‘Stari hrast: Melankolija Kena Loacha

“Režimi uspijevaju onda kad svijet šuti”, kaže Yara pod golemim i golim svodovima engleske gotičke katedrale. Suspreže suze i jasno je da na tren i ne glumi - koliko god sjajna glumica bila. Ebla Mari utoliko je bliska liku Yare, djevojke koja je iz Sirije stigla u Englesku s malo stvari i jednim fotoaparatom, kao što je i lik vlasnika starog engleskog puba, TJ-a Ballantynea, sigurno blizak glumcu Daveu Turneru - i kao što je svijet pred kamerom Kena Loacha uvijek, nekad i strahovito, blizak onom stvarnom. “Stari hrast”, za koji je sam 87-godišnji redatelj rekao da je možda njegov posljednji film, u tom je predočavanju stvarnosti - možda baš zbog te vjerojatnosti - ponešto i blaži nego njegovi prethodni filmovi. I u trenutku u kojem se pojavljuje, i neka je. Svjetsku je premijeru imao na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, a onu hrvatsku u okviru programa 21. Human Rights Film Festivala (uz još jedno prikazivanje danas u 19 sati u zagrebačkoj Kinoteci). Formula je uobičajena Loacheva - sjeveroistok Engleske, malo radničko mjesto, gdje se manje-više svi međusobno poznaju i gdje svi dijele istu nesreću, iste frustracije i isto beznađe. Jedno netipično prijateljstvo, puno ljudskosti u hladnom ambijentu. Glavni akteri potomci su nekadašnjih rudara iz Durhama, kojima je najslavniji trenutak njihovih života bio veliki rudarski štrajk 1985. godine, da bi u nekad pitoresknom gradiću u kojem su svi “jeli zajedno” (motiv hrane središnji je u filmu) nastupila neimaština. Kuhalo se naveliko najednom iz puke potrebe. Nakon toga ostali su apatija, tišina i ono beznađe. Socijalna pozadina “jedne od najbogatijih država svijeta” u ovom dijelu te države ni najmanje ne odražava njezino bogatstvo ni političku moć - imperijalizam je zbijen u uskogrudnost i nacionalizam. Cijena nekretnina pada, jednako kao i društveni standard, a jedino mjesto okupljanja, pub “Stari hrast”, po svemu odražava gospodarsku situaciju i genius loci mjesta. Godina je 2016., neposredno nakon izglasavanja Brexita i u mjesto se naseljavaju izbjeglice iz Sirije. Mještani ih dočekuju s jasno izraženim animozitetom, dolazi i do lakših fizičkih okršaja. Jedini koji pokazuju volju za suživotom su humanitarka Laura i TJ Ballantyne, vlasnik “Starog hrasta”. Oni će se zbližiti s mladom Yarom, najstarijom kćeri jedne obitelji, čiji je otac, kriv tek jer se rodio, ostao u zatvoru u domovini, natiskan u ćeliji gdje zatvorenici čekaju red da bi dobili mjesto za sjesti, dok se njegova djeca tek ponekad ponadaju da će čuti kako im je otac mrtav - pa da ga barem mogu u miru pokopati. Okvir je to priče scenarista Paula Lavertyja, dugogodišnjeg Loacheva suradnika. Prijateljstvo Yare i Ballantyna, njihovo obostrano nastojanje da pomognu imigrantima pri integraciji te senzibiliziraju lokalnu zajednicu na probleme izbjeglica, rezultirat će očekivanim nezadovoljstvom od strane Ballantyneovih sugrađana, izvući na površinu onu malenu, svima nam tako svojstvenu ljudsku zlobu koja zaiskri pri susretu s “drugačijim”. Dobrohotnost Ballantynea u maniri Loacheva i Lavertyjeva Daniela Blakea tiho i stameno opstaje unatoč okolnostima - donekle svakako idealizirana, no i ta je vrlina nijansirana, postoji u Ballantyneu sumnja. Turner ga itekako uvjerljivo igra. Nijanse su prisutne i u prikazu lokalne zajednice, njihova netrpeljivost ukorijenjena je upravo u njihovoj nesreći. “Nisam rasist, ali...” drugačije zvoni u ušima nakon što engleska djeca čeznutljivo gledaju za biciklima doniranima izbjeglicama, biciklima koje oni nemaju. Izniman je prizor kad Yara ulazi u jednu od tih engleskih kuća, i u tihom zaprepaštenju što i ne izgleda puno drugačije od onih imigrantskih, otvori gotovo posve prazan frižider. Da ima dodvoravanja publici, da film igra na emocije, da su neke klišejizirane replike mogle biti izbjegnute - da. Da to odvraća od srži i kvalitete filma - pa i ne pretjerano. Nadat ću se da nije, no ako se uistinu pokaže posljednjim Loachevim filmom, bio bi to dostojan epilog. Pogotovo u ovom trenutku, kad film dolazi u kino distribuciju, a i suviše je lako pomisliti kako u današnjem svijetu biti izbjeglica s Bliskog istoka i nije najgora stvar. Jer ima onih koji nisu uspjeli izbjeći, kojima je i taj život na dnu društvene ljestvice neke europske države nedostupan.