Slobi je na sprovodu držao govor, a sad je dobio Nobela

Njoj Nobel iz književnosti za 2018., njemu za 2019. Briljantna poljska književnica Olga Tokarczuk nagrađena je za "narativnu imaginativnost koja s enciklopedijskom strašću prelaženje granica predstavlja kao oblik života". "Bjegovi", "Knjige Jakubove", "Bizarne priče", što god je ta žena dotakla, pretvorila je u zlato.

I zato je u svojoj domovini ne jednom primala prijetnje smrću. S druge strane, austrijski književnik Peter Handke sasvim je druga priča. Od svojih "Stršljenova" do "Golmanova straha od jedanaesterca" on daleko od toga da je prvi briljantni književnik koji je, usporedo sa svojim književnim opusom, pokazao da je moguće istodobno biti i prvoklasni gad.

YouTube

Njegovo "Zimsko putovanje rijekama Dunav, Sava, Morava i Drina ili pravda za Srbiju" iz 1996. nije bila knjiga kao izdvojeni incident. Dok su u ćelijama zatvora u Scheveningenu u Haagu iza ćelija tavorili deseci zlotvora i krvoloka balkanskih ratova iz 90-ih, Handke je uspio odabrati svog favorita.

U ožujku 2004. s kanadskim piscem Robertom Dicksonom napisao je apel kojim se pozivalo na obranu Slobodana Miloševića, a nešto kasnije čovjeka koji je još od 80-ih provocirao, isprovocirao i pokrenuo sveopće klanje po bivšim jugoslavenskim republikama, osobno je i posjetio u zatvoru.

Još nešto poslije, 18. ožujka 2006., Handke je Slobodanu Miloševiću došao i na sprovod u Požarevcu, u Miloševićevom rodnom gradu u Srbiji koja je tada bila u takvom raspoloženju da joj nije padalo na kraj pameti dati i najmanji trag državnih počasti ispraćaju bivšeg diktatora, krivca za masovne pokolje Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, pa i Srba u Srbiji koji su mu se protivili, te sveopće uništenje desetaka tisuća kilometara četvornih.

Florence Hartmann Top News 'Milošević se slučajno otrovao, pokušao je pobjeći u Rusiju'

"Danas sam sretan što sam blizu Srbije, blizu Jugoslavije, blizu Miloševića", kazao je Handke tada.

Čovjek koji u 90-ima u niti jednom trenutku nije odustao od podrške Miloševićevom nacionalističkom ratnom pohodu, tada je rekao i to da "takozvani svijet misli da zna istinu", a da on osobno "gleda, sluša i osjeća". Bilo bi jako zanimljivo kad bi se netko prihvatio duboko proanalizirati logički tok misli čovjeka koji je od Austrijanca s granice s Jugoslavijom, iz Koruške, usto po majci Slovenac, dogurao do bezrezervnog obožavatelja "balkanskog krvnika".

U 90-ima je Handke uspio zaključiti da je NATO-ovo bombardiranje Srbije, točnije Miloševićevog režima, bio "zločinački čin". Uspio je doći i do zaključka da su Muslimani u Sarajevu, a u tom gradu tada su pod granatama i snajperima bili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, odglumili masakre kako bi "za to okrivili Srbe", bez obzira što su snimke pokazivale i Karadžića i sve njegove goste kako se s brda oko Sarajeva "zabavljaju" uz artiljeriju koja je nekoliko godina uništavala olimpijski grad.

"Sretan sam što sam uz čovjeka koji je branio svoj narod", kazao je na kraju Handke na ispraćaju Miloševiću 2006.

CHRISTIAN HARTMANN/REUTERS/PIXSELL

Na stranu to što je Milošević u 90-ima, osim što je doveo do stotinjak tisuća ubijenih Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, u propast dobrim dijelom odveo i vlastiti narod, Handkeove izjave tada svijet je doživio u neku ruku kao iskliznuće razuma. Generalni tajnik Comédie Française Jean-Pierre Jourdain tada mu je javno uzvratio ovako:

"Zamislimo na trenutak da neki književnik kaže da Bin Laden uopće nije kriv za napad od 11. rujna 2001. Nastalo bi zgražanje. Kakva je onda razlika s Miloševićem?"

Razlika je zapravo u tome što su Miloševićevi ratni pohodi bili i neusporedivo brutalniji i što je broj njegovih žrtava bio veći za dva reda veličine i što su iza kulminacije njegovih ratova ostale razorene zemlje, društva, kultura, civilizacija...

111 godina Life Titov general: Da Slobo nije bio gov**, HDZ ne bi pobijedio

Na kraju priče odbor koji je ipak odlučio nagraditi ga Nobelom, govoreći osim o onom dijelu njegovog književnog opusa kojem se ne može zanijekati vrhunska vrijednost, imao je potrebu ipak navesti da je riječ o književniku koji je "svojedobno izazvao kontroverze", ali ga se "ne može smatrati angažiranim piscem u onom smislu kao što je bio jedan Sartre, te nije pružao političke programe".

Teško je, međutim, odagnati grozan okus ovakve odluke kojoj će se, čak u svjetskim okvirima, najviše obradovati mnogi od onih koji su u doslovnom ili prenesenom značenju nakon 90-ih morali prati krv s ruku sve do laktova.