Dugo se Williama Saroyana u nas percipiralo kao prvenstveno pisca za djecu, a za takvu su percepciju zaslužne dvije već kultne knjige objavljene u Biblioteci Vjeverica: “Mama, volim te” i “Tata, ti si lud”. Jedan od problema s takvom percepcijom je i to što su one ustvari tek rubno dječje, sjećam se da sam ih kao dijete doživljavao drukčijima od ostatka naslova iz te proslavljene biblioteke - iako su prikladno raščupane, ima u njima neke nenametljive odraslosti, ozbiljnosti koja ne opterećuje, mudrosti bez imalo dociranja. Neke misli iz tih knjiga prilično su me odredile, kao pisca i kao ljudsko biće, a uz malo mašte, optimizma i naivnosti čovjek može zamisliti koliko bi ovaj svijet bio ljepše mjesto kad bi se, umjesto notornih Richarda Bacha ili Coelha, upute za neki bolji život derivirale iz Saroyanovih knjiga. Za to itekako postoji potencijal, ali u pisca za to nije bilo baš nikakve ambicije.
304
prikaza
'Smion mladić na letećem trapezu': Nada je kruh bijednika
1/2
Iako piše o siromaštvu, o uzaludnoj potrazi za malo hrane i malo posla i iako su mu priče smještene u vrijeme Velike depresije, Saroyan uspijeva ostati duhovit
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
