Bernhard Schlink, po struci pravnik i profesor teorije prava, njemačkoj je publici već otprije bio poznat kao autor nagrađivanih krimića te romana u kojima se često dotiče mračnih tajni iz doba nacizma ili društvenih problema kao što je val terorizma 1960-ih i 1970-ih godina. Nekoliko je Schlinkovih knjiga prevedeno na hrvatski, između ostalog zbirka pripovijedaka "Ljubavne međuigre", u kojoj se nalazi također ekranizirana priča "Drugi muškarac". Ulogu ljubavnika hohštaplera, koji ne zna da se dopisuje s mužem žene koju je zaveo, a u međuvremenu je preminula, u toj suptilnoj komornoj drami sjajno je odigrao Antonio Banderas. Kod nas je nedavno objavljen predzadnji Schlinkov roman "Unuka", gdje je piscu pošlo za rukom u pripovijest o jednoj obitelji i ljubavi te o pisanju uplesti velike i aktualne njemačke teme: posljedice ujedinjenja i još osjetne razlike između Istočne i Zapadne Njemačke te jačanje ekstremne desnice na istoku zemlje. Roman se sastoji od tri dijela. U prvom poglavlju iz perspektive knjižara Kaspara saznajemo kako je 1964. godine u Istočnom Berlinu upoznao buduću suprugu, koja će ubrzo uz njegovu pomoć prebjeći u Zapadnu Njemačku. No Birgit će razočaranje zbog osjećaja nepripadnosti poslije utapati u alkoholu i taj dio romana završava njezinom smrću. Drugi dio čine fragmenti autobiografskog teksta ili romana koje Kaspar pronalazi u ženinu računalu te ćemo prijašnje događaje sad sagledati iz njezine perspektive i saznati tajnu koju je godinama skrivala od njega. U trećem poglavlju Kaspar kreće u potragu za njezinom kćeri i pronalazi je u istočnonjemačkoj provinciji među neonacistima, u "idiličnoj" etničkoj zajednici, gdje će upoznati i ženinu unuku Sigrun, koja je već zadojena njihovom ideologijom. Pokušat će preobratiti unuku pomoću glazbe i knjiga ili raspravljajući s njom o različitim gledištima na njemačku prošlost, holokaust i neke povijesne osobe (Rudolf Hess, Irma Grese i Anne Frank). Schlink nam kroz brojne primjere zorno dočarava da se čovjek ne rađa kao nacionalist ili neonacist, nego to postaje pod utjecajem okoline. Prikazuje razne predrasude i izvrtanje povijesnih činjenica koji određuju desničarsku predodžbu o svijetu, a ne može im se doskočiti racionalnim argumentima. O tome i drugim temama razgovarali smo s autorom.
BestBook: Može li se ljude uistinu prosvijetliti ili čak preobratiti pomoću kulture i obrazovanja ili racionalnim argumentima? Do koje je to mjere Kasparu pošlo za rukom, jer njegova unuka na kraju bježi u Australiju?
Kultura i obrazovanje nisu jamstvo za razumne i moralne stavove prema ljudima i svijetu. Ali za nekoga, čiji je intelektualan život siromašan i skučen, mogu biti oslobađajuće iskustvo, a onome tko je spreman preuzeti odgovornost u životu jamstvo su za snagu razuma i morala. Što se tiče racionalnih argumenata, nekad nam polazi za rukom potaknuti druge da promijene neko nerazumno mišljenje, a nekad ne. Ne treba podcjenjivati racionalnu argumentaciju niti odustati od nje. Sigrun odlazi u Australiju i ne znamo kako će izgledati njezin daljnji život. No znamo da će biti drugačija, otvorenija, pozornija i kritičnija osoba nego što je bila prilikom prvog susreta s Kasparom.
BestBook: U jednom ste intervjuu rekli da bi umjesto što se Istočnim Nijemcima predbacuje nesposobnost za demokraciju bilo bolje poraditi na otklanjanju postojećih deficita. Na koje ste 'deficite' konkretno mislili?
Istočni Nijemci su nakon desetljeća diktature SED-a potpali pod Saveznu Republiku Njemačku i njezin Ustav, a pritom su imali velika očekivanja. Ta su očekivanja jednim dijelom bila prevelika, demokracija ne funkcionira kao u slikovnici, a lobiranje, ovisnost o gospodarskim interesima, nepodudarnosti između riječi i djela, populizam i oportunizam događaju se i u modernoj demokraciji. No očekivanja Nijemaca iz DDR-a mogla su i još mogu biti povod da se demokracija u Saveznoj Republici Njemačkoj i njezin Ustav unaprijede u smislu otvorenije i neposrednije demokracije.
BestBook: Mogu li se uspjesi stranke Alternativa za Njemačku (AfD) ili tzv. 'građanina Reicha' i drugih ekstremističkih desničarskih skupina u današnjoj Njemačkoj svesti na činjenicu da nacionalizam i ksenofobija počivaju na neprijateljskoj predodžbi o Drugome, na strahu od drugih i onih druge vjere?
Dakle, s jedne strane na jakim emocijama navođenima strahom, a s druge strane na konzervativnim vrijednostima i populizmu. Za uspjehe desnih radikala i stranke AfD postoji nekoliko uzroka. Jedan ste spomenuli - strah. Radi se o strahu od gubitka vlastitog mjesta u društvu, strahu pred drugima koje se percipira kao one koji ugrožavaju našu vlastitu poziciju, o odbijanju drugih koje prerasta u mržnju. Ali radi se i o bespomoćnosti s obzirom na svijet koji postaje sve složeniji i nepregledniji, što ljude čini prijemčivima za desničarske parole koje im obećavaju jednostavnost, jasnoću, odlučnost... A u društvu pomalo nestaje duh zajedništva, sve je manja odgovornost za zajednicu, zbog čega se mnoge više uopće ne pita što bi vrijedilo i bilo ispravno za sve, nego ih se pušta da žive u vlastitom "mjehuru", prepušteni svojim predodžbama i iluzijama.
BestBook: Kod nas postoji sličan problem koketiranja s fašizmom, ali ovdje nije riječ o mladim 'dezorijentiranim' ljudima koje privlače nasilje, neredi i napadi, i to ne toliko zbog ideologije koliko zbog navale adrenalina, kao što opisujete u svojem romanu. Kod nas su to neobrazovani nogometni navijači ili još gore političari koji preko nacionalizma žele osvojiti glasove birača. Što se može poduzeti protiv toga?
To što ste opisali ne čini mi se sličnim, nego istim problemom. Zar bi političari preko nacionalizma mogli dobiti glasove birača kad među biračima ne bi postojao nacionalizam? A na čemu se temelje njemački i hrvatski nacionalizam danas, kad ni njemačka ni hrvatska nacija nisu ugrožene? Upravo na onom o čemu smo maloprije razgovarali.
BestBook: Je li to problem obrazovnih ustanova i pravnog sustava koji su očito zakazali?
Pitali ste što se može poduzeti protiv toga, a obrazovanje je sigurno prvo i najvažnije sredstvo protiv mržnje, osjećaja bespomoćnosti i života u vlastitom "mjehuru". U Njemačkoj se u svakom slučaju premalo brige posvećuje obrazovanju i školstvu, u koje se ulaže i premalo novca. A kad je riječ o organima nadležnima za sigurnost te pravosuđu u Njemačkoj, poželio bih da su dosljedniji u svom odnosu prema desničarskom ekstremizmu. Moglo bi se, doduše, reći da su očito zakazale obrazovne ustanove, ali to ne vrijedi za pravni sustav.
BestBook: I današnji antisemitizam s jedne te osjećaj povijesne krivnje s druge strane, zbog kojih su uslijed rata u Ukrajini i u Pojasu Gaze ponovno buknule stare netrpeljivosti, pokazuju nam koliko su još duboke podjele u njemačkom društvu, ali i u Europi. Zašto ljudi ne shvaćaju da se pritom uopće ne radi o svjetonazorskim i vjerskim konfliktima, nego o prizemnim interesima kao što su moć, profit od trgovine oružjem, proširenje teritorija i slično?
Kad bi se barem radilo samo o interesima! Kod sukoba interesa mogli bi se nekako sporazumjeti te bez gubitka identiteta i integriteta možda inzistirati na nekom pitanju, ali popustiti kod nekog drugog pitanja. No radi se o moralnom integritetu koji različiti ljudi i grupe drugačije definiraju, a riječ je i o nacionalnim ili etničkim i vjerskim identitetima, o religijskom i svjetonazorskom "zavičaju" - a o tome se ne može pregovarati i zato su naša društva rastrgana. Nesreća je u tome da je naš svijet po pitanju morala, identiteta i svjetonazora pun ideološkog naboja, a prema tome se odnosimo kao slijepci. Ono što nas je trebalo osnažiti zapravo nas je oslabilo.
BestBook: Kao uglednog profesora prava moram vas pitati do koje se mjere dosljednim zabranama ultradesničarskih stranaka, simbola i pozdrava iz doba nacizma može nešto postići, jer takve zabrane kod nekih očito postižu upravo suprotan učinak? Ne bi li se kritičkim bavljenjem tim temama u medijima, obrazovnim ustanovama i široj javnosti moglo postići više?
Oboje je prijeko potrebno: kritičko bavljenje desničarskim ekstremizmom i zabrane, ako se krajnja desnica služi simbolima pod kojima su počinjeni stravični zločini i zbog kojih se ljudi osjećaju ugroženima. Ni zabrana rada političke stranke nije alternativa za kritičko preispitivanje njezina programa, nego samo dodatna opcija. A za tom se opcijom mora posegnuti ako neka stranka ne poštuje granice i ograničenja koja u slobodnoj demokraciji, utemeljenoj na vladavini prava, vrijede za rad političkih stranaka.
BestBook: U romanu iznosite sjajne primjere iz književnosti, likovne umjetnosti i glazbe koji su povezani s temom nacionalnog identiteta, kao i jezik. No upravo nam ti primjeri pokazuju da se kulturom i njezinim tekovinama ne mogu suzbiti nacionalizam, ksenofobija i razni animoziteti. Koji biste protuotrov propisali u slučaju predrasuda, neznanja, nacionalizma i populizma?
Ne želimo precjenjivati, ali ni podcjenjivati moć kulture. Ona ljude ne čini dobrima. Ali proširuje prostor u kojem žive, misle i osjećaju te time stvara priliku da izađu iz ograničenja nametnutih podrijetlom, uvriježenim pripadnostima, nedostatnim obrazovanjem, uvježbanim obrascima ponašanja... Identitet se može shvatiti kao nešto što ljudi naprosto imaju i danas se često shvaća upravo tako, a to vodi do toga da ljudi poput ježa zauzmu defenzivan stav kad treba braniti vlastiti identitet. No identitet možemo shvatiti i kao nešto što se razvija, raste i sazrijeva, upravo kroz susret i razmjenu s drugim identitetima. U tom smislu je identitet tema književnosti koja može pomoći u prevladavanju postojećih podjela u društvu.
BestBook: Kako tumačite današnji boom i uspjehe desničarskih populista u Europi i šire?
Već smo razgovarali o strahu koji vodi do mržnje, o bespomoćnosti s obzirom na svijet koji postaje sve složeniji i netransparentniji, o smanjenju osjećaja zajedništva i životu u vlastitom "mjehuru". Tome treba pridodati i da su uspješni populistički političari upravo onakvi kakvi bi njihovi birači rado i sami bili ili se barem tako predstavljaju biračkom tijelu. Najbolji primjer je Donald Trump. On ne vodi računa o interesima svojih birača, ali njegovu razularenost - kad blati političke institucije, izražava svoj prezir spram kulture i znanosti, s visoka se odnosi prema ženama ili kad se obrušava na neistomišljenike - očito odobravaju njegovi birači koji bi htjeli biti poput njega.
BestBook: Je li u Njemačkoj Demokratskoj Republici uistinu sve bilo sivo i loše? Nije li se moglo promovirati istočnonjemačku kulturu, njezine pisce i umjetnike te tako povezati Nijemce polazeći od pozitivnih vrijednosti?
U Saveznoj Republici Njemačkoj uvijek smo pomno pratili i cijenili književnost DDR-a, a istočnonjemačko slikarstvo upravo otkrivamo. Naravno da u Njemačkoj Demokratskoj Republici nije sve bilo sivo i loše. Ljudi uvijek mogu naći nešto čemu će se veseliti, ljudi se zaljubljuju, imaju prijatelje, zajedno slave, idu na putovanja, premda ne u daleke zemlje. No taj je svijet bio skučen i stoga loš za one koji ne podnose tako skučene prilike.
BestBook: U romanu od istočnonjemačkih pisaca spominjete samo Christu Wolf i njezin roman 'Podijeljeno nebo'. No sigurno poznajete književnost DDR-a? Koje biste pisce uvrstili u svoju istočnonjemačku književnu plejadu?
Među velike istočnonjemačke pisce kojima sam se bavio i koji su me na neki način obogatili pored Christe Wolf ubrajaju se i Werner Bräunig, Hermann Kant, Brigitte Reimann, Christoph Hein, Stephan Hermlin te Stephan Heym - da navedem samo neke kojih sam se spontano sjetio i naveo ih abecednim redom jer ih ne želim rangirati.
BestBook: Po nekim vašim knjigama snimljeni su filmovi, primjerice 'Žena kojoj sam čitao' i 'Drugi muškarac', koji su prikazani i kod nas. Jeste li bili zadovoljni ekranizacijom? Jeste li mogli utjecati na stvari koje vam se nisu dopale?
Što se tiče filma "Žena kojoj sam čitao", mislim da je u cijelosti uspio. On nije samo puka ilustracija knjige. Stekao sam dojam da to pisci nekad očekuju od ekranizacija svojih knjiga pa su zatim razočarani ako to ne uspije. Film je jedna inačica knjige. Tako, primjerice, u tom filmu muški lik Michael Berg nije toliko dominantan kao u knjizi jer ga glume dva različita glumca, pa nam se čini slabiji od izražajnije protagonistice koju je odigrala Kate Winslet i uistinu plijeni pozornost. Redatelj Stephen Daldry od samog me početka većim dijelom uključio u rad na filmu. Posebice mi je drago što je prihvatio moju želju da ulogu Hanne Schmitz povjeri Kate Winslet.
BestBook: Kakav je vaš stav prema umjetnoj inteligenciji? Biste li pokrenuli sudski postupak protiv koncerna OpenAI zbog povreda autorskih prava, kao što su to nedavno učinili neki američki pisci, među ostalima Jonathan Franzen, John Grisham i drugi?
Smatram ispravnim da se kao pisci branimo od zlouporabe naših tekstova koje koriste kao materijal za razvoj umjetne inteligencije. To je nešto što moramo poduzeti zajedno i osobno bih sudjelovao u tome.
BestBook: Polazi se od toga da će se uskoro pojaviti prva književna djela koja je napisala ili prevela umjetna inteligencija? Što mislite o tom razvoju?
Znatiželjan sam. Vidjet ćemo hoće li išta vrijediti romani, pripovijetke i pjesme koje će napisati umjetna inteligencija. Ako budu dobri, ili barem ne lošiji od nezahtjevne zabavne literature koja izlazi u nastavcima, zašto to ne bismo iskoristili?
BestBook: U novom romanu 'Das späte Leben' bavite se temom starenja i predstojeće smrti s kojom se junak suočava. Ljubav, smrt i konačnost teme su koje se tiču svih nas. Motivaciju za pisanje svojedobno ste sjajno saželi rečenicom: 'Ne želim proživjeti samo jedan život'. U zadnjem romanu Brehm kaže da je pisanje za njega bilo 'bijeg od života ili ga je odvlačilo od njega'. Moglo bi se kontrirati Nietzscheovom sentencom: 'Imamo umjetnost da nas istina ne bi skršila'. Je li umjetnost, dakle, oblik eskapizma ili nam otkriva više sfere dajući tako našem životu smisao?
Očito vam se sviđa taj ili-ili! Ali umjetnost se ne može svesti na jedno ili drugo. Za onoga tko se susreće s njome može, jednako kao i za onoga tko je stvara, biti mnogo toga: uranjanje u svijet, bijeg od svijeta, traganje za istinom, otkrivanje alternativa istini itd. No u svakom slučaju nam otkriva ono što prije toga nije bilo vidljivo, nije se moglo čuti ili osjetiti. To može biti nešto više i dublje ili nešto iz same srži svijeta i života. Ponekad životu daje smisao, a ponekad ne. Umjetnost možemo shvatiti kao zasebnu, hermetičnu sferu svijeta. Ali ona je zapravo vrsta jezika, oblik ekspresije koja se bavi svime što postoji na svijetu i govori o tome.
BestBook: I na kraju, što biste poželjeli sebi i svijetu u novoj godini?
Svijet oko nas je u rasulu, a to je nešto na što ne mogu samo odmahnuti rukom jer se odražava i na moj život. Želio bih da stvari krenu nabolje. I premda nije baš izgledno da će se to dogoditi već ove godine, ipak ustrajem u toj nadi.
