Kultura
116 prikaza

Što je teatar diljem svijeta radio za vrijeme lockdowna?

1/2
Dreamstime
Abhishek Majumdar je mjesecima noću povezivao u bolnicama građane koji nisu imali pristup internetu, sa svojom kazališnom skupinom kupovao je pokvarene respiratore i popravljao ih...

Sigurna sam da ćemo se zauvijek sjećati ovog pandemijskog vremena. I to ne samo nužno po lockdownu, COVID potvrdama, zatvorenom kazalištu, radu od kuće, Netflix serijama, online nastavi, digitalizaciji... Pamtit ćemo ga i po izmijenjenim načinima komunikacije, inovativnim sadržajima, kazalištu koje izlazi iz stoljećima označenih kazališnih prostora, drugačijim izvedbenim formama i odnosima između tih formi, po jako izraženoj potrebi za opstankom izvedbenih umjetnosti u vremenu devastacije cijelog izvedbenog sektora, po inovativnosti i prijenosu kao mogućnosti održavanja one tenzije koja nas je okupljala u pretpandemijskom vremenu. Martin E. Segal kazališni centar koji djeluje pri newyorškom gradskom sveučilištu, odnosno njegovu kazališnom odjelu, dodijelio je prošle subote nagrade pod nazivom Građanski angažman u umjetnosti za one pojedince ili skupine sa značajnim umjetničkim dostignućima tijekom COVID-19. Izdvojili su njihov iznimni doprinos građanskom društvu kroz utjecaj na suvremeno kazalište i nazvali su ih agentima u godinama 2020. i 2021. Nagrađeni umjetnici, svatko iz svoje perspektive, osmislili su nove teatarske forme kojima su se suprotstavili vremenu zatvaranja i zaustavljanja kazališnoga govora, barem onoga na koji smo desetljećima navikli. U većini slučajeva to su forme koje podrazumijevaju društveni angažman, a kazalište nakon dugo vremena apstinencije u društvu vraćaju u poziciju društvene angažiranosti koja, što svjedoči ovaj slučaj, ne mora nužno biti i politička.

Hope Azeda je prva na popisu nagrađenih. Središnja figura u suvremenom kazalištu Ruande, ona je osnivačica i umjetnička ravnateljica kazališne skupine Mashirika i izbornik Ubumuntu festivala. Tijekom tri pandemijska mjeseca Azeda je vodila dnevni online program povezujući svoju zajednicu sa svijetom kroz 100 priča koje je ispričala u programu dva virtualna festivala “Zastani, diši, živi” 2020. godine i “Ponovno rođenje” u 2021. godini.

Ravnatelj pariškog Théâtre de la Ville Emmanuel Demarcy-Mota okupio je tijekom lockdowna više od 200 glumaca, glazbenika, plesača i znanstvenika iz Europe, Afike i Azije koji su ponudili “poetske konzultacije” na telefon izoliranim gledateljima po cijelom svijetu. Taj je razgovor uvijek započinjao jednostavnim pitanjem - kako si? Referirajući se na odgovore umjetnici bi recitirali svojim telefonskim partnerima pjesme, izveli dio neke glazbene dionice, otplesali na zoomu..., trudeći se da zadovolje formu poetskog recepta. Boreći se protiv izolacije, osiguravajući barem neki posao umjetnicima te ostajući u kontaktu sa starom ili otkrivajući novu publiku, takva se vrsta “poetskih konzultacija” događala također i u bolnicama, školama, sveučilištima i društvenim centrima. Gotovo 25.000 ljudi u cijelom svijetu sudjelovala je u tom programu.

U ljetu godine 2020. studenti budimpeštanskog sveučilišta za kazalište i film SZFE pobunili su se protiv nacionalističko populističkog Orbanova autokratskog režima koji je nastojao preuzeti kontrolu nad tom prestižnom umjetničkom školom. Nakon što su ravnatelji škole podnijeli ostavke, studenti su okupirali zgradu. U sjeni pandemije, tijekom devastirajućeg drugog vala COVID-19, borili su se umjetničkim i edukativnim programima te oformili Freeszfe društvo, koje je i nakon što su napustili zgradu nastavilo aktivno sudjelovati u umjetničkom otporu ne samo protiv političke diktature, nego i protiv one pandemijske. Indijski dramatičar, redatelj i scenograf Abhishek Majumdar mjesecima je noću povezivao u bolnicama građane koji nisu imali pristup internetu, sa svojom kazališnom skupinom kupovao je pokvarene respiratore i popravljao ih, organizirao prikupljanje hrane za siromašne. Redateljica i dramaturginjs Tanvi Shah organizirala je prikupljanje novca, doniranje medicinske opreme i distribuciju hrane po urbanoj i rurarnoj Indiji. S Majumdarmom producirala je 24-satni maraton pod nazivom “Kako/Krug za Indiju”, u kojem je sudjelovalo više od 100 kazališnih umjetnika iz 30 zemalja s temom globalnog utjecaja pandemije na umjetničku zajednicu.

Tijekom lockdowna newyorški glumac Chris Myers, dobitnik nagrade Obie, ustanovio je i vodio devet mjeseci tečaj pod nazivom “Antikapitalizam za umjetnike”. Namjera je bila kreirati virtualni prostor uključivanja umjetnika u radikalno obrazovanje o klasnim razlikama koje ih ne bi samo podučilo o svijetu u kojem živimo, nego i promijenilo njihovo razmišljanje/sudjelovanje u njemu. U tečaju je sudjelovalo nešto više 200 umjetnika.

 | Author: Jorg Carstensen/DPA/PIXSELL Milo Rau Jorg Carstensen/DPA/PIXSELL

”Dolje na Zemlju” je unplugged izložba u čijm su prostorima dnevni program nudili eksperti promjena. Tema klimatskih promjena nije bila jedina, nego se izložba koncentrirala na različite vrste ponašanja, nije koristila struju, umjetnicima su bili zabranjeni letovi, a sve što se u njoj koristilo bilo je održivo i transparentno. Različite zajednice, umjetnici, filozofi i aktivisti razvijali su tijekom izložbe različite formate koji su u kratkom vremenu radikalno mijenjali izglede klasičnih kulturnih institucija. Ideju za izložbu je pokrenuo berlinski kurator Thomas Oberender kao dio programa “Uranjanje”. Prepoznat i od zagrebačke publike kao jedan od najvećih kazališnih umjetnika današnjice, Milo Rau je tijekom pandemije pokrenuo globalni network “Škola otpora” kao seriju hibridnih livestream debata, ali i kao simboličku instituciju budućnosti koja bi predstavljala estetsku praksu otpora. U 2021. Rau je također snimio film “Novi Gospel”, kreirao je UNESCO-NTGent projekt “Filmska škola za Mosul” i Zlatnu knjigu V “Zašto kazalište?”, u kojoj je Rau, tijekom korone, pitao 100 najutjecajnijih svjetskih umjetnika i intelektualaca fundamentalno pitanje - Zašto? Indonezijsko kazalište lutaka Papermoon ustanovilo je globalnu seriju razgovora među lutkarima, kao i virtualni međunarodni kazališni festival Pesta Boneka. Ali ono što je iznimno zanimljivo je da su tijekom pandemije kreirali program “Krojač priča” u kojem su obični građani s lutkarima osmišljavali male lutkarske predstave koje su poklanjali zdravstvenim radnicima, članovima obitelji koji su oboljeli i svima onima koji su im bili bliski. Talijanska glumica i ravnateljica Teatro Biondo Stabile u Palermu, Pamela Villoresi, prva je u Italiji, na početku lockdowna, inicirala dnevne online programe, kreirala poslove te nalazila kompenzacije za lokalne i regionalne umjetnike u vremenu kad nisu imali posao. Gradonačelnik Leoluca Orlando pitao je tad što grad može napraviti za umjetnike, a ne što umjetnici mogu napraviti za grad. Njegova administracija pretvorila je grad u sigurno mjesto za migrante i kazališne umjetnike, nazivajući ga “gradom bez stranaca” omogućujući tako svima da se osjećaju samo kao građani Palerma. Slavni ruski kazališni redatelj Kirill Serebrennikov, kojega su ruske državne vlasti kao osvetu za njegovo političko djelovanje osudile zbog pronevjere te je stoga bio prisiljen napustiti moskovsko kazalište koje je vodio osam godina, nakon dugog kućnog zatvora vratio se u Kazalište Gogolj, gdje je u kantini servirajući doručak organizirao radionice za mlade gledatelje te povezivao umjetnike s gledateljima nakon svake predstave. Tijekom 2021. Serebrennikov je ekskluzivno režirao na Zoomu Wagnerova “Parsifala” za bečku Operu, i to je pratilo tijekom jednog mjeseca stotine posjetitelja.

HowlRound.com besplatna je i otvorena platforma na kojoj kazališni umjetnici mogu razmjenjivati progresivne i disruptivne ideje, kao i različita praktična iskustva. HowlRound zaziva kazališni krajolik u kojem su resursi i moć ravnopravno podijeljeni kako bi pridonijeli pravednijem i održivijem svijetu. Platformu je pokrenuo Emerson College u Bostonu, a do sada je tiskano i u arhivu sveučilišta pohranjeno 3000 livestream zapisa i 4000 eseja.

Svih deset nagrađenih umjetnika ili skupina u svojim su sredinama tijekom najmračnijih mjeseci pandemije teatar učinili mjestom razlike i optimizma, poručujući da se kriza može iskoristiti za kreacije i nove umjetničke forme. Za razliku od onih umjetnika koji su zatvoreni po kućama, pod zaštitom institucionalne sigurnosti, bili skloni samosažaljevanju ili pak “kućnim revolucijama” protiv tih istih institucija, ovi su se umjetnici odlučili boriti protiv virusa s onim što im je i najpoznatije, svojim umjetničkim nadahnućem. Obilježili su tako jedno od najtraumatičnijih razdoblja u povijesti kazališta i upravo tad pokazali kako umjetnost doista nikad i ni pod kojim uvjetima nije moguće zaustaviti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.