Dugo se Williama Saroyana u nas percipiralo kao prvenstveno pisca za djecu, a za takvu su percepciju zaslužne dvije već kultne knjige objavljene u Biblioteci Vjeverica: “Mama, volim te” i “Tata, ti si lud”. Jedan od problema s takvom percepcijom je i to što su one ustvari tek rubno dječje, sjećam se da sam ih kao dijete doživljavao drukčijima od ostatka naslova iz te proslavljene biblioteke - iako su prikladno raščupane, ima u njima neke nenametljive odraslosti, ozbiljnosti koja ne opterećuje, mudrosti bez imalo dociranja. Neke misli iz tih knjiga prilično su me odredile, kao pisca i kao ljudsko biće, a uz malo mašte, optimizma i naivnosti čovjek može zamisliti koliko bi ovaj svijet bio ljepše mjesto kad bi se, umjesto notornih Richarda Bacha ili Coelha, upute za neki bolji život derivirale iz Saroyanovih knjiga. Za to itekako postoji potencijal, ali u pisca za to nije bilo baš nikakve ambicije.
Prevodile su se kod nas i njegove knjige za odrasle, ali tome se nije pristupalo sustavno pa tu tugicu od nekolicine naslova možete pronaći, ako se tome posvetite, rasutu kod različitih nakladnika, od kojih je većina propala u ili oko onog vremena kad se na ovim prostorima socijalizam počeo pretvarati u kapitalizam. Zato je hvalevrijedan pothvat Zagrebačke naklade da objavi Saroyanovu prvu zbirku priča “Smion mladić na letećem trapezu” (u odličnom prijevodu Mije Pervan) i vrijedi se nadati da je to početak i šireg pothvata koji bi uključivao ozbiljniji pristup ovom velikom piscu i hrvatske prijevode njegovih knjiga koje, osim u originalu, još nismo imali prilike čitati. Već se u prvoj knjizi osjeti da će Saroyan biti pravi, punokrvni pisac, on to već itekako jest i u prvim svojim pričama. Podrijetlom Armenac, on često piše o sudbini svog naroda, o armenskim i drugim doseljenicima u SAD, o siromaštvu i usudu, ali ne nariče, ne kuka i ne jadikuje, njegova je perspektiva sasvim američka, u isti mah kozmopolitska i pomirena, a pritom je silno duhovit i suho ciničan, kao da čitate neku uvrnutu kombinaciju Johna Fantea, Marka Twaina i Kurta Vonneguta. Mene su ove priče podsjetile i na sjajnu knjigu “Fuck America” Etgara Hilsernatha (i nju možete pronaći u knjižnicama, u izdanju naklade August Cesarec, Zagreb, 1988.), koji je jednako zabavno, miješajući muku i smijeh, pisao o nastojanjima da se pronađe posao, o gladovanju (preciznije, o piscu koji gladuje) i obilaženju agencija za nezaposlene, gdje agentu moraš platiti nekoliko centi da bi uopće razgovarao s tobom, a poslovi koje ti potom ponudi, ako ti išta ponudi, redom su loši, neisplativi ili za njih nemaš fizičkih kapaciteta. Ili sve od toga.
Možda ova usporedba Saroyana i Hilsernatha seže i dublje od stila, pristupa i teme jer je Hilsernath (inače njemački Židov) u svom romanu “The Story of the Last Thought” pisao upravo o genocidu provedenom nad Armencima, a za taj je roman dobio i pregršt književnih nagrada, pa i državnu nagradu Republike Armenije, gdje ga zbog te knjige smatraju nacionalnim herojem.
Iako piše o siromaštvu, o najčešće uzaludnoj potrazi za malo hrane i malo posla i iako su mu priče smještene u vrijeme Velike depresije, kad su takve životne okolnosti češće bile pravilo nego iznimka, Saroyan uspijeva ostati duhovit, i to bez gorčine, on je kao pripovjedač do kraja, dubinski uronjen u situaciju, prožet njome do zadnjeg svog živca, ali je od nje ipak i nekako distanciran, sagledava je iznutra i izvana, ne promiče mu duhovitost i najtragičnijih životnih trenutaka. Njegova je važna i opsesivna tema i - pisanje. Na više mjesta u knjizi promišlja o sebi kao piscu, o ulozi onoga tko piše i zapisuje, o tome što to sve uopće znači, što bi moglo značiti. Na jednome mjestu kaže: “Pripovjedač sam i imam samo jednu priču - čovjeka. Tu jednostavnu priču želim ispričati na svoj način, zaboravljajući na pravila retorike i trikove kompozicije. Imam što reći i ne želim govoriti kao Balzac. Nisam umjetnik, zapravo ne vjerujem u civilizaciju. Napredak me nimalo ne oduševljava. Ne veselim se kad sagrade veliki most, a kad avioni lete iznad Atlantika ne pomislim: ‘Kako je divno ovo doba!’. Ne zanima me sudbina nacija, a povijest mi je dosadna”.
Iz ovog kratkog odlomka donekle se može iščitati Saroyanov spisateljski credo, a on je vidljiv i u ostatku tekstova iz ove zbirke jer on nam ne prodaje priču, pripovijeda je, plete je, to da, ali čitatelja ne želi zavaravati. U centru njegova interesa je čovjek, ljudsko biće, a tamo gdje je čovjek, tu je i život, a tamo gdje je život neminovno je i smrt. Nad tim magičnim trokutom može se naricati, a može mu se i smijati. Ne rugalački, naravno, nego samo sa sviješću o tome koliko smo prolazni i maleni i koliko je u nama neodvojivo spojeno tragično i komično, kako to nisu dva lica iste medalje, nego jedno isto lice koje se katkad mršti, a katkad smiješi.
Na toj je finoj crti između grimase i osmijeha Saroyan ispisao ove priče uz koje će se i najtankoćutniji čitatelj barem s vremena na vrijeme nasmijati vlastitoj prolaznosti. Za pisca stvarno teško može biti većeg postignuća.
