Kultura
242 prikaza

Srđan Valjarević vratio se nakon skoro 15 godina pauze

1/4
Facebook/Srđan Valjarević
Knjiga koju je Valjarević objavio nakon dugog zatišja nosi naslov ‘Fric i Dobrila’ te je žanrovski hibrid zbirke priča i romana, a formalno okuplja Valjarevićeve kolumne

Teško je naći omiljenijeg suvremenog srpskog pisca od Srđana Valjarevića. Otkad se prije petnaestak godina pojavio njegov roman “Komo”, a nekoliko godina kasnije dobio i svoje hrvatsko izdanje u nakladi Sandorf, ovaj roman ne prestaje dobivati svoje obožavatelje. Čini se da su se svi “zakačili” za priču o čovjeku koji se, gotovo protiv vlastite volje, našao u ekskluzivnom okruženju intelektualne elite, u vili na predivnom jezeru, i jedini zadatak mu je da piše, a on bi, eto, radije pio i ne radio ništa, pa piše baš o tome. Malo piše i o promatranju ptica, malo o druženju s gostima vile, malo o zaljubljivanju u lokalnu konobaricu, ali ponajviše piše o tome kako bi trebao pisati, a ne da mu se i samo bi pio. Ovako rečeno, to ne djeluje bogzna što, ali ispripovijedano Valjarevićevim sugestivnim pripovjedačkim glasom, pretvara se u ozbiljnu književnost.

 | Author: Facebook/Srđan Valjarević Facebook/Srđan Valjarević

Ovakve knjige svojevrsno su prokletstvo, jer svi ti zaljubljeni i omađijani čitatelji žele samo - još. Još takvih knjiga, još takvoga glasa. I čekali su skoro petnaest godina. Knjiga koju je Valjarević objavio nakon dugog zatišja nosi naslov “Fric i Dobrila” i žanrovski je hibrid zbirke priča i romana, a formalno okuplja Valjarevićeve kolumne iz Nedeljnika. To je ujedno i objašnjenje neupućenom čitatelju zašto svako poglavlje ovoga romana ili svaka priča ove zbirke ima baš tri stranice. Priča pripovijeda o prosječnoj, ali neobičnoj i zabavnoj obitelji: nakon dvadeset godina provedenih u Švicarskoj, Dobrila i Gojko te njihov sin Mate vratili su se u Srbiju, u Beograd. Kupili su stan od četrdeset kvadrata na Konjarniku, uselili se i tu mirno žive. Imaju jednu sobu, kuhinju s blagovaonicom i kupaonicu.

Dobrila i Gojko primaju švicarsku mirovinu, ne rade ništa, ni Mate ne radi ništa i ne želi se odvojiti od roditelja. Ova priča uvid je u srpske (i regionalne) prilike poslije raspada Jugoslavije, rata, tranzicije i prilagođavanja na novo vrijeme koje je nastupilo.

Otac obitelji, Gojko, promijenio je ime u Fric i tako su ovi likovi povratnika prihvatili nove navike, nove prijatelje i nove okolnosti koje su zatekli po dolasku u domovinu, često s crnim humorom i ironijom. U Beogradu se u jeku pandemije druže s Kinezom Lijem i njegovom obitelji, susjedom frizerkom, jednim malim djetetom, profesorom filozofije u mirovini i mnogim likovima koji čine ovu prozu bogatom anegdotama i dijalozima. Dok valjarevićevski ne rade ništa u svom stančiću na Konjarniku, njihovi brojni komentari na aktualne događaje, političke prilike i odnose sa susjedima u regiji poprimaju odlike groteske i gorke istine o apsurdima koji ispunjavaju svakodnevni život.

 | Author: PROMO PROMO

U kritici je zamijećeno da je Valjarević majstor neizgovorenog, svega onoga što se prešutkuje i sakriva, a zapravo izbija kroz svaku gestu, svaku radnju, ma koliko ona sitna i nebitna bila. Tako, primjerice, kritičar Vladimir Arsenić zaključuje da je Valjarević pisac koji kopa po našoj podsvijesti i, koristeći svedeni jezik svakodnevice, progovara o suštinskim stvarima. Knjiga “Fric i Dobrila” mogla bi se sadržajno odrediti kao politička satira. Već sam njen početak vrlo je indikativan: pripovjedač pripovijeda u trećem licu - atipično za Valjarevića - i uvodi nas u priču prepričavajući background likova, kao da piše reklamni letak za knjigu kolumni. Mogli bismo reći da je Valjarevićev pripovjedač u ovoj knjizi jedva prepoznatljiv. Nema pripovijedanja u prvom licu, nema introspekcije. To je ujedno i najveći problem knjige. Kad Valjarević sebi oduzme prvo lice jednine, oduzme si mnogo toga. I to što je oduzeto ne može se nadoknaditi čak ni povremeno urnebesnim humorom i vrlo pronicljivim uvidima u zbilju tranzicijskoga građanina. Njegovi likovi su karikature. Ostavljaju dojam kao da su izašli iz komedije ili reklame. Ovaj roman (ili zbirka priča?) djeluje kao nacrt, skica za kazališnu predstavu, reklamu ili kao prepričani scenarij političko-društvene satire. U njemu nema ili gotovo nema onog dobro poznatog valjarevićevskog nerva ni šarma, naprosto zato što u njemu nema ili gotovo nema - Valjarevića. Odsutnost prvog lica ovdje je odsutnost autora, autorskoga ja - roman kao da je napisao netko drugi. Čitatelj stječe dojam da tekst može trajati beskonačno dugo, dodavanjem jednog po jednog opisa besmislenih dana ove obitelji. Naravno, razlog tome je činjenica da se radi o skupljenim kolumnama, a ne o organski pisanom književnom djelu. Ponajbolje dionice romana su humorni segmenti, osobito poglavlja o ljetovanju u Hrvatskoj. S jezičnog aspekta, ova poglavlja su najuspjeliji aspekt romana. Likovi u njemu govore dalmatinskim dijalektom i poante su urnebesno duhovite, pa ovi dijelovi knjige podsjećaju na neke druge ukoričene kolumne - one Robija K. Roman mjestimično podsjeća i na Basarine romane, kao što podsjeća i na kolumne Viktora Ivančića, ali ne podsjeća na Valjarevića kakvog znamo: u prvom licu, introspektivnog, suptilnog. Ovdje imamo posla s doslovnostima, banalnostima, a to je novina u njegovoj poetici, jer odjednom nema poetskog odmaka od svakodnevice, na koji nas je naviknuo svojim knjigama.

 | Author: Facebook/Srđan Valjarević Facebook/Srđan Valjarević

Čini se da ovoga problema ne bi bilo da je Valjarević pripovjedački ušao u svijest jednoga od svojih likova - oca, majke, sina, pa možda čak i Kineza ili profesora filozofije - i ispripovijedao nam čitav ovaj svijet iz perspektive lika, onako kako on to najbolje zna, majstorski, glasom sugestivnog naratora.

Ipak, ne možemo se oteti dojmu da će roman vjerojatno odlično proći kod publike, jer je zaista zabavan i duhovit, s urnebesnim anegdotama i dijalozima, živopisnim (ali ipak karikaturalnim) likovima i atmosferom koja nam je svima vrlo dobro poznata u tranzicijskoj zbilji naših bivših prostora. Ali treba poželjeti da Valjarević napiše ipak jedan valjarevićevski roman, multidimenzionalan, poetičan, kompleksan i liričan, ispripovijedan u prvom licu, onako kako samo on zna, pa taman pripovijedao i ni o čemu ili možda baš o tome kako je ostati bez svog prvog lica.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.