Kultura
75 prikaza

Spitzer: Višesatni boravak u cyber-svemiru u mladoj dobi sprječava razvoj mozga

Uwe Zucchi/DPA/PIXSELL
Ako digitalni mediji oštećuju proces učenja i usporavaju razvoj mozga, znači da povećavaju rizik od ranog početka demencije. Suprotno tome, pravovremeni početak procesa učenja dat će vam još nekoliko godina zaštite, kaže ravnatelj Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač tamošnjeg Centra za neuroznanost Manfred Spitzer

Većini današnjih roditelja poznat je osjećaj nemoći kad se nađu suočeni sa svojom djecom koja poput zombija bulje u ekran pametnog telefona, pokušavajući ih natjerati da malo izađu iz kuće ili barem u miru dovrše večeru. Pretjerano korištenje digitalnih medija bolest je suvremenog društva, ali ovisnost možda i nije ono najgore: svakodnevni višesatni boravak u cyber-svemiru u mladoj dobi sprječava razvoj mozga, slabi psihičke sposobnosti, ometa koncentraciju i otežava učenje, što rezultira ljudskim bićima koja su u mladosti nesocijalizirana, frustrirana i kratkovidna, a u odrasloj dobi imaju problema s gojaznošću, dijabetesom i demencijom. Tako barem smatra ugledni njemački psihijatar, psiholog i neuroznanstvenik Manfred Spitzer, čija je knjiga 'Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma' objavljena na hrvatskom u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Borisa Perića. Ravnatelj Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač tamošnjeg Centra za neuroznanost, Spitzer je tijekom dugogodišnje karijere objavio niz stručnih radova i znanstveno-popularnih knjiga, te predavao na uglednim sveučilištima poput Heidelberga i Harvarda. Dobitnik je brojnih prestižnih znanstvenih nagrada, a najveću pozornost javnosti privukao je upravo svojom tezom o 'digitalnoj demenciji'. Spitzer je  ljubazno pristao na razgovor za Express.

 

Vaša najpoznatija knjiga 'Digitalna demencija' objavljena je 2012. godine. Od tada se digitalni svijet prilično promijenio - u to su vrijeme pametni telefoni još uvijek zauzimali tek manji dio tržišta mobilnih telefona. Koliko su teze iz 'Digitalne demencije' danas aktualne? Jeste li u svemu bili u pravu?

Istina je da u ono vrijeme nije bilo pametnih telefona, odnosno, bilo ih je, ali nije bilo znanstvenih istraživanja o utjecajima pametnih telefona. Danas imamo puno više podataka nego prije šest godina. No, ne mogu se sjetiti ničega što se u međuvremenu pokazalo pogrešnim u mojoj knjizi, ali mi zato padaju na pamet mnogi primjeri koji pokazuju da sam bio u pravu. A to me nagnalo da napišem još dvije knjige. Danas ne samo da imamo pametne telefone, nego o njima imamo puno znanstvenih istraživanja i oni su školski primjer dokaza da su digitalni mediji loši. Laptopi i tableti su štetni, ali pametne telefone nosimo uokolo 24 sata dnevno, nikad se od njih ne odvajamo. Smartphonei su danas postali daleko većim problemom od računala i tableta.

Kako digitalni mediji utječu na razvoj djece i procese učenja? Što zapravo mislite pod pojmom 'digitalna demencija'?

Temeljni argument moje knjige je da pretjerivanje s digitalnim medijima od rane dobi sprječava razvoj mozga do punih kapaciteta. Digitalni mediji dokazivo izazivaju probleme s učenjem. Učenje od najranije dobi najbolji je zaštitni faktor. Demencijom nazivamo stanje kad mozak oboli i dođe do opadanja mentalnih sposobnosti, što se događa uslijed čitavog niza bolesti, kao što su Alzheimer, moždani udar i desetak drugih stanja koja izazivaju smrt neurona. No, kod svakog opadanja mentalnih sposobnosti vrijedi ista jednostavna istina: što je veća visina s koje počinjete padati, duže će trajati da stignete do dna. Isto vrijedi i za demenciju. Najbolji način da maksimalno odgodite slabljenje mentalnih sposobnosti je da što ranije u životu započnete proces učenja. Ako digitalni mediji oštećuju proces učenja i usporavaju razvoj mozga, znači da povećavaju rizik od ranog početka demencije. Suprotno tome, pravovremeni početak procesa učenja dat će vam još nekoliko godina zaštite. To je općepoznato. Zato sam i nazvao svoju knjigu 'digitalna demencija'; nije to neka nova bolesti ili nekakav novi oblik oštećenja mozga. Neki tvrde da je za kredibilni argument potrebno promatrati dvije skupine od po tisuću djece od kojih jedna nije nikada bila izložena digitalnim medijima a druga jest, pa nakon 80 godina napraviti istraživanje. Ali takva je studija zasad nemoguća jer digitalni mediji ne postoje 80 godina. Meni takva studija nije ni potrebna, jer ako znam da je učenje dobra zaštita od demencije a digitalni mediji sprečavaju zdrav proces učenja, onda znam što to znači za demenciju. To uopće nije upitno. Dakle, evidentno je da će digitalni mediji imati loše posljedice, i da će nas to stajati puno novca. Neki su to već izračunali. Financijska kriza iz 2008. jeftina je u usporedbi s globalnim troškom za medicinsku skrb koja će ljudima biti potrebna zbog demencije izazvane pametnim telefonima.

 | Author:

U knjizi navodite da se natuknica 'digitalna demencija' na pretraživaču Googleu pojavljuje 38.000 puta. To je bilo prije više od šest godina: jučer sam upisao 'digitalna demencija' u Google i dobio 46.700.000 rezultata, dakle tisuću puta više. Je li naša svijest o opasnosti od digitalne demencije danas tisuću puta veća nego 2012.?

Definitivno da! I to mi ulijeva optimizam, jer kad je moja knjiga objavljena u Njemačkoj, to je izazvalo strašne reakcije; svi veliki mediji reagirali su tako da su, kad već nisu mogli ništa protiv poruke, odlučili ubiti glasonošu. Razapeli su me, totalno su me oblatili kao osobu. To se sve u međuvremenu promijenilo, fraza 'digitalna demencija' postala je dio svakodnevnog govora. Doduše, taj izraz nisam ja izmislio, to su skovali korejski liječnici kako bi opisali mlade ljude koji pretjeruju s digitalnim medijima pa postanu depresivni, dekoncentrirani, imaju problema s pamćenjem. Ja ga koristim u nešto drugačijem smislu od njih, ali sada je postao toliko raširen i svakodnevno upotrebljavan da je dobio vlastiti život. Zato sam prilično optimističan jer mi se čini da velik broj ljudi počinje uviđati vezu između prevelikog korištenja pametnih telefona i mnogih psihičkih problema. Dat ću vam dva primjera; u Njemačkoj je 2015. riječ godine među mladima bila 'smombie' – 'smartphone zombie'. Postoje jasni dokazi da korištenje pametnih telefona utječe na sposobnost empatije, dakle postajete sve manje 'humanima'. Kad sam čuo da su mladi ljudi smislili riječ 'smombie' pomislio sam: 'Hej, pa njima je sve jasno!'. Nadalje, u rujnu ove godine u Hamburgu je jedan sedmogodišnjak pokrenuo prosvjed na koji se odazvalo nekoliko stotina roditelja i djece, pozivajući roditelje da prestanu gledati u pametne telefone i pogledaju u svoju djecu. Ako sedmogodišnjaci to shvaćaju, onda više ne moram pisati knjige! Tako da sam uvjeren da se stvari popravljaju. Evo vam još jedan primjer: u siječnju su ulagači Applea uputili kompaniji otvoreno pismo objavljeno u Wall Street Journalu u kojemu upozoravaju, referirajući se na najnovije istraživanje koje je pokazalo da je stopa samoubojstava među mladim ženama u SAD-u u posljednjih sedam godina udvostručena i da je to posljedica pretjerane izloženosti digitalnim medijima, da će tvrtka propasti dođe li do tužbi, a oni su u nju uložili na milijarde dolara. Apple je odgovorio tako što na konferenciji u lipnju ove godine nije dijelio nove pametne telefone nego nadogradnju postojećih operativnih sustava koja omogućuje učinkovitiju kontrolu nad korištenjem iPhonea. I tako se Apple pravno zaštitio – vaš vam telefon točno može reći koliko ste vremena proveli odgovarajući na emailove, pišući sms-ove – omogućio vam je kontrolu nad korištenjem telefona. Čak je i predsjednik uprave Tim Cook priznao da je bio iznenađen time koliko koristi svoj pametni telefon. To vam pokazuje da oni itekako ozbiljno shvaćaju opasnosti od korištenja pametnih telefona. A to bi trebali napraviti i roditelji diljem svijeta, kao i vlade diljem svijeta. Smatram da se novac poreznih obveznika ne bi smio koristiti za dijeljenje računala i tableta u školama, gdje će imati štetne posljedice na proces učenja, što je dokazano brojnim studijama, dok niti jedna jedina nije pokazala da na bilo koji način pridonose učenju. Trebali bismo tom nonsensu stati na kraj, i o tome je moja knjiga.

Postoje li pozitivne strane digitalnih medija? Ako postoje, koje su? Pretpostavljam da ipak postoji neka 'zdrava' doza interneta dnevno.

Ja se koristim i računalom i tabletom i pametnim telefonom kao alatima kako bih mogao raditi svoj posao: kao znanstvenik, kako biste mogli obavljati svoj posao bez interneta? Nema šanse! U medicini se koristi računalna tomografija – potrebna su nam računala kako bismo obavljali osnovne medicinske operacije. To ni na koji način ne osporavam. Ja nisam protiv digitalnih medija – ja sam njihov obožavatelj! Ali ono što meni pomaže u radu nije najbolji način provođenja slobodnog vremena za djecu, to je sve što pokušavam reći. Oni koji se zalažu za digitalizaciju škola nemaju pojma koje su stvarne reperkusije digitalnih medija, koliko su oni štetni za razvoj mozga. Južna Koreja, najveći svjetski proizvođač pametnih telefona, uvela je zakone kako bi zaštitila mlade od utjecaja pametnih telefona. Shvatili su da moraju nešto učiniti kako bi zaustavili negativne trendove: imali su 30 posto ovisnika o pametnim telefonima, 95 posto kratkovidnosti izazvane buljenjem u pametne telefone iz velike blizine u djetinjstvu. Odlučili su uvesti zakone. Zabranjen je pristup pornografskim i nasilnim sadržajima preko pametnih telefona za sve mlađe od 19, mjeri se vrijeme provedeno dnevno na pametnome telefonu i ako premašuje određenu razinu roditelji dobiju automatsku obavijest. I treće, nakon ponoći nema pristupa internetskim igricama, tako da ne možete provesti čitavu noć igrajući igrice. To je očajnički pokušaj vlade najdigitaliziranije zemlje u svijetu, broja jedan u svijetu po proizvodnji pametnih telefona, da spriječi štetne posljedice za sljedeće generacije. Isto se događa i u Kini, koja je zbog visoke razine kratkovidnosti upravo zabranila nošenje pametnih telefona u školu, kako bi se učenike spriječilo da za vrijeme odmora ponovo bulje u ekrane nakon što su za vrijeme sata buljili u knjige, i da umjesto toga gledaju van, promatraju okolinu na dnevnom svjetlu. U Kini je 80 posto kratkovidnih predstavlja jednu milijardu ljudi, a kako je rizik sljepoće kratkovidnih oko deset posto, to je 100 milijuna potencijalnih slijepaca. Nedavno je u Velikoj Britaniji istraživanje provedeno na 130 tisuća djece pokazalo da zabrana mobilnih telefona u školi podiže razinu ocjena. Francuski predsjednik Emmanuel Macron sigurno je pročitao rezultate tog istraživanja jer je i on zabranio mobilne telefone u školama. Isto je i u Bavarskoj. Istodobno, neki tvrde da treba povećati korištenje pametnih telefona u školama, a to je totalna glupost, to će bez sumnje pogoršati ocjene.

 | Author: Uwe Zucchi/DPA/PIXSELL Uwe Zucchi/DPA/PIXSELL

Postoje li možda razlike između kontinenata u digitalnoj demenciji odnosno ovisnosti? Postoji li 'europski', 'azijski' ili 'američki' tip digitalne demencije?

Ne postoji. Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala je ovisnost o internetu i računalima kao poremećaj. Neki osporavaju da je riječ o pravoj ovisnosti, ali ona je stvarna, a o neurobiologiji ovisnosti znamo sve i svugdje je ista. Ljudi su svugdje ljudi, i njihovi se mozgovi 'pobuđuju' kad su izloženi određenim supstancama, poput na primjer kokaina. Ali 'pobuđuju' se i kad radite nešto u čemu uživate, na primjer kad igrate igre na sreću. To stvara ovisnost. Mozak se navuče na iščekivanje ponovne pobjede u koju čvrsto vjeruje. Isto se događa kada koristite pametne telefone – stalno dobivate zanimljive vijesti i morate neprekidno gledati u ekran u potrazi za novim zanimljivostima. Ali tako gubite vrijeme. Dakle, postoji li ovisnost o pametnim telefonima, o računalima, o internetu? Da! I svugdje je ista. Razlikuju se postoci jer se razlikuju i omjeri izloženosti. Južnokorejska djeca su na pametnim telefonima u prosjeku 5,4 sata dnevno, što je najviša stopa u svijetu. U Njemačkoj je postotak ovisnosti negdje na osam posto uz oko 3,5 sata korištenja dnevno. Povrh toga ne treba zaboraviti ni sve ostale medije na ekranima. U Sjedinjenim Državama djeca dobne skupine od 13 do 18 godina starosti provode devet sati dnevno ispred neke vrste ekrana, dakle to znači ispred pametnih telefona, tableta, računala, televizora, play stationa, laptopa, video igrica.

Koje su temeljne razlike između utjecaja 'tradicionalnog' medija poput televizije i utjecaja novih digitalnih medija? Otkad je u drugoj polovici prošlog stoljeća televizija ušla u naše živote puno je generacija rođeno i odraslo. I u vrijeme pojave tog medija brojni su kritičari vjerovali da će doći do općeg zaglupljivanja djece, do svojevrsne 'televizijske demencije'.

I bili su u pravu! Nisu to zvali 'televizijskom demencijom', ali televizija ima posve isti učinak, to je dokazano. No, internet je daleko gori jer se televizija gledala daleko manje, tako da je izloženost bila manja, i bila je manje intenzivna. Internet i Facebook su osobni i daleko intenzivniji, zato su i posljedice gore. Često čujem taj argument da se isto govorilo o televiziji pa se ništa nije dogodilo, ali ja im odgovaram: 'Znate što? I te kako se dogodilo!' Televizija doista izaziva gojaznost, što je podatak objavljen u najboljim medicinskim časopisima; televizija doista povećava nasilje – časopis Science je objavio niz studija o tome; televizija doista šteti učenju, što je pokazala longitudinalna studija provedena tijekom više desetljeća, u kojoj se promatrala količina izloženosti televiziji kod djece vrtićke dobi, a onda su trideset godina kasnije pratili te iste ljude i došli do zaključka da što ste više televizije gledali u djetinjstvu to ste manje obrazovani u dobi od 35 godina. Dakle, televizija ima štetne posljedice, ali internet i digitalni mediji su još i gori.

Ima li primjera uspješnog odvikavanja od digitalne ovisnosti?

Kao kod svake ovisnosti, odvikavanje nije lagano. Čak i najbolje klinike bilježe do 85 posto recidiva. Znate ono Woody Allenovo: 'Prestati pušiti je jednostavno, napravio sam to već stotinu puta'. Isto vrijedi za svaku ovisnost, uključujući ovisnosti ponašanja poput kockanja i korištenja digitalnih medija. Ali postoje primjeri ljudi koji su uspjeli i sretni su. Neprekidno dobivam mailove u kojima mi ljudi pišu koliko im je moja knjiga pomogla i kako žive sretnije i ispunjenije živote nakon što su odbacili svoje mobilne telefone i zahvaljuju mi na mojem radu. Tako da – da! Moguće je!

Što je po vašem mišljenju najpogubniji pojedinačni učinak 'digitalne demencije'?

Teško je reći. Pitanje je što podrazumijevate pod 'najpogubniji'? Ako mislite na učinke koji su smrtonosni, onda su to prometne nesreće – pametni telefon je čak i ispred alkohola, na prvom mjestu uzroka automobilskih nesreća u kojima sudjeluju mladi. Postoji još jedan čimbenik, koji možda nije uvijek smrtonosan, a to su dugoročne posljedice manjka sna, što je rizični faktor za dijabetes. Viši udjel dijabetesa u stanovništvu znači i veći broj srčanih i moždanih udara, jer je dijabetes rizični faktor za te bolesti. A ako povećamo opasnost od incidencije tih stanja, koja su već sad najčešći uzroci smrti, imat ćemo veliki broj mrtvih ljudi. Dakle taj mehanizam mogao bi dugoročno izazvati još više štete. Spomenuo sam već kratkovidnost, opasnost od sljepila, tako da je zapravo teško izdvojiti jedan najvažniji štetan aspekt digitalnih medija – puno ih je, a koje će posljedice imati u budućnosti ovisi o raznim okolnostima, koje ne mogu predvidjeti.

 | Author: Jurica Galoić/PIXSELL Jurica Galoić/PIXSELL

Očito je da je danas golema većina djece podložna utjecajima elektroničkih medija. Međutim, ako svojoj djeci zabranimo upotrebu digitalnih uređaja, nismo li ih na neki način ekskomunicirali iz zajednice? Neće li onda ona imati još većih problema zbog toga? Jesmo li osuđeni na to da popuštamo kako svoju djecu ne bismo izolirali od vršnjaka?

Imam šestero djece i nikada im nisam branio korištenje pametnih telefona; samo im ih nisam kupio. To je najjednostavnije: ako nešto nemaju, ne može im niti biti zabranjeno. Želim reći da, kad bi roditelji bili svjesni ozbiljnih posljedica digitalnih uređaja, ne bi ih nikada dali svojoj djeci. Sve ovo o čemu sam vam sada govorio nećete naći u novinama; nigdje se ne spominje globalna epidemija kratkovidnosti povezana s pametnim telefonima, niti ste ikada u novinama pročitali da pametni telefoni izazivaju dijabetes, ili da su uzrok loših ocjena. Ljude morate educirati. Niti jedna majka zdrave pameti, koja voli svoje dijete, neće tom djetetu namjerno nauditi. Ako ste svjesni opasnosti, onda nešto poduzimate. Zato sam i napisao tu knjigu; htio sam ljudima reći: 'Razmislite malo o tome što radite, razmislite što bi bilo najbolje za vaše dijete i nemojte vjerovati marketingu pet najvećih i najbogatijih kompanija na svijetu – Applea, Googlea, Microsofta, Facebooka i Amazona'. Oni samo žele zaraditi još novca; njih ne zanima dobrobit vašeg djeteta. Nemojte dopustiti da se novac poreznih obveznika koristi kako bi oni bili još bogatiji i utjecajniji.

Spomenuli ste da imate djecu, rekli ste da im naprosto niste kupili elektroničke uređaje pa ih ne trebate zabranjivati. Pokušavam zamisliti kakva je svakodnevica u vašoj kući u kojoj djeca nemaju pristup internetu.

Mi u našoj kući nemamo pametne telefone niti bilo koje druge uređaje. Imali smo televizor, ali nakon što smo shvatili da se svake večeri svađamo oko toga tko će što gledati, riješili smo ga se. To je bilo super - iako su se djeca bunila, to smo nekako morali izdržati. Naravno da i naša djeca ponekad gledaju televiziju kad idu kod prijatelja, ali tada moraju pozvoniti na vrata i biti pristojna – pa tako nauče i kako biti pristojna! A djeca iz susjedstva dolaze kod nas, a mi nemamo televizor, pa smo zapravo smanjili stopu gledanja televizije u cijelom susjedstvu! Roditelji moraju osvijestiti da, što god radili, oni su svojoj djeci uzor; to je njihova uloga, to je nemoguće promijeniti. A kad shvatiš da si nekome uzor, onda moraš bolje razmisliti o svojem ponašanju, u smislu što je to što želiš da tvoja djeca od tebe nauče. Ako želiš da manje koriste mobilne telefone, onda ih i ti moraš manje koristiti. Moramo promijeniti vlastito ponašanje radi boljitka naše djece. Mi smo to napravili, i bilo nam je super!

Spomenuli ste i studije o utjecaju nasilnih kompjuterskih igrica na nasilje u stvarnome svijetu.

-Provedene su brojne studije o gledanju televizije koje su utvrdile jasnu vezu između broja sati provedenih pred ekranom televizora i nasilja. Dakle, čak i kod televizije, gdje samo pasivno promatrate, dok je igranje video igrica aktivno sudjelovanje, a to je puno snažniji utjecaj u smislu oponašanja. Mi svojoj djeci za Božić, za blagdan koji bi trebao biti posvećen ljubavi i obitelji, zapravo poklanjamo softver za učenje ubijanja. To je posve suludo.

Kako vidite budućnost digitalnih medija? Hoće li se knjige čitati za, recimo, pedeset godina?

Hoće. Čuli smo od raznih stručnjaka da se smatralo da pada čitanost knjiga i da će knjige izumrijeti. Bilo je to sredinom dvijetisućitih, ali tada je doista padala čitanost. To se u međuvremenu promijenilo i trend se obrnuo, čitanost raste, udjel elektroničkih knjiga je stabilan, na jednoznamenkastim razinama i mislim da će tamo i ostati jer većina ljudi i dalje preferira tradicionalnu papirnatu knjigu. Svi više vole papir, ne samo staromodni stariji ljudi poput mene: 85 posto studenata u kalifornijskoj Silicijskoj dolini radije će uzeti čitati knjigu nego pdf format. Čitanje knjiga smatra se ozbiljnijim. Čak postoji i novi izraz, 'duboko čitanje', kojim se opisuje kad nešto čitate i istodobno razmišljate o tome što ste pročitali. Nekad se to zvalo naprosto 'čitanje'. Danas je čitanje kad samo gledate u riječi, bez razmišljanja, a to je ono što radite kad gledate u ekran. Ipak, mislim da 'pravo' čitanje neće nestati, da knjige neće nestati, i s obzirom na sve dokaze kojima sad raspolažemo, sve ukazuje na to da sam u pravu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.