Kultura
85 prikaza

Split pamti Dejana Kružića: 'Svako jutro kavu je pio s domarom, i tako 20 godina'

Ivo Čagalj/PIXSELL
On je bio gospodin, ugledni ekonomist i profesor Ekonomskog fakultetu Sveučilišta u Splitu, dr. Dejan Kružić (1954. - 2024.), čovjek koji je ljude okupljao i privlačio silnom energijom

Nije radio razliku između akademika i običnog puka, jednako je uvažavao studente i profesore, i fetive i Vlaje. S izraženim osjećajem za pravdu čvrsto je zastupao svoja uvjerenja, bio je elokventan, šarmantan i strastven u svom poslu. Naizgled bezizlazne situacije njemu su predstavljale izazov, a probleme je rješavao predano i vješto, spajajući golemo teorijsko znanje s praksom. Slovio je za vrhunskog erudita koji nije priznavao nemoguće.

Kao obiteljski čovjek bio je izuzetno nježan i pažljiv, kako prema supruzi, sinovima i unucima, tako i prema roditeljima. On je bio gospodin, ugledni ekonomist i profesor Ekonomskog fakultetu Sveučilišta u Splitu, dr. Dejan Kružić, čovjek koji je ljude okupljao i privlačio silnom energijom. Svojim radom i zalaganjem zadužio je Grad Split, grad koji je toliko volio i koji je u više navrata uspješno spašavao iz financijskih problema, baš kao i brojne tvrtke te biznismene.

Tog 8. lipnja, dana kad je preminuo u 70. godini, Splitom se razlio muk. U svim slojevima društva zavladala je nevjerica, jer kako objasniti da tako naglo može otići netko toliko živ i životan.

- Split će ga pamtiti dok će biti Splita - govori nam dr. sc. Stipan Janković, njegov dugogodišnji prijatelj, bivši dekan Medicinskog fakulteta u Splitu te osnivač i pročelnik Odjela zdravstvenih studija Sveučilišta.

Takvog prijatelja, dodaje, svakome bi poželio.

- Poznajemo se više od 40 godina. Bio je čovjek iznad svega. Na poslu besprijekoran, osobito za krizna stanja i jako osjetljiv kad je u pitanju bila nepravda. Kad bi svi ljudi bili poput njega, vjerujte, ne bi nam trebala policija. Nesebično se davao i poštovao svakoga. On bi jutarnju kavu na fakultetu prvo pio s domarom. On i domar.

Svako jutro, 20 godina. Osobito je štitio ranjive skupine društva, uključujući i studente, jer i oni su često žrtve bezobraznih profesora. Nakon što je otišao s Ekonomskog fakulteta, pozvao sam ga na Zdravstvene studije da mi uredi grupu ekonomskih predmeta jer jednoj medicinskoj sestri ne trebaju nikakvi složeni algoritmi, samo osnovne i konkretne stvari koje će biti u službi njezina zanimanja. On je imao toliko znanja i sluha za to što mladima treba prenijeti, a da ih pritom ne uguši nepotrebnim detaljima. Uvijek je smatrao, i što je jedino ispravno, da studentima treba dati znanje, a ne ih gaziti, jer bit će dovoljno života pred njima u kojem će ih netko gaziti - govori nam profesor Janković opisujući ga kao čovjeka koji je i one kompleksne stvari objašnjavao bez puno filozofiranja.

Jedna od kompliciranijih priča koja je obilježila njegov život je Spaladium arena, projekt u kojem je on bio koautor i koja je sagrađena za potrebe Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. godine. Kružić se, razrađujući ideju, vodio njemačkim modelima javno-privatnog partnerstva kojim bi se troškovi golemog i skupog pogona same dvorane dijelom pokrivali od događanja u njoj, a dijelom od prihoda od javne garaže i poslovnog tornja planiranog uz Arenu. No politička situacija i pritisci, propast izvođača radova i interesi banaka, uz sporne anekse originalnom Ugovoru o javno-privatnom partnerstvu, priču koja je trebala biti jednostavna doveli su do apsurda. Kružić nije mogao gledati nevoljkost brojnih političkih opcija da raspetljaju taj gordijski čvor. Osobno je kao tužitelj inicirao pokretanje jednog od procesa protiv banaka i poništavanja štetnih aneksa. I sam je govorio kako su banke izreketarile Grad da dođu do aneksa jer im nije valjao ugovor o javno-privatnom partnerstvu. Smatrao je kako arbitraža nije mogla biti ni pokrenuta jer banke nisu sudionik javno-privatnog partnerstva, a Grad nema veze s bankama objašnjavajući kako su banke pratile privatnog partnera i da moraju dijeliti sudbinu svoje odluke jer ih ni Grad Split ni država nisu ni na što natjerali. U toj bitki uz njega je stajao splitski odvjetnik Kruno Peronja, koji je s profesorom Kružićem naposljetku dobio spor sačuvavši tako 100 milijuna eura u gradskoj blagajni.

- Kod njega nije bilo nepoznanica. Problemu je pristupio studiozno i stručno. Bio je karakteran i životno pragmatičan, jedan od rijetkih ekonomista koji je ravnopravno mogao razgovarati i o pravnim temama. Njegova želja i upornost da pomogne svom gradu bila je tolika da za njega nije postojala opcija da se nešto ne može. Koliko je bio fokusiran i posvećen dokazat će vam jedan samo naizgled trivijalni podatak, a to je da je znao slati e-mailove i u tri ujutro, a onda nestrpljivo čekao da stignem u ured i vidim što je poslao. Bio je toliko razgovorljiv i zanimljiv, a mi smo se radeći na slučaju Spaladium arene zaista prepoznali i na ljudskoj i na profesionalnoj razini. Strašno je volio Split, žuljalo ga je primjerice kad bi svjedočio urbicidu i zato je uvijek bio sklon onima koji imaju jasne vizije razvoja grada - kaže nam Peronja koji se divio njegovoj beskrajnoj energiji.

- Živio je između obaveza na fakultetu, konzultantskih angažmana, gradskih tema, prijatelja i obitelji koji su mu bili svetinja. Najveća radost su mu bili unuci s kojima se ponosio - govori nam Peronja.

Zbog svojih zasluga Kružić je ove godine od Grada Splita dobio Nagradu za životno djelo, na što su u Banovini ponosni, a u javnom prostoru već se stvorila inicijativa da se jedna ulica, možda baš ona pokraj Spaladium arene, nazove njegovim imenom. U tom smislu procedura nalaže da treba proći deset godina od smrti, no u Banovini vjeruju da je svim građanima Splita želja da se na još jedan prikladan i dostojan način oda priznanje i iskaže zahvalnost za njegov izniman doprinos gradu.

- Želimo da ta inicijativa bude realizirana u dijalogu s obitelji i izvan svakih političkih konotacija, na način na koji to profesor Kružić zaslužuje. Vjerujemo da ćemo tu inicijativu zajednički i ostvariti - doznajemo u Gradskoj upravi.

Na dodjeli spomenute nagrade u HNK-u Split, koju je jedva prihvatio jer im naprosto općenito nije bio sklon, Kružić je citirao Inoslava Beškera rekavši: "Za sprovod je bolje da je što duži, a za govor što kraći". Bilo je to samo mjesec dana prije njegove smrti, a upravo se te rečenice, opraštajući se od njega, na ispraćaju prisjetio i Ivica Puljak, gradonačelnik Splita.

- Gotovo 25 godina profesor Kružić posvetio je Splitu. Bio je gromobran u njegovim najtežim i najizazovnijim vremenima. Na njega su mogli računati svi gradonačelnici, suradnici, učenici, studenti, svi ljudi. Odazivao se Splitu kad god ga je Split trebao. I svi smo znali da s njim možemo biti sigurni. U Gradsku upravu unosio je energiju koja je podizala sve na noge, izvlačio je najviše i najbolje iz suradnika, dajući im ne samo stručnu, nego i očinsku, prijateljsku potporu. I sve to uz dječački osmijeh, zafrkantski komentar, ležernost i neposrednost - rekao je Puljak, koji je profesora Kružića, kao i svi u Banovini, iznimno cijenio.

- Njegova nagla smrt bila je veliki šok za sve u Gradskoj upravi, posebno za nas koji smo s njim blisko surađivali. Iza njega je ostala velika praznina jer je njegovo znanje i strast teško zamijeniti. Njegov optimizam i vedrina širili su se na sve oko njega. Tražio je od suradnika isto što je i sam davao - potpunu posvećenost radu za dobrobit grada i građana. Radio je neumorno, bez obzira na radno vrijeme. Vjerovao je u pravdu i uvijek nalazio rješenja za najteže pravne bitke koje je Grad vodio. Sad je na nama da te bitke dovedemo do kraja i ostvarimo konačnu pobjedu - rekao nam je Puljak.

Kružić je, naime, proteklih mjeseci prihvatio još jedan poziv u pomoć iz Banovine, a angažiran je kako bi iskoordinirao gradske odjele u pripremanju ustavne tužbe zbog presude Visokog upravnog suda u vezi odluke o komunalnoj naknadi. Naime, Sportski grad TPN u stečaju tvrdio je da im je komunalna naknada za Spaladium arenu nezakonito i protuustavno obračunata. Riječ je o mjesečnom iznosu od gotovo 29.000 eura. Dan prije nego što je preminuo bio je u Banovini "studirajući" zadatak koji mu je povjeren.

O njegovim posljednjim danima, ali i samom ispraćaju govori nam i prof. Janković figurativno opisujući kako su stigli svi od Sutjeske do Neretve te da o Kružićevoj veličini najbolje govori činjenica da su se došli oprostiti došli političari iz najrazličitijeg spektra, sportaši, biznismeni, liječnici, studenti, građani, kolege, prijatelji...

- Znao sam koliko se daje u sve što radi i često sam ga pitao za zdravlje. Nikad se ni na što nije žalio. Dan prije njegove smrti našli smo se na kavi i priupitao sam ga hoćemo li ići negdje na more, možda na otok... On je odmahnuo rukom i rekao: 'Ma, mogu do bolnice umrit' tri puta ako me na otoku udari infarkt'. I sutra ga više nije bilo - s tugom nam govori prof. Janković.

Otkriva nam i podatak da je prof. Kružić bio mentor na 89 studentskih radova, a to je impresivan broj, dok je od studenata dobivao samo najviše ocjene u anonimnim anketama uz najčešću opasku da je on profesor na kojega se mnogi trebaju ugledati.

- Iznad svega je bio normalan, nervirala ga je ljudska glupost, ništa ga nije moglo iznervirati kao ljudska glupost. O njemu mogu reći sve samo najbolje, a kad govorimo o njegovu poslu, bilo je što teže, to draže. Uvijek u vatru. Nije dijelio ljude ni po političkim stavovima, iako je osobno bio malo više lijevo. No razumio je i lijeve i desne, nije bio isključiv ni histeričan. Svatko je imao pravo na svoje mišljenje. A na prvome mjestu držao je obitelj. Okupljao ih je vikendom i težio da se održavaju poštovanje i sklad. To je bila njegova misija, a misija njegove supruge sad je održati njegovu misiju - kaže nam prof. Janković.

Od većih projekata Kružić je radio i na rješavanju problema Koteksa, radio je dubinsku analizu tijekom procesa prodaje Slobodne Dalmacije, ali i u Brodosplitu, za koji je bio jako vezan. No nije mu uvijek bilo lako, posebno tijekom ratnih '90-ih, kad je unatoč njegovu neupitnom znanju gurnut na margine jer mu je otac bio vojno lice. Tad se u jednom periodu poslujući iz garaže bavio uvozom robe iz Italije kako bi preživio. Kasnije je radio i kao predstavnik Istravina. To je bila ta riječka veza, kraja odakle mu je rodom otac o kojemu se s velim pažnjom brinuo do zadnjeg dana. Bio je i član SDP-a, no vratio je člansku iskaznicu Ivici Račanu jer nije želio sudjelovati u kompromisima koje nije smatrao ispravnima. Jedan od velikih projekata je bila privatizacije tvrtke Aluminij iz Mostara, a to je tek bila priča na kojoj su mnogi prije njega "slomili zube". No on je uspio, baš kao što je 2003. spasio Grad Split od bankrota i doveo gradsku blagajnu u besprijekorno stanje, bez kredita i duga.

- Vuk. Bio je vuk u svemu, uvijek je jurišao na probleme. Nekad bi udario glavom u zid, ali je u pravilu dolazio do rješenja. Na kraju ga je sve to koštalo. Mi se poznajemo od studija, od kraja '70-ih. On je prvo radio u škveru, pa u njihovu Institutu. Kad je došao na Ekonomski fakultet, u to vrijeme ja sam imao kabinet, a on nije imao svoj. Pa smo sjedili zajedno neko vrijeme. No kratko se zadržao jer je dobio poziv da riješi novu rotaciju Slobodne. U svemu je gledao da ono što beskorisno leži iskoristi za javno dobro. Dosta je pisao, predavao, bio je žestok za svoja uvjerenja, nije prezao kad ih je trebalo braniti. Nije trpio glupost i muljanje - kaže nam ekonomist Davor Slišković, koji je s Kružićem radio i na spašavanju tvrtke Aluminij.

Njegovi prijatelji kažu nam da je više puta mogao zasjesti na čelo Grada, financijskog odjela, pa čak i u fotelje Ministarstva financija, ali ga nije zanimala velika scena. Više su ga zanimali život i praktični problemi. Upravo predmeti kojima se bavio natjerali su ga i da ozbiljno zaroni u pravo pa je tako jednom prilikom, dok je izučavao problematiku Koteksa, i sam rekao da misli kako je došao do točke kad može reći da je bolji u pravu nego u ekonomiji. Bio je jedan od najmlađih doktora znanosti u bivšoj državi. Kao čovjek visoke inteligencije znao je primiti šalu na svoj račun, no znao je i vratiti. Nikome se nije sklanjao ni dodvoravao, bio je odan prijatelj, a prijatelja je imao posvuda. Za njega nisu postojale granice. Bile su to samo crte na karti. Uvijek je bio u nekom žurnom, žustrom koraku, sve je obavljao brzo, bez velikih monada. Koliko je humanitarnih akcija odradio, kolikim ljudima je pomogao, to samo on zna. Kao istinski altruist o tome nije pričao jer ljudska je dobrota sama sebi nagrada.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.