Svijet je poharala zombi apokalipsa uzrokovana gljivicom cordyceps, a ostaci civilizacije, barem u Velikoj Britaniji, žive u polucivilnom, poluvojnome mjestu zvanom Svjetionik. Taj svijet i ono što će se zbiti s ostatkom svijeta već je opisan u odličnom romanu i vrlo solidnom filmu “Djevojka sa svim darovima”. “Dječak na mostu” istodobno je prethodnik i nastavak romana “Djevojka sa svim darovima”, i nema brige, podjednako će svakome biti zanimljiv i dobar bez obzira na to jesu li pročitali ili pogledali “Djevojku” ili nisu. Također, oba romana nadilaze okvire žanra te ih toplo preporučujem i svima kojima zombiji nisu osobito draga lektira. Uostalom, zombi filmovi i romani (doduše, nešto je manje dobrih romana o zombijima) uvijek govore o nama, ljudima, te vrlo često vrlo subverzivno o samom društvu i njegovim rak ranama, pa čak i onda ako smo samo zombiji. Barem oni dobri. A “Dječak na mostu” je dobar roman. Ekspedicija u znanstveno-vojnom vozilu kreće u sakupljanje uzoraka rasutih diljem zemlje u nekoj od prethodnih ekspedicija, koji bi trebali pružiti kakav takav odgovor ili barem trag kako napraviti cjepivo ili lijek protiv pandemije.
Posada je sastavljena od vojnika i znanstvenika koji dijele komandu nad operacijom, kao što je i sama vlast u ostatku “civilizacije”, Svjetioniku, podijeljena na vojnu i civilnu (znanstvenu). Među posadom je i dječak Stephen Greaves, s nekim od onih sindroma koji ga istodobno čine genijem, ali i društveno neprihvatljivim. Jedan od onih ljudi koje se gotovo nitko ne libi, unatoč neviđenoj inteligenciji i znanju, nazvati... Pa ne želim izgovoriti nijednu od tih ružnih riječi. Svijet zombija i mikrokozmos ostatka civilizicije u “tenku” izvanredno podižu napetost, kao i nerazumijevanje svih sudionika ekspedicije. Svijet oko njih, divlji i opasan, mnogo je, ustvari, razumljiviji u svijetu unutar njihova tenka. I tu je ono gdje Carey najbolje iskorištava žanrovski predložak da bi mnogo više toga rekao o samim ljudskim odnosima koji se, pa gotovo bez zadrške, mogu preslikati na ovaj naš, sadašnji svijet, na naše osjećaje, strahove, zablude i predrasude.
A predrasude će (uz ljudsku glupost), kao što nam je i pandemija korone pokazala, preživjeti svaku katastrofu, one su jače i od zombija i od kuge. Carey ne cijeni osobito ljudski rod i njegovu racionalnost, dapače, razum je često tek korisno oružje predrasuda i gluposti, ali svejedno vjeruje da postoji granica između dobra i zla, u kojemu dobro, ono duboko skriveno dobro u ljudima, ipak nekako promoli glavu kad je najteže. Obično je to kod onoga nekog odbačenog, neprihvaćenog i drugačijeg. Obično je taj, prezren i drugačiji od nas, taj manji čovjek, puno veće ljudsko biće nego svi mi ugledni i pametni. Ali da ne bi ispalo da je riječ o nekom dijeljenju lekcija s visine, mudrovanju ili nekom bedastom aktivizmu, riječ je o pukoj istini da postoje ljudi, često oni na koje najmanje računamo, koji jednostavno u sebi imaju jasan moralni kompas. Riječ je, također, o punokrvnom i odličnom romanu koji nadilazi okvire žanra te koji je i više nego vrijedan čitanja.
