Povijesni film nekad je bio žanr kojim su male i velike kinematografije osvajale publiku cijeloga svijeta.
Dva najveća svjetska hita jugoslavenske kinematografije bila su povijesni filmovi: “Bitka na Neretvi” i “Valter brani Sarajevo”. Sovjetski film osvojio je Oscara za ekranizaciju Tolstojeva “Rata i mira”, a pojam najatraktivnijih holivudskih filmova bili su povijesni spektakli, od “Rođenja jedne nacije” D. W. Grifftha pa sve do “Kleopatre”, “Spartaka”, “Ben Hura” i “Pattona” iz šezdesetih.
A onda se sedamdesetih nešto promijenilo. Mnogi kažu da su tome uzrok Spielberg i Lucas čiji su hitovi “Ralje”, “Zvjezdani ratovi” i “Otimači izgubljenog kovčega” uspostavili blockbuster (koji se ne smije oslanjati na znanje publike, posebno ne na poznavanje povijesti) kao najpoželjniji filmski model.
Možda je to točno, no isto je tako točno da su upravo Spielberg i Lucas, zajedno s nekim od najboljih redatelja sedamdesetih (Clint Eastwood, Martin Scorsese, Ridley Scott, John Milius, Philip Kaufman, Michael Cimino i dr.), posljednja generacija holivudskih klasično obrazovanih (ili samoukih) redatelja koje zanima povijest i koja stvara značajna ostvarenja u žanru povijesnog filma.
Spielberg se intenzivno počinje baviti poviješću osamdesetih godina u filmovima “Boja purpura” (1985.), filmu o položaju žena unutar rasno obespravnjene crnačke zajednice, te ratnom filmu “Carstvo sunca” (1987.), koji oslikava 2. svjetski rat kroz doživljaje engleskog dječaka u japanskom zarobljeničkom logoru.
Već prva dva Spielbergova povijesna filma (ako ne računamo sasvim netipičnu anarhičnu komediju “1941” iz 1979.) pokazuju da Spielberga ne zanimaju lagani i očekivani prikazi povijesti. U “Boji purpura” ne bavi se odnosom bijelaca prema crncima u rasno podijeljenom društvu, nego zlom u samoj obespravljenoj zajednici, nasiljem crnih muškaraca prema crnim ženama.
Kao da publici želi reći: nisu za sve zlo prema crncima krivi samo bijelci. U Spielbergovim povijesnim filmovima nema lakih negativaca. Negativac je uvijek nešto mnogo veće od pojedinog zlikovca: predrasude, zakon, država, vlast, tradicija, običaji, nepravda, nesnošljivost…
U filmu “Amistad” Spielberg rekonstruira suđenje pobunjenim robovima početkom 19. stoljeća koje brani odvjetnik i bivši američki predsjednik, pobornik ukidanja ropstva John Quincy Adams, s tezom da su optuženi bili građani slobodne afričke države i prema tome nisu robovi nego slobodni ljudi koji su se imali pravo pobuniti i osloboditi.
Nisu, dakle, negativci trgovci robljem koji su samo radili svoj posao, nego američko društvo i zakon koji dopušta ropstvo i trgovinu robovima. Adams ruši američki zakon, a trgovcima poručuje da nađu drugu robu.
Isto tako u “Schindlerovoj listi” nije glavni junak humanist i borac za ljudska prava, nego hohštapler i ženskar koji se u ratu želi obogatiti.
Tek kad vidi što nacisti, u čiju se stranku i sam učlanio, rade Židovima, reagira i počinje spašavati svoje židovske radnike. Schindler nije dobar, samo normalan čovjek koji se pobuni protiv zločinačkog rasnog zakona.
U hladnoratovskom špijunskom filmu “Most špijuna” Spielberg rekonstruira istinitu priču o američkom odvjetniku Jamesu Donovanu (kojega glumi redateljev alter ego Tom Hanks), čovjeku koji je u najgore doba hladnoga rata dobio zadatak braniti uhićenog sovjetskog špijuna Rudolfa Abela i tako na sebe navukao mržnju Amerike koja se zgražavala kako može braniti neprijatelja.
Amerika se nije zgražavala zato što je Donovan branio Abela, nego zato što ga je branio najbolje što je mogao, kao da brani američkoga građanina. A upravo taj princip jednakosti pred licem pravde, koji se nalazi u temelju američkog ustava, brani Donovan.
On kaže da ako prekrši taj princip i brani Abela s figom u džepu, kao tipični američki patriot po kojemu sve sovjetske špijune treba pobiti pa je suđenje samo namještena formalnost koju pravi domoljubni odvjetnik mora obaviti brzo i poslušno, onda je Sovjetski Savez pobijedio, a Amerika izgubila hladni rat.
Donovan dolazi na stup srama jer uspije Abela spasiti smrtne kazne s argumentom da je samo časno radio svoj špijunski posao, tj. bio vojnik svoje države, a ne zločinac.
Od tog principa jednakosti pred zakonom i licem pravde svakog pripadnika obiju zaraćenih hladnoratovskih strana polazi Spielberg u svojoj povijesnoj drami o čovjeku koji je postao majstor u pregovorima oko zamjene zarobljenika i, nakon razmjene Rudolfa Abela za dvojicu američkih zarobljenika, posredovao sljedećih desetljeća u razmjenama tisuća ljudi.
Strpat će ih u redateljeve hitove
Kad se spomene ime Stevena Spielberga, malo tko će prvo pomisliti na njegove povijesne filmove, a ako i pomisli, na primjer, na “Schindlerovu listu” ili “Spašavanje vojnika Ryana”, strpat će ih u redateljeve hitove ili filmove s općeprihvaćenim temama (holokaust, Drugi svjetski rat).
