Prema sad već sigurno zastarjelom srednjoškolskom udžbeniku iz finomehanike pojam “nemirnica” odnosi se na “sklop ili mehanizam korišten u preciznoj mehanici, njihanjem čije se spiralne opruge i zamašnjaka potencijalna energija pretvara u kinetičku”, dok ga Josip Majdak, ne tako blažen među mahom protagonistkinjama i antagonistkinjama proza Mihaele Gašpar, tumači kao onaj djelić satnog mehanizma koji kružno gibanje prenosi u pravocrtno, s jedne osovine na drugu. Na isti način, prekapajući po ladicama njegova života, prebacujući mu težišta i mijenjajući osovinu, Gašpar kao vrsna pripovjedačica i jedna od najsjajnijih suvremenih njegovateljica jezika i stila, oblikuje Majdakovu životnu priču. Točnije, poput svakog vještog manipulatora (što dobar pripovjedač sigurno jest i mora biti) dopušta mu da to učini sam. I da se putem uhvati u svaku predvidivu i nepredvidivu zamku. Pritom ga ostavlja da se hvata u koštac s pitanjem o imanentnoj čovjekovoj dobroti.
