O Harukiju Murakamiju, literarnoj megazvijezdi, znamo već sve: da je rođen 1949. u Kyotu, da zorom predano piše, dok popodnevima jednako disciplinirano trči, da je prije tih dviju za njega esencijalnih životnih aktivnosti držao jazz bar, a prvu plaću zaradio u trgovini gramofonskim pločama. Opsesija trčanjem rezultirala je uspjesima na triatlonskim utrkama, ali i intimističkom prozom carverovskog naslova O čemu govorim kada govorim o trčanju. Opsesija pisanjem iznjedrila je pak niz nagrađivanih, ekraniziranih i širom svijeta prevođenih romana začudnih naslova, a iz kojih izvire još jedna opsesija, ona vinilom odnosno glazbom.
Pred nama je sada hrvatsko izdanje Ubojstva komendatora (Vuković & Runjić, 2020, prev. s japanskog Vojo Šindolić), četrnaestog Murakamijeva romana čijih je pretjeranih sedam stotina stranica razlomljeno u dva toma koji su pomalo hermetično, pa možda i preuzetno podnaslovljeni kao Ideja postaje vidljivom i Preobrazbe metafore. Ako je trčanje linearno anteriorno kretanje, to baš ne možemo reći za čitanje ove romaneskne gromade, digresivne, a mahom statične, kroz koju se doduše većim dijelom napreduje vrlo lako, no u ritmu naprijed-nazad, i to zbog brojnih flashbackova, ali i čudnovatih, ne znam koliko namjernih, u svakom slučaju posve nepotrebnih ponavljanja fabularnih činjenica, kao da autor u povremenim redundantnim pasažima vodi računa o kakvom potkapacitiranom čitatelju s problemom koncentracije i dugoročnog pamćenja. Ili je naprosto ostao bez sposobnog urednika koji bi roman spasio repetitivnosti i znatno ga skratio.
Dok je u sadržajnom smislu Murakami odbacio svaku ekonomičnost, rečenica mu je naprotiv dokumentarno sažeta, gotovo suhonjava, pripovijedanje klasično realističko i emocionalno ohlađeno. Takav spoj ustvari nespojivog, stilskog minimalizma s jedne strane i postmodernističke razbarušenosti s druge koja se, između ostalog, očituje u obilatoj referencijalnosti, prepoznatljivost je murakamijevskog pripovijedanja kakvo već desetljećima polarizira publiku. Murakamija se glorificira kao suvremenog klasika, ujedno i kandidata za Nobela, u isti mah podcjenjuje kao skribomana koji već dugo na autopilotu reciklira svoje odavno prokušane motive i teme. U naše čitateljske svjetove ovaj autor donosi dozu uvijek fascinantnog dalekog istoka, egzotičnih sociokulturnih fenomena poput hotela sa sobama-kapsulama, zavodljive japanske liberalnosti i očuđujućih lokalnih pripovijesti, recimo one o obrednom izgladnjivanju budističkih redovnika do samomumificiranja i konačno nirvane, koje spretno umeće u ovodobne, zapravo zapadnjačke i itekako bliske nam kontekste. Iz prethodnih Murakamijevih romana pamtimo pomaknute, nezrele, seksualno oslobođene i/ili suicidalne junake sklone osamljivanju i kuhanju, raspolućene između svojih autentičnih potreba i konformizma, uvijek prisutnu transcedentalnost, a tu su i hipnotične urbane vizure, vibrantnost Tokija, ne samo kao filmičnog mjesta radnje, nego kao punopravnog lika. Murakamijeva najistaknutija osobitost ipak je nagnuće nadrealnom koje provlači kroz sasvim svakodnevne situacije; njegove likove zatječemo u prostorno-vremenskim procjepima, na rubu realnog i košmarnog, u pukotini između običnog življenja i onostranog. O tome govori odlomak iz romana: “Ponekad je u životu jako teško odrediti granicu između stvarnosti i fantastike. Čini se da se ta granica stalno pomiče. Kao da se granica koja razdvaja dvije države, jednu stvarnu i drugu nestvarnu, mijenja iz dana u dan. Moramo mnogo pozornije pratiti te promjene inače jednog dana nećemo znati na kojoj smo strani“. Sve navedeno u određenoj mjeri naći ćemo i u Ubojstvu komendatora. Neimenovani ja-pripovjedač, slikar i uspješni portretist, koji se međutim osjeća nerealiziran kao umjetnik, nakon bračnog kraha u svojim srednjim tridesetima povlači se u osamu. Bježi iz grada, mobitel baca u rijeku i neko vrijeme besciljno luta provincijom, a onda za utočište odabire zabačeno planinsko zdanje u vlasništvu kultnog, a u međuvremenu dementnog slikara od nacionalnog značaja, „kuću na samoj granici između lijepog i ružnog vremena, gdje vrt obasjava sunce dok u daljini pada kiša“.
U nastojanju da svoj život učini jednostavnijim i napokon počne slikati kako stvarno želi, jasno nam je odmah, za Murakamijevog protagonista sve će se samo dodatno zakomplicirati. U svom ermitažu svojevoljni pustinjak naime neće dugo biti sam, kroz tu naoko izoliranu kuću uskoro kreće promenada posjetitelja. Obilazi ga ponajprije duh koji će iskoračiti s platna bivšeg stanara, na koje mu je, skriveno na tavanu, pažnju svrnula jedna sova. Monumentalna slika u tradicionalnom japanskom stilu šokirat će svog slučajnog nalaznika krvavom scenom iz Mozartove opere gdje Don Giovanni bodežom ubija komendatorea. Dakle, taj kućni duh, Komendator glavom i bradom, ili kako on za sebe kaže, nije Duh nego Ideja, ukazuje se dostojanstveno sa svojih šezdeset centimetara visine na trosjedu u pripovjedačevu atelijeru, da bi se u danima koji slijede proizvoljno pojavljivao i iščezavao kao Cerigradska mačka te se bez konkurencije nametnuo kao najkarizmatičnija figura romana. U nekom trenu po kući mu se počinje vrzmati dobrostojeća sredovječna ljubavnica, pa tinejdžerica iz susjedstva, asocijalna i starmala, usto komično hiperfokusirana na etape svog puberteta. Prvi susjed, tajnoviti bogataš iz glamurozne vile s nasuprotnog brda, isprva nalik japanskoj verziji Modrobradog, šarmantan i latentno opasan, uvući će naratora u nesvakidašnji poslovni odnos tijekom kojeg će se rješavati i njegova privatna dilema, ali i voditi jedna spiritualna istraga. Okolnosti koje čitatelja uznemiruju jer su zazorne, mistične i racionalno neobjašnjive, raspetljat će se na kraju u gotovo slikovničastoj maniri. Prijeteća atmosfera izoliranog imanja i naizglednih čudaka nejasnih namjera koji se oko njega najednom roje, prometnut će se u storiju o dobrosusjedskim odnosima nekolicine ljudi iz grada koji su se silom prilika zatekli na ladanju jedni blizu drugih.
U ovoj enigmatičnoj prozi raspravlja se obilato i u filozofskom tonu o bauku kreativne krize, o razlici između umjetničkog djela i likovnog proizvoda, o preuranjenim mladenačkim smrtima i tegobnim poznim starostima, o preljubima i bračnim krahovima, čak i kad je ljubav još uvijek tu, o gubitcima i novim početcima gdje ih ne bismo očekivali, čak i o traumi nacizma. Autor postavlja zagonetku, na momente fino razvija napetost, ali kao da se putem gubi u prekobrojnim i nerijetko tek skiciranim rukavcima. Murakamijeve fabulacije zabavne su dok traju, ali ograničenog dosega, jer epizode su suviše tanašne, a likovi poprilično bljedunjavi pa se, nažalost, prebrzo zaboravljaju.
