvati što se dogodilo, psihološki strahovi i traume koji ne idu u dubinu i ne protežu se na nekoliko stranica, kojima autorica ne traži dublje uzroke, jer se doima da je uzrok samo jedan - migracija. 

 | Author:

Tek kratki uvidi, slike nalik na snove, ispresijecane čežnjama, traumama, strahovima, malim i beznačajnim događajima iz prošlosti. Sve to čini Meral Kureyshi pametnom i intuitivnom pripovjedačicom. Uvijek je, doduše, koncentrirana na sebe i svoje osjećaje. Ne bavi se društvom, politikom, ratom, položajem turske manjine na Kosovu. Na prvome mjestu njezino je uklapanje u novo društvo, nastojanje da se stopi i sraste s njim, kako u njemu ne bi bila drugačija, kako njezino ime i naglasak ne bi odzvanjali drugačije. Za njemački piše da je njezin materinji jezik pa dodaje: “Sama sam naučila svoj materinski jezik kad sam imala deset godina”. U tom oksimoronu, djevojčice koja sama uči materinski jezik, krije se najveća emotivna trauma osobe koja je migrirala protiv svoje volje: biti iščupan iz jedne zemlje, kao sadnica, i biti presađen u drugu. I baš kao sadnica, ako je dovoljno malena, primit će se, ako je odrasla, proces će biti teži ili neuspješan. Kao djevojčica, protagonistica usvaja sve mehanizme prilagodbe, uči jezik, snalažljiva je, ponekad i laže, a kao odrasla djevojka pokušava razumjeti zašto se ne osjeća cjelovito. Kao da, zapravo, nakon mukotrpnog truda da se prilagodi, da usvoji sve vidljive i nevidljive kodekse švicarskog društva, nije uslijedila zaslužena nagrada. Kao da je djevojčica hitala prema cilju, no kad je do njega došla, tamo nije pronašla ništa pretjerano vrijedno. Autobiografski narativi suvremene proze, istina je, za današnjeg čitatelja postaju donekle zamorni, jer ih je previše. Veći dio ozbiljne beletristike bavi se obiteljskim nasljeđem, dekonstrukcijom ranog djetinjstva, identitetskim krizama i traumama kao posljedicom manjkavog odgoja, nostalgičnim osvrtima na mladost roditelja i uopće romantiziranjem vlastitog života. Da se ovom romanu traži zamjerka, bila bi jedino ta - da je još jedan u nizu koji se bavi istim. No, Kuryeshi piše divno, njezino pismo osvaja, a ponekad je to i više nego dovoljno. 

 | Author: CC BY-SA 4.0 CC BY-SA 4.0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.