Sporogoreći page-turner Ashley Audrain

Živimo u društvu kakvo podozrivo tretira žene koje odbijaju roditi, a romantizira majčinstvo svodeći ga na blistavu reklamu za deterdžent; u društvu kakvo pak one koje se na roditeljstvo odluče ubija grizodušjem i kompleksom inferiornosti jer nikad nisu dovoljno predane i bezgrešne. U društvu koje propagira kult djeteta kao eterično slikovničastog ukazanja koje će egzistencije nekih nepopravljivo nerealiziranih odraslih čudotvorno ispuniti smislom i obiljem sreće uz nula posto rizika od bilo kakvih problema. Istodobno, to društvo, licemjerno i okrutno, ne nudi odgovore na možda ekstremna i vjerojatno rijetko izgovarana, ali sigurno rekurentna pitanja, recimo, što ako to dijete netko silno želi, a onda užasnut shvati da se s njim nije kadar povezati? Ili ovakva dilema: što kad osjetite da jedno od svoje djece volite više? A što kad se svog djeteta počnemo bojati, ako odjednom shvatimo da strahujemo kako bi poslovično bezazlena bratska ljubomora mogla završiti kobno? U sveopćem kaosu mahnitih imperativa i još više mahnitih tabua Kanađanka Ashley Audrain u debitantskom romanu smjelo se prihvatila upravo ovakve, ultimativno i višestruko zazorne tematike. “The Push”, u Buybookovu izdanju “Impuls”, u hrvatskom i njemačkom “Sumnja”, u francuskom preveden kao “Među svim tim majkama”, sporogoreći je page-turner gdje se tinjajuća drama negdje na polovici u finom prijelazu promeće u psihološki triler. Žanrovska je to proza koju brzinski, poput ključnih riječi, mogu opisati gore nanizani naslovi, proza koja naoko iznevjerava očekivanja ljubitelja klasičnih trilerskih zapleta, ali nudi zato suspense druge vrste. (Anti) junakinja Blythe žrtva je subjektivnog osjećaja neadekvatnosti, a strah od nesnalaženja u vlastitom naizgled idiličnom životu vuče kao hereditarni uteg koji se u njenoj obiteljskoj povijesti matrilinerano prebacivao sa psihotične bake na emocionalno ledenu majku da bi se na kraju svalio na nju, anksioznu spisateljicu u pokušaju. “Impuls” je, dakle, priča o mladoj ženi koja se iscrpljuje pretpostavkama da je za smrt njenog sinčića odgovorna njezina starija kći. Fabularna napetost proizlazi iz njenog razarajućeg uvjerenja da u djevoj- čici ima nečega dijaboličnog, kao u Demianu iz “Pretkazanja”, ili u eponimskom klincu iz “Moramo razgovarati o Kevinu”. Kako o zbivanjima saznajemo iz njene vizure, bez objektivnog komentara sveznajućeg pripovjedača, cijelo se vrijeme kolebamo između empatije i zgroženosti. Jeza ovdje izvire iz najintimnijih dubina, čitatelj doduše ne može biti siguran generiraju li je realne obiteljske prilike ili pomračen um u djetinjstvu zlostavljane, a kasnije gubitkom djeteta traumatizirane ispovjedačice i to je ono što nas čvrsto drži unutra, sve do finalne točke