Kakvim će samo užitkom u tim naoko davnim vještinama epistolarne forme i polemike biti nagrađen onaj koji u ruke uzme "Izabrana pisma" Émilea Zole - i koliko će samo žalosti uslijediti što se te vještine čine upravo davnima, a prostor između književnog i svakodnevnog opustjelim. A u tom se međuprostoru, u to malo promišljanja koje je potrebno da bi se riječi ispisale na papir, tu se događa nešto potpuno čudesno, i dok su ova pisma izuzetan ogled razmišljanja i svijesti jednog od velikana europske književnosti, kao i književne i umjetničke scene te nenadmašne druge polovice francuskog 19. stoljeća, u njima je i trag stvaralaštva samog, procijep u onaj trenutak kad prosto služenje jezikom postaje književnosti.
Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.
Zolinu ostavštinu, uz izniman i obiman književni te teorijski opus, čini i poprilična korespondencija - ovdje se nalazi izbor od više od 15.000 pisama, nastalih od 1858. do 1902. godine. Izabrana pisma obuhvaćaju ona pisana obitelji, piscima i umjetnicima prijateljima, piscima mentorima, urednicima, novinarima, Alfredu Dreyfusu, supruzi i ljubavnici. Rođen u Parizu 1840. godine, odrastao na jugu Francuske u Aix-en-Provence, ponovno dolazi u Pariz u dobi od 17 godina, siromašan, zadivljen pisanjem Victora Hugoa, oduševljen velikim gradom u kojemu tad nastaju njegovi prvi pjesnički i prozni radovi. Tako prijatelju iz škole u Aixu, Paulu Cezanneu (s kojim je održavao cjeloživotno prijateljstvo) u dobi od 18 godina uz pismo šalje i jedan prozni uradak, koji naziva "poslanicom" te napominje prijatelju: "Zbog nje ćeš zadrijemati, no ne i potpuno usnuti". Svijest o tome, da proza može biti takva da se od nje tek zadrijema, no ne i usne, u jednog 18-godišnjaka, to je nagovještaj nečega velikog. "Već sam uronio tijelo u vodu duboke, široke rijeke Seine", piše dalje mladić, a to da mu prijatelj koji je ostao na jugu u Aixu silno nedostaje iskazuje uzvikom: "Nosi se Seino, živjelo vino Palette i naši rajski izleti na obale rijeke!". To što i onaj koji zapravo posve voajerski ulazi u jednu intimnu razmjenu dvojice bliskih prijatelja, nakratko osjeti nostalgiju za jugom Francuske, mada tamo možda u životu nije bio - to je proboj književnosti u jedno nehajno, prijateljsko pismo. Zolini odgovori Cezanneu kroz godine oslikavaju umjetničko i intelektualno sazrijevanje, sumnje i nesigurnosti mladog pisca, ali i ono što je možda najvrednije uopće u njegovim pismima suvremenicima: silno poštovanje tuđeg mišljenja, jedna duboka i iskrena, ponizna razmjena.
Kao 20-godišnjak, Émile Zola upućuje pismo tad 58-godišnjem Victoru Hugou. Neodoljivo patetično piše kako u sebi čuje "odjek uzvišenoga glasa", no da njegova "lira još ne izaziva uzvike ni aplauze, osamljen i posve nepoznat do ovoga dana, u sjeni mucam svoje prve pjesme, hodam bez baklje u ruci, udarajući često o rubnike ceste". Kakav divan podsjetnik da svaka vječnost kanona u sebi uvijek ima jednu prožimajuću želju i duboku sumnju.
Korespondencija sa Cezanneom otkriva napore rane faze stvaralaštva, pokušaje da se ustali spisateljska rutina kad treba nacijepati drva i naložiti peć tek da bi se imalo ikakve uvjete za rad pod svjetlom svijeće ili uljarice, divno je posramljujuće o tome čitati iz udobnosti današnjice. Dirljiv je trenutak kad opisuje kako pognut jednom rukom drži svijeću da bi drugom mogao napisati isto to pismo. Kako je stalna i nepromijenjena ljudska potreba za komunikacijom i dijeljenjem. U to doba, s 21 godinom, o čemu sanja?
"I naposljetku, kao u magli, jedva se nazire, pas koji me barem malčice voli, ljubavnica koja me uopće ne voli, te egoistična, indiferentna gomila koja mi se obraća, okružuje me, laktari se, a pritom ne remeti mir u mojoj pustinji."
Dopisivanja s urednicima tiskovina u kojima je u nastavcima objavljivao svoja djela (pa onda dobivao i kritike i reakcije čitatelja tijekom samog nastajanja) prate razvoj njegovih kanonskih djela, romana "Therese Raquin", "Lovina" (kao i njegovih scenskih adaptacija), te ciklusa "Rougon-Macquartovi", sage od dvadeset romana u kojima kroz razgranato porodično stablo piše, u namjeri, o svim društvenim i političkim aspektima razdoblja Drugog francuskog carstva (1852. - 1870.). Jedna posvećenost i zanatska vještina, nama još dalja od običaja pisanja pisama. U više navrata i sam Zola piše o stvaranju iz nužnosti, važan je to podsjetnik kako je književnost, ako je sredstvo života, uvijek i posao, a tad nema uvijek mjesta za uzvišeno i bogom dano, nema velikana koji nije barem u nekom trenutku potpao pod skribomaniju, podilaženje i teret narudžbe. Nešto što valja s vremena na vrijeme osvijestiti. Isto kao i to da su uz one svijeće i uljarice, nalivperom i na papirima nastajala djela u kojima se nastojalo obuhvatiti neslućeno širok kontekst, koja su iziskivala istraživanje i silnu posvećenost, da je i uz onu nužnost postojala istinska poniznost prema svom zanatu.
Fascinantno je pratiti kako od nesigurnog mladića zaljubljenog u pisanu riječ postaje suvereni intelektualac, čiji angažman u aferi Dreyfus do danas utjelovljuje javnu ulogu intelektualca, što bi se reklo aktivizam, daleko od svake performativnosti. Nakon što u siječnju 1898. godine objavljuje "J'Accuse", otvoreno pismo u kojemu proziva predsjednika Félixa Faurea za antisemitizam, osuđen je na godinu dana zatvora i novčanu kaznu. Pisca se potom izvodi pred sud u Versaillesu, zbog teksta u novinama, koji ga potom odvodi u egzil u Englesku. Zbog pravičnosti i ni s čim nametnute mu dužnosti da istu brani, nakratko ostaje bez poznatog mu jezika. Očaj ravan onoj nesigurnosti drhtave mlade ruke uz svjetlost svijeće.
Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.
U jednom od pisama iz egzila stoji crtica koja otkriva život veći od književnosti, kako to uglavnom sa životima i bude. Iz Weybridgea u Engleskoj, u kolovozu 1898. godine supruzi Alexandrine piše sljedeće: "Djeca će biti pored mene, no ona mi nisu sve. Kad bi samo znala koliko moje jadno srce, u kojem te nosim, pati zbog svega što se zbiva". Djeca o kojoj piše, naime, nisu njezina. Zoli u Englesku, odlukom njegove zakonite supruge, dolazi Jeanne Rozerot, njegova ljubavnica i majka njegovo dvoje djece. Na takav je aranžman života, iz nekog razloga pristala Alexandrine nakon što je zahvaljujući anonimnom pismu saznala za suprugov dvostruki život. O pismima te žene, o tome kako izgleda, pak, unutarnji svijet one koja pristaje da joj suprug može dalekozorom s prozora svoje radne sobe u njihovoj ladanjskoj kući gledati drugu ženu i svoju djecu u vrtu, pa i o unutarnjem svijetu te druge žene, koju je prva nastavila uzdržavati nakon Zoline smrti, o tome ne prestajem razmišljati, to mi ostaje većim od svakog kanona. (Izabrana pisma, Émile Zola, Neolit. Prijevod: Mirna Sindičić Sabljo)
