Prema sad već sigurno zastarjelom srednjoškolskom udžbeniku iz finomehanike pojam “nemirnica” odnosi se na “sklop ili mehanizam korišten u preciznoj mehanici, njihanjem čije se spiralne opruge i zamašnjaka potencijalna energija pretvara u kinetičku”, dok ga Josip Majdak, ne tako blažen među mahom protagonistkinjama i antagonistkinjama proza Mihaele Gašpar, tumači kao onaj djelić satnog mehanizma koji kružno gibanje prenosi u pravocrtno, s jedne osovine na drugu. Na isti način, prekapajući po ladicama njegova života, prebacujući mu težišta i mijenjajući osovinu, Gašpar kao vrsna pripovjedačica i jedna od najsjajnijih suvremenih njegovateljica jezika i stila, oblikuje Majdakovu životnu priču. Točnije, poput svakog vještog manipulatora (što dobar pripovjedač sigurno jest i mora biti) dopušta mu da to učini sam. I da se putem uhvati u svaku predvidivu i nepredvidivu zamku. Pritom ga ostavlja da se hvata u koštac s pitanjem o imanentnoj čovjekovoj dobroti.
Bolje rečeno, o sposobnosti za posjedovanjem i manifestacijom tog vrijednog, a ograničenog ljudskog resursa. I o svim isprikama što će ih osoba, izolirani pojedinac za sebe pronaći, o svim neprozirnim komadima tkanine u koje će svoje postojanje umotati ne bi li ga sakrio i od sebe samog. Majdak tako sam sebe, i prije nego što Gašpar u maniri vrsnog tužitelja počne graditi slučaj protiv njega, opravdava nemirnošću vlastitog duha. Nikad nije polagao previše pažnje na red, nije obraćao pozornost na ono što se “pristoji”, svojom je navodnom neprilagodljivošću iskušavao granice snošljivosti pokojne supruge, a opravdanje za svaki otklon od “uobičajenog” nalazio je u tome što nije kao drugi, što se u njemu davnih dana nastanio neki dubok nemir. I posve je točno, poput satnog mehanizma ili finomehaničke nemirnice, ljudi s urođenim (ili ugrađenim, ali nikako ugođenim) nemirom zaslužni su za stalnu mijenu svijeta. Oni su, premda često terećeni za atonalnost prema svijetu, zaslužni za njegovo neprekinuto otkucavanje. Najčešće jesu. No daje li im to pravo da sebe ispred tog istog svijeta postave? Od mnogih pitanja što ih autorica pred svojeg protagonista (mogao bi biti nazvan i antagonistom) postavlja, to najneugodnije, o osobnoj odgovornosti prema sebi i prema svijetu, kao da nepogrešivo klizi s Majdakove kože, gubi se u vrtložnom uslojavanju njegova vremena. Josip Majdak se, naime, suočio s kapitulacijom. Onom najgorom, životnom. Sebičan kakav je cijelog života bio, voljno uzimajući, ali nespreman dijeliti, životu je dao vrlo malo od sebe, a život, kao ponekad u konačnici pravedan sudac, odlučio je od njega na silu uzeti. Nije mu dopustio da ostari, s tek navršenih 67 godina dano mu je da starost tek okusi kao što nije blagoslovljen prvenstvom odlaska pa sve navike uščuvanog i godinama služenog supruga u smiraj života mora zamijeniti onima napuštenog i usamljenog udovca, a najteži udarac dobiva kad, u naletima nezaustavljivog kašlja, počinje izbacivati komadićke vlastite nutrine. No sitni sluzavi znakovi upozorenja Majdaka ne uznemiruju previše. Njegova se sebičnost okreće oko ugađanja vlastitim prohtjevima, ali zaustavljena je pred uobičajeno egoističnom potrebom za vječnim životom. Smrti se ne boji možda i stoga što mu je, kristalizirat će se kroz njegovim glasom prepričan serijal života, srce odavno zakazalo pa je bio u stanju otrovati psa ne bi li zgodnu plavušu odveo na more, pogostiti se slasnom kobasicom, a onda navesti ženu da se osjeća krivom zbog malo više na kruh namazane paštete ili okrasti udovicu susjeda, bivšeg ministra, čije se tijelo još hladi u bračnoj postelji. Bio je Majdak, naizgled tih i povučen urar čiji je unutarnji svijet obojen tisućama, ne uvijek radosnih boja, sposoban za štošta, no najintenzivnija je i najupečatljivija njegova sposobnost poricanja, prebacivanja odgovornosti na drugog. Poput nemirnice koja potencijalnu energiju pretvara u kinetičku, Majdak svoje savršeno sebičnim nagonima vođene postupke nepogrešivo pretvara u činove dubokog altruizma. Valjda kako bi se s njima lakše nosio. Na isti način Mihaela Gašpar služi se njegovim vremenom.
Kao posljednji sudac oduzima mu ono čime je najbolje znao upravljati i pretvara ga ponekad u saveznika, a ponekad u najoštrijeg oponenta. Vrtložnim presijecanjem prošlosti i sadašnjosti iscrtava besmisao njegove linearnosti, ali i silnu važnost njegova pravilnog usložnjavanja. I suptilnu vještinu upravljanja vlastitim vremenom, urođenu vještinu življenja kakvoj ni smrt ne može označiti kraj. Barem onaj tradicionalan, kraj ispunjen stravom u očima i popraćen posljednjim krikom. Jer, odavno je izvedena pouka života, smrt postaje datost već samim rođenjem i pitanje je samo što učiniti s vremenom između. I to je pitanje možda i važnije od onoga “jesmo li kao ljudi dobri”.
