Svima nam je dobro poznato da je najveći Đavlov trik uvjeriti nas da ne postoji. Ili barem tako vjeruju mnogi religiozni ‘Hrvati katolici’. No, malo njih zna da je ta ideja potekla iz kratke priče oca književnog modernizma, slavnog francuskog pjesnika Charlesa Baudelairea. Naslovni je lik priče ‘Velikodušni kockar’ iz 1864. naravno sam Sotona, koji svom sugovorniku u jednom trenutku priznaje da se samo jedan jedini put pobojao za svoju moć, a to je bilo kad je u jednoj propovijedi s oltara čuo sljedeću misao: ‘Draga braćo, kad vidite da svijet napreduje, nemojte nikada zaboraviti da je najljepši trik Đavla uvjeriti vas da ne postoji’.
Đavao - kojeg je nazivao ‘najumnijim i najljepšim među anđelima’ – bio je jedan od najčešćih Baudelaireovih motiva. ‘Na jastuku zla Sotona Trismegistus, uljuljkuje dugo naš začarani duh, i bogati metal naše volje, umni taj alkemičar sav ispari’, opjevao je Baudelaire varljivu Sotoninu moć još sredinom 19. stoljeća. S motivom Đavla koji uvjerava ljude da ne postoji poigrali su se krajem 20. stoljeća i autori danas kultnog filma ‘Privedite osumnjičene’ Bryan Singer i Christopher McQuarrie.
U tom filmu neuhvatljivi lik glavnog negativca Keysera Sozea predstavlja zavodljivu inkarnaciju samoga Sotone. Glavni junak ‘Usual Suspectsa’ Roger ‘Verbal’ Kint, u interpretaciji Kevina Spaceya, pita se u nastupu, kako kasnije shvaćamo, duhovite autorefleksije: ‘Kako pucati Đavlu u leđa? Što ako promašiš?’. Naravno, ‘Soze’ i ‘Verbal’ su ista osoba, savršeni postmodernistički sociopat, a to nam otkriće samo pojačava dojam nedokučivosti egzistencije Princa tame – na kraju filma nije nam posve jasno upravlja li Sotona događajima po svojoj volji, ili nas je uspio uvjeriti da ne postoji.
U svakom slučaju, Đavlov najbolji trik nije uspio kod vrhovnog poglavara Katoličke crkve - papa Franjo uvjeren je da Sotona, ne samo da postoji već je i stvarna osoba, i to vrlo inteligentna. ‘On je zlo. On nije magla, on je stvarna osoba. Ne smijete pričati sa Sotonom, on je inteligentniji od vas. Počnete li razgovarati s njim, izgubljeni ste’, govorio je papa Franjo.
‘Sve će preokrenuti u svoju korist. Pretvara se da je pristojan i tako ulazi u vaš um. Ne shvatite li na vrijeme što se događa, završit ćete vrlo loše. Trebate mu reći da ode’, upozorava nas poglavar svih katolika. Veliki Umberto Eco, u nešto ozbiljnijem tonu, Đavla pak opisuje kao metaforu ljudskih slabosti - on je ‘arogancija duha, vjera bez smijeha, istina koju nikada nije načela sumnja’.
Da bi zbrka bila veća, neke konzervativne struje Katoličke crkve, nezadovoljne ‘liberalnim’ iskoracima Jorgea Bergoglija, baš aktualnog papu sumnjiče za opsjednutost Đavlom, a Kevin Spacey, filmski Sotona iz ‘Privedite osumnjičene’, postao je u međuvremenu ‘stvarni Sotona’ pošto je dospio na hollywoodsku crnu listu nakon što je optužen za seksualno napastovanje maloljetnika. Stvarna i vrlo inteligentna osoba, metafora, fiktivni lik koji je postao stvaran, stvarni lik koji je prešao u fikciju: tko je zapravo Sotona? Postoji li on uopće? Je li nas uspio uvjeriti da ne postoji? Ako postoji, gdje se nalazi?
U odgovore na ta pitanja nikada nije imao ni najmanje sumnje dugogodišnji ‘vatikanski egzorcist’ otac Amorth: Gospodar tame postoji, i vrlo rado zaposjeda duše i tijela nedužnih građana, uglavnom katolika iz ruralnih sredina, češće žena nego muškaraca. Gabriele Amorth rođen je na Praznik rada 1925. godine u talijanskom gradu Modeni. U dobi od 29 godina zaredio se za svećenika, a 1986. postao je službeni istjerivač đavla za Rimsku biskupiju.
Osnovao je Međunarodnu udrugu egzorcista u kojoj je do svoje smrti u rujnu 2016. obnašao dužnost počasnog predsjednika. Tijekom karijere obavio je više od 50 tisuća uspješnih egzorcizama, premda je sam priznao da je u tek manje od stotinu slučajeva bila riječ o ‘pravom’ đavoljem zaposjedanju duše. Otac Amorth bio je prilično kontroverzna osoba, a kako je bio svjestan da recept za dobar egzorcizam uključuje i prstohvat estradnog glamura, često se pojavljivao u medijima i uživao povezujući popularne fenomene i povijesne ličnosti s djelovanjem Nečastivog.
Tvrdio je primjerice da je Adolfa Hitlera i Josifa Visarionoviča Staljina zaposjeo Vrag, a roditeljima je govorio da ne dopuste svojoj djeci čitanje romana o malom čarobnjaku Harryju Potteru jer se u njima radi lažna razlika između bijele i crne magije – a svaka je magija zapravo đavolje djelo. Također se protivio jogi i drugim istočnjačkim duhovnim tehnikama jer se one temelje na ‘pogrešnom vjerovanju u reinkarnaciju’.
Čini se da se bolje snalazio u egzorcističkim seansama i privlačenju javne pozornosti nego u teološkim raspravama iz komparativne religije. Unatoč podršci nekolicine papa, otac Amorth - koji je izgledao poput tmurnog ali šarmantnog plemenskog druida obrijane glave - ponekad je plesao po rubovima katoličkog mainstreama i hranio svoj buntovni duh inzistirajući na ne sasvim konvencionalnim temama, kao što to uostalom nije ni sama praksa istjerivanja đavla.
Tako je još početkom 2000-tih, kad unutar Vatikana o tome još ni izdaleka nije bio postignut konsenzus, svoj veliki crkveni autoritet odlučio staviti u službu Hrvatima najdražeg marijanskog hodočasničkog odredišta, onoga u Međugorju. ‘Ili si s Kristom ili si sa Sotonom, trećeg puta nema. Najveći je uspjeh Đavla u tome što je uspio stvoriti kulturu bez Boga. Gospa se u Međugorju ukazala kako bi svijet vratila Bogu. Međugorje je tvrđava protiv Đavla’, govorio je otac Amorth.
Kritizirao je službenu Crkvu jer ne daje dovoljno podrške Međugorju i govorio da se svi oni svećenici ili biskupi koji ne pridaju dovoljno pažnje ukazanjima Gospe na brdu iznad hercegovačkog gradića, ne razlikuju od nevjernika. ‘Đavao mrzi Međugorje jer je to mjesto obraćenja, molitve i transformacije života’, tvrdio je najpoznatiji svjetski egzorcist.
Međugorsko marijansko svetište imalo je u ocu Amorthu vjernog saveznika u Vatikanu, no on je ipak naglasak stavljao na svoju originalnu karijeru istjerivača đavla, a pritom je pokazivao i određeni smisao za humor, ili barem talent za odnose s javnošću – govorio je da mu je najbolji film koji je ikad gledao kultni horor ‘Istjerivač đavola’ Williama Friedkina. Otac Amorth nema loš filmski ukus: Friedkinov klasik iz 1973. i danas se smatra jednim od najboljih horor filmova svih vremena.
Nastavak na sljedećoj stranici...
