U pogovoru novom prijevodu Sofoklove "Antigone", koji potpisuje Neven Jovanović (Disput, 2022.), teatrologinja Nataša Govedić upozorava: "25 stoljeća nakon Sofokla, mi još nemamo dovoljno prostranu i duboku riječ za ono što Antigona utjelovljuje - nepokolebljivu, nepristranu odanost. Tragična figura koja se opire pravilima, ova je moćna antička heroina oduvijek privlačila filozofe. Hegel ju je nazivao ludom svećenicom, Lacan tumačio kao suicidalnu junakinju, Kierkegaard o njoj piše sa strahopoštovanjem i nježnošću. Hannah Arendt je vidi kao borbenu figuru građanskoga neposluha, a Judith Butler ističe Antigoninu prevratničku moć". No, upozorava Govedić, u svim varijantama, ona je junakinja koja se ne boji svoje političnosti. Na hrvatskom govornom području "Antigona" je tekst koji se najdulje čitao u arhaičnom prijevodu Bratoljuba Klaića, dok novije verzije prijevoda krajem 20. stoljeća donose Zlatko Šešelj, Zvjezdana Timet i Lada Kaštelan. Smatrajući da "Antigona" u 21. stoljeću zahtijeva veću osjetljivost obraćanja novim generacijama čitatelja, Jovanović je napravio novi prijevod pisan modernim jezikom za mlađe čitatelje koji, na užejezičnoj, stilističkoj razini, jednako kao i na razini kompleksne filozofije promišljanja Sofoklove tragedije radikalnog etičkog čina, donosi optimalnu jezičnu redakciju starogrčkog klasika za 21. stoljeće. Neven Jovanović je redoviti profesor Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i aktualni v. d. predstojnika Katedre za grčki jezik i književnost. Kao znanstvenik bavi se istraživanjem novolatinske književnosti, osobito hrvatskih latinista, te digitalnom humanistikom. Za izvođenje u kazalištu preveo je Euripidova "Herakla i Alkestide", Eshilovu "Orestiju" i Plautova "Amfitruona". Sofoklova je "Antigona" izvedena oko 440. godine prije nove ere. Da bi antička književnost živjela u današnjem vremenu - da današnji čitaoci počnu o njoj barem postavljati pitanja - najvažnije je razumijevanje pročitanog. No, kako ističe Jovanović u razgovoru koji vodimo u povodu izlaska ovoga izdanja, potpunog razumijevanja neće biti ne osvijestimo li da je vizija koju nam donosi dvije i pol tisuće godina stari glas - pjesnička vizija. Ne filozofska, ne didaktička, ne moralistička, ne pripovjedačka, nego pjesnička. Što, dakle, donosi ovaj novi prijevod, što će nam pomoći shvatiti smisao one riječi koju nemamo i pomoći u promišljanju Antigonine pobune u kontekstu svijeta u kojemu postoji prijetnja globalnim ratom?
Express: Što konkretno podrazumijeva posao redakture starogrčkog klasika iz 5. stoljeća prije naše ere 'za 21. stoljeće'? Što čitatelj može očekivati od ovoga izdanja?
Htio bih samo upozoriti da se ne radi o 'osuvremenjenom' prijevodu ni o 'redakturi'. To bi podrazumijevalo mijenjanje nečega postojećeg, a ovo je posve novi prijevod. On je prvenstveno morao biti poticajan današnjim čitaocima. Konkretno, dok sam prevodio, imao sam na umu srednjoškolce koji se prvi put sreću s tragedijom, Sofoklom i 'Antigonom': kako njima omogućiti da se koncentriraju na izazovne aspekte Sofoklove drame i Antigonina problema? Htio sam, također, naznačiti i da je ono što čitamo poezija, a ne proza, napokon i to da problemi Sofoklovih likova nisu samo intelektualni - 'Antigona' je i drama patnje, hrabrosti u očaju, bijesa. Predznanje nužno za razumijevanje odnosa u drami, mitski svijet oko Tebe i Edipa, čitaoci će naći u malom uvodnom tekstu. Budu li nakon čitanja htjeli saznati još ponešto o potpuno drugačijoj civilizaciji antičke Grčke, o grčkom mitu i kazalištu, pa i o tragediji i Sofoklu, osnovne će obavijesti naći na kraju knjige, u pogovoru i tumaču imena.
Express: Na kakve ste sve prepreke nailazili u procesu? Što vam je bilo najteže? Jeste li ponekad morali posegnuti i za nekim kompromisnim rješenjem?
Obično govorimo o Antigoni kao o fiksnoj, nepromjenjivoj, 'klasičnoj'. Iznenađujuće je bilo podsjetiti se da na nekim mjestima - to su mala mjesta, nekoliko riječi, ali za prevodioca je i pojedina riječ bitna - tekst 'Antigone' nije jasan, da mi ne znamo što je točno pisalo. Naime, tijekom dvije tisuće godina prepisivanja nastale su takve nedoumice da različiti priređivači danas nude različita čitanja tih mjesta. Slično, iz drugih razloga, vrijedi i za Sofoklov jezik. Radi se o poeziji te je ponešto nemoguće prenijeti, ponešto stvara pogrešan dojam ako je prevedeno doslovno, ponešto je otvoreno, višeznačno. Teško je žrtvovati poeziju, i zato sam morao balansirati između onoga što ne zvuči dobro i onoga što bi bilo nadopisivanje Sofokla. Možda je ipak najveća prepreka u našim vlastitim glavama. Za nas neke riječi - kao što su, recimo, 'seks', 'kamate', 'skandal', 'politiziranje' - ne pristaju u antički tekst jer su previše moderne. To znači: u našim glavama antika ne smije biti moderna, ona mora biti 'klasična', okamenjena, bijela i hladna poput mramornog kipa u muzeju. Ali mi, istovremeno, dobro znamo da ti kipovi u Sofoklovo doba nisu bili bijeli, da su bili šareni kao danas kipovi u indijskim hramovima ili u kapelicama na raskršću. Uz to, strah od anakronizama u nekoj je mjeri paradoksalan: ako tvrdimo da je naš svijet nastao iz antike, kako onda najdramatičniji, najosjetljiviji dijelovi današnjeg svijeta mogu antici biti tuđi?
Express: Za Hegela je Antigona, ističe recenzentica Nataša Govedić u pogovoru knjige, 'najuzvišeniji lik čitavog zapadnoeuropskog dramskog kanona', Hannah Arendt je pak tumači kao 'borbenu figuru građanskog neposluha, svjesnu da se prava politička bitka odvija na polju artikulacije problema, a ne nijemog nasilja'. Kako je vi tumačite?
Za mene osobno u 'Antigoni' su podjednako važni svi likovi: Antigona, Kreont, Hemon, Ismena, Tiresija, pa i onaj stražar koji samo razmišlja kako će izvući živu glavu. Antigona je pobuna, bezumna pobuna, ona osuđena na neuspjeh, srce je uvijek na toj strani, i kad imate trinaest i kad imate devedeset i tri godine. Ali svijet je, kako bismo Antigoni sigurno bezbroj puta dobronamjerno napomenuli, 'nažalost, puno kompliciraniji'. Vrlo je važno upravo artikuliranje koje ste spomenuli. Antigonin protest jest nerazuman - slabiji protestira protiv jačeg, goloruki usamljen čovjek staje pred kolonu tenkova - ali nije nemušt. Ona vrlo jasno kaže zašto se buni. Za razumijevanje grčke tragedije bitno je još nešto. Kad bi se Antigona obraćala samo Kreontu, njezin bi govor bio nebitan, silnik će učiniti što želi jer može. Ali na antičkoj je pozornici svaki govor zapravo javni istup (zato se svi prizori odigravaju na otvorenom), simbolično, to je istup pred čitavim gradom, čitavom državom. Tako su svi, i svi Tebanci unutar drame i svi koji su sjedili u publici u Ateni petog stoljeća prije nove ere, morali čuti i Antigoninu stranu. Nisu pred njom mogli ni smjeli začepiti uši. Takav je istup - dozvolit ćete malu digresiju - drugačiji od današnjeg videa koji gledaju deseci milijuna ljudi. Ti su deseci milijuna zapravo izolirani, oni gledaju video, ali ne i jedni druge. U Sofoklovoj su Ateni tisuće ljudi sjedile jedni kraj drugih, a svi su bili pozvani da se pitaju: što je ispravno, što bih ja učinio u takvoj situaciji?
Express: O Antigoni se može govoriti kao o priči o bratskoj odanosti i ženskoj snazi te davanju glasa onima koje politika tretira kao 'mrtve', nepostojeće, nebitne. No osim što se suprotstavila zakonima autokratskoga vladara, Antigona je i žena. Da Sofoklo danas piše ovu tragediju, za što i protiv čega bi ustala njegova Antigona? Tko su 'antigone' modernoga doba?
Društvo antičke Atene, kojoj se još refleksno divimo kao klasičnoj, bilo je u pojedinim aspektima uznemirujuće represivno, uznemirujuće nalik onim fanatičnim režimima koji danas u ime vlastitog tumačenja neke vjere oduzimaju prava građanima države kojom upravljaju. U Sofoklovoj i Periklovoj Ateni, nemojmo zaboraviti, žene nisu bile samostalni građani, imale su položaj kao danas maloljetni - nisu glasale, nisu smjele javno istupati, drugi su odlučivali umjesto njih, od njih se očekivala tek pokornost. Zato, čim vladari neke zajednice pokušavaju dijelu građana oduzeti neka mukom stečena prava - nekad pravo na obrazovanje, nekad na pomaganje ljudima, nekad na slobodu govora, nekad na pobačaj, kontracepciju i druge načine vladanja vlastitim tijelom, nekad na ravnopravnost bez obzira na podrijetlo, boju kože, rod, dob - tu je mjesto za antigone, tu smo svi pozvani da budemo antigone, čak i kad smo hemoni ili ismene.
Express: Antigonini etički principi i danas se tumače kao 'visoki' - dakle, sve ono što ona predstavlja nije postalo nikakav civilizacijski etički standard, čini se da se u posljednje 2,5 tisuće godina ništa nije promijenilo - na Antigonu i dalje gledamo kao na anomaliju. Što nam to govori o nama danas?
Zanimljiv je vaš odabir riječi. 'Visoki etički principi' zvuče kao luksuz, svi znamo da bi bilo lijepo i fino pridržavati ih se, ali, eto, ne možemo si to priuštiti u ovom času, što se može, takva su vremena... Antigonine su vrijednosti uvijek bile dio etičkog standarda, postoje interpretacije po kojima je sukob Antigone i Kreonta sukob dvaju skupova vrijednosti, pri čemu su Antigonine zastarjele - pripadaju rodovskom društvu - a Kreontove su moderne, realpolitičke. Ništa nikad ne 'postaje' standard, samo od sebe, niti može standard ostati samo od sebe. Iza vrijednosti koje su za nas prihvaćene i samorazumljive stoje desetljeća borbe - sjetimo se borbi za žensku ravnopravnost, za socijalnu državu, za sindikalno organiziranje. Štoviše, čim ljudi počnu neku vrijednost smatrati samorazumljivom, ubrzo će ustanoviti da se za nju moraju opet boriti. Standard nije standard ako ga se ne trudimo dosegnuti i održati, svakog dana iznova.
Express: Kako, kao dobar poznavatelj prilika u sustavu zagrebačkog visokog obrazovanja, ocjenjujete zagrebačko sveučilište? Rektor Damir Boras svake se godine hvali mjestom na rang listi 500 najboljih u svijetu, međutim, znači li to išta? Sveučilište u Zagrebu ponekad se čini kao samozadovoljni mastodont kojemu su još daleke mnoge stvari bitne za suvremenu znanost.
Stanje na Sveučilištu u Zagrebu odličan je primjer izostanka borbe za održavanje standarda koju sam netom spomenuo. Članovi jedne akademske zajednice odlučili su odabrati vlastiti mir i vlastite karijere umjesto rada na samoregulaciji te zajednice. Nakon te odluke, koja je u biti odustajanje, zajednicu su počeli voditi neki drugi, neki koji izgledaju kao njezini članovi, ali po vrijednostima i djelovanju to nipošto nisu - bez obzira što govore i kakvim žezlima i lancima mašu. I onda je, jako brzo, bilo prekasno. Na Sveučilištu u Zagrebu trenutačno se možete buniti samo kao Antigona. Oni koje zajednica bira da je vode, vode je u smjeru koristi i interesa vlastite klike.
Express: Borasovo se ponašanje prema fakultetu s kojeg je potekao ponekad čini kao neprikrivena osvetnička misija. Kako to objašnjavate? Hoće li to nakon njegova odlaska ostaviti i neke trajne posljedice na FF?
Vrijednost koju sam spomenuo kao osnovu Sofoklove tragedije - javnost rasprave i izjašnjavanja - već dvije godine na Sveučilištu u Zagrebu praktički ne postoji. Dvije godine, navodno prvo zbog pandemije, onda i zbog potresa, uopće nije bilo rasprava na sjednicama Senata, pa tako ni na onim trima gdje se odlučivalo o kandidaturama za dekana Filozofskog fakulteta. Nije je bilo jer su se sjednice odvijale dopisno, slanjem glasova na neku adresu elektroničke pošte. Moram reći: većina članova senata Sveučilišta nije u tome vidjela osobiti problem. Iako Senat nikad nije raspravljao ni o takvom dopisnom načinu održavanja sjednica, iako nikad nije glasao da se sjednice tako održavaju. Za mene je to mnogo poraznije od lika i djela sadašnjeg rektora i njegovih prorektora. Oni su, kao i svi mi u krajnjoj liniji, za zajednicu irelevantni, jer smo, nasreću, svi zamjenjivi. No kad jednom sustav vrijednosti i mjerila ispraznite od sadržaja, tad se posljedice mjere ne pojedinačnim sudbinama, nego degeneracijom čitavih naraštaja.
Express: Preuzevši funkciju prije osam godina, Boras je kao svoju ideju vodilju naveo 'povratak biblijskim vrijednostima na kojima se temelji Europa'. Kasnije je pokušao spojiti FF s Katoličko-bogoslovnim fakultetom. Trebamo li se plašiti za budućnost visokog obrazovanja u glavnom gradu?
Jako me zabrinjava budućnost akademske zajednice zagrebačkog sveučilišta - mislim da ćemo teško studente učiti znanosti i od njih strogo tražiti disciplinu i hrabrost kad to sami nemamo i ne poznajemo.
Express: FF je u međuvremenu, nakon propalih izbora i nekoliko semestara bez dekana, u studenom prošle godine napokon dobio novog dekana, Domagoja Tončinića. Jeste li osobno zadovoljni ovim odabirom? Hoće li se fakultet sad, kako je rekao Toničinićev kratkotrajni prethodnik, o.d. dekana Miljenko Jurković, 'poput feniksa vratiti na stare putove slave'? Što je potrebno da se to doista dogodi? Kako vi vidite ulogu fakulteta u društvu?
Kako vidim ulogu Filozofskog fakulteta u društvu pisao sam, između ostalog, i u programima koje Senat dvaput nije odobrio. Smatram da Fakultet, kao velika društveno-humanistička ustanova, ima silan potencijal djelovanja u društvu, s društvom i za društvo - a ako mu to sve uspije, onda će djelovati i na društvo. Međutim, trenutačno na Filozofskom fakultetu vlada mir. Onaj tko voli i želi mir može biti zadovoljan.
Express: Nedavno je izabran i nasljednik Damira Borasa. Aktualni dekan Građevinskog fakulteta Stjepan Lakušić u listopadu će preuzeti dužnost rektora zagrebačkog sveučilišta. Što očekujete od njega? Je li Lakušić bio najbolji među ponuđenim kandidatima?
Budući da osobno ne bih glasao za profesora Lakušića, kojega smatram kandidatom borasovskog kontinuiteta, od njega ne očekujem ništa, odnosno očekujem nastavak postojećih degenerativnih procesa. Uz, nadam se, nešto više pristojnosti i artikuliranosti. Najbolji među kandidatima za rektora zagrebačkog sveučilišta bio je Damir Bakić 2018. To što njega nije podržala većina u Senatu govori što možemo očekivati i sljedeće četiri godine.
Express: Sveučilište je odbacilo nacrt zakona o znanosti... Što očekujete sljedeće? Što bi se trebalo dogoditi? Jesu li s aktualnim sastavom Senata uopće moguće korjenite promjene?
Mislim da moj odgovor naslućujete iz onoga što sam dosad rekao. U Senat se biraju ljudi koji ne žele promjene - bira ih, očito, većina članova fakultetskih vijeća koja također ne želi promjene. Stoga se dogoditi neće ništa, sve dok ne dođe do nekog šoka izvana. Jedan će šok, po svemu sudeći, biti taj novi zakon o znanosti.
Express: Kakav je odnos aktualnog ministra Radovana Fuchsa prema dobrobiti sveučilišta? Je li ono što on čini u interesu sveučilišta i općenito obrane demokracije u sustavu javnog visokog obrazovanja ili je na snazi politička sprega i hegemonija pojedinačnih interesa?
Sveučilište, kao korisnik javnog proračuna i novca poreznih obveznika, mora za te novce polagati račune. To nije narušavanje autonomije, nego odgovornost. Proteklih je godina Sveučilište u Zagrebu gradilo shvaćanje autonomije kao prava na neodgovornost i samovolju, a istovremeno je sveučilište počela voditi uprava koja svoju samovolju - pazite, samo svoju, a ne volju čitave zajednice! - ogorčeno brani. Ministar Fuchs želi tu neodgovornost i samovolju ograničiti. Iako se s djelovanjem njegove stranke ne slažem, iako sam svjestan da u postojećem odnosu snaga, uz pasivnost akademske zajednice, samovolju sveučilišta može lako zamijeniti samovolja političara, Fuchsov pokušaj moram podržati. Zagrebačko se sveučilište mora promijeniti.
Express: U središtu svih dramatizacija mita o Antigoni je sukob pojedinca s vlasti, a onda je tu i pitanje sudbine nasuprot slobodne volje, odnosno osobne odgovornosti. U tom smislu, mislite li da su građani Hrvatske dosegli određenu demokratsku zrelost? Je li demokracija u Hrvatskoj sigurna? Bi li se Hrvati suprotstavili autoritarnom vođi koji bi u zemlju polako uvodio autoritarni sustav kao što je to slučaj, primjerice, u Srbiji ili Mađarskoj?
Teško mi je reći kakva je veza demokracije i sudbine. Nadam se da ne mislite pesimistično, da smo kao zemlja osuđeni na različite oblike autokracije i autoritarnosti. Antigona je članica svoje obitelji i članica tebanske države - mi ipak, za razliku od nje, pripadamo još jednoj zajednici, onoj europskoj. S te razine dolazi, uz bezbroj birokratskih i kapitalističkih mjera, i odlučna podrška demokraciji. Upravo Europa čuva Hrvatsku - i to je, pomalo paradoksalno, prvenstveno zbog hrvatske gospodarske i administrativne slabosti - od naših domaćih Orbana i Vučića. Ali opet moram reći: to je samo podrška, samo povoljna okolnost. Glavna je borba i dalje, kao i uvijek, na nama koji smo građani ove zemlje i želimo njezinim građanima ostati.
Express: U pogovoru kažete kako je Europa, kad god je gledala prema svom ishodištu, vidjela Grke. Što biste rekli, koja antička drama najbolje oslikava današnje vrijeme?
Kad bi naše vrijeme bilo koherentno i homogeno, mogao bih vam odgovoriti i vjerojatno bih naveo neku od Euripidovih drama o kolektivnim ratnim stradanjima, poput Trojanki, prikaz patnji onih čiju je zemlju osvojio neprijatelj, onih koje su izgubile slobodu i obitelji. Ali svijet nije homogen, istovremeno traje proljeće, ljudi trče za svojim planovima i obavezama, negdje su izbori, negdje se rekonstruira vlada, a navečer je utakmica. Takvu su heterogenost svijeta prikazivali ne tragičari, nego prije epičari poput Lukrecija, autora dugačke pjesme o svemu što postoji na svijetu i tumačenju svega što postoji. Lukrecije je vjerovao u Epikurovu filozofiju: boga se ne treba bojati, o smrti ne treba brinuti, dobro je lako dosegnuti, a ono strašno je lako izdržati.
