U gomili reakcija na zabranu kazališne adaptacije “Elementarnih čestica“ na Dubrovačkim ljetnim igrama, Mani Gotovac posegnula je za frazom koja se često rabi u isticanju slobodarskog progresa postkomunističke današnjice.
Reče, uz ostalo, da cenzorski potez vraća Hrvatsku u srednji vijek. Nije u pravu: nisu bile male društvene slobode srednjovjekovnoga stanovništva težaka, kmetova, slugu, zanatlija, malih trgovaca - svih onih koji su svoje umjetničke talente iskazivali kao pokladni zabavljači, iluzionisti i šaljivci na dubrovačkim ulicama, trgovima i plažama.
Tek izlaskom iz srednjovjekovnoga “mraka“ i približavanjem novoga vijeka cenzura je postala sve učinkovitija i oštrija. Doduše, teško se nosila s pokladnim veseljem maškara koje su frcale od života i erotike, ali je svim snagama nasrnula na literaturu koja se producirala u pismenom svijetu.
Prema Frani Kesterčancu, jednom od rijetkih “arheologa“ domaće povijesti koji se upustio u mračne tajne opjevane “slatke slobode“ dubrovačkoga grada-države, strah od vlastitih pisaca razlog je da Dubrovnik do druge polovine 18. stoljeća nije imao tiskaru, najdemokratičniju napravu u pismenoj kulturi zapadne civilizacije.
Kada su pak gosparske vlasti nakon dugotrajna mozganja napokon dopustile jednom Talijanu da instalira stroj za kopiranje pisanih sadržaja, 1783., u Dubrovniku je zaveden stroži politički nazor nego bilo gdje drugdje. Prije tipografskoga umnožavanja, rukopis je preventivno prolazio kroz ruke čak šestorice crkvenih i svjetovnih cenzora, prema nalogu Senata i Maloga vijeća.
Izbjegavanje te procedure donosilo je kaznu od 500 zlatnih dukata ili dvije godine zatvora. U postkomunističkom Dubrovniku institucionalne cenzure nema. Uz sve oglašene slobodarske prednosti, situaciju karakterizira velika mana koja stimulira nagađanje o razlozima posljednje zabrane.
Izostaju, naime, kakva-takva odgovornost za opravdanje cenzorske intervencije, koje su u dubrovačkoj prošlosti uništile nebrojene spise. No davno ukorijenjen običaj nije nestao.
Preuzet od novih naraštaja lokalnih političara, punih pijeteta prema pričama o slobodarskoj dubrovačkoj tradiciji, najnoviji prohibicijski zahtjev pred javnošću oglasio je Nikola Dobroslavić, tituliran kao župan dubrovačko-neretvanski, ovlašten da predstavlja nešto širi teritorij od Republike u doba dvaju geopolitičkih sila, islamskih Osmanlija i kršćanske Venecije.
Premda je u aktualnom 21. stoljeću konfiguracija svijeta posve drukčija, alarmirao je upravu Dubrovačkih ljetnih igara, Pantovčak i MUP, ustajući u zaštitu vjerskih osjećaja dubrovačkih muslimana od “Elementarnih čestica“ francuskoga autora Michela Houellebecqa.
Od kuda to njemu? Potječe iz u Slanoga, 40-tak kilometara udaljenom od starih zidina, kao potomak podaničke mase nekadašnjega grada države koja je vjekovima za fašničkih dana pošalicama i rugalicama vrijeđala svoje gosparske zemljovlasnike.
Rođen je u 20. st., u prvim godinama vlasti KPJ, karijeru je izgradio kao šef ugostiteljskih lokala i hotela svoga rodnoga mjesta. Tek kao član HDZ-a iz ugostiteljske branše anonimnih poslovođa (modernije “menadžera“), uzletio je u političko-upravnu dužnost načelnika Slanoga, potom i dubrovačko-neretvanskoga župana.
Budući da u njegovoj službenoj biografiji upadljivo izostaje svaka informacija o školskoj spremi, nema nikakve sumnje da se unutar stranke za vrhove izbornih lista ne može nadmetati svojom naobrazbom.
Ali je svakako superioran u iskrenosti svoga ekumenskoga morala, utemeljenoga na dobroj ljudskoj duši- barem dok Dubrovčani muslimanske vjeroispovijedi ne pokazuju političke ambicije koje bi njihovu zajednicu preobrazile u izbornu konkurenciju HDZ-a.
Upravo to je iskonski grijeh Michela Houellebecqa, izložen u knjizi koja je u prijevodu naslovljena kao “Pokoravanje”. Ulazi u žanrovsku vrstu političkih fictiona, odgovarajući na pitanje: što bi bilo kada bi se sekularna Europa držala vlastitih principa o ravnopravnosti svih njezinih religija i mnogoetničkoga stanovništva, uz sve brojnije migrante s Istoka.
Tako imaginira moguću Francusku 2022. u kojoj na predsjedničko mjesto dolazi musliman. Michel Houellebecq jednodušno je proglašen protivnikom islamske religije. Da je isto djelo potpisano arapskim imenom i prezimenom, zajamčeno, bilo bi proskribirano kao poziv na islamski imperijalizam.
Kada je riječ o današnjoj Hrvatskoj i Dubrovniku, na djelu je čista “navlakuša“ špijunsko-represivnih tijela. Prije svega, Dubrovačke ljetne igre namijenjene su izvedbi posve drugog Houellebecqova štiva, koje ništa ne govori o religijama nego o deficitu obiteljske i svake druge ljubavi.
Zapravo je posvećeno promiskuitetnom očaju kojim se kompenzira izostanak ispunjujuće erotske strasti. Motiv je jako star u francuskoj književnosti, kao najveća iritacija katoličkom moralu. No ovom prigodom autorov lik upleten je u skandal, pa kazališni festival u Dubrovniku zapravo postaje mamac za pretpostavljene teroriste.
Dobroslavić koji, naravno, nije pročitao ni “Pokoravanje“, kamoli “Elementarne čestice“, prirodno želi pripadati najplemenitijoj kulturi političkih elita Dubrovnika i Hrvatske, s istančanim smislom za dobrobit domaćih muslimana.
Sporno je da akciju temelji na medijskoj reputaciji francuskoga pisca, koja je nesumnjivo nastala u zbrkanim političkokršćanskim mozgovima: da je književnik protivnik islama, pa samim time, teroristička meta njegovih radikala.
Činjenica da se ministar unutarnjih poslova, SDP-ovac Ranko Ostojić, s munjevitom spremnošću uključio u operaciju zabrane, defininirajući najavljenu predstavu kao “visok sigurnosni rizik“, posve je jasni znak da Dobroslavić nije sam u tom pokušaju revitalizacije dubrovačkoga 17. i 18. stoljeća.
Fakti pak svjedoče da ta stoljeća najmanje krase diplomatski uspjesi na međunarodnom polju i najviše - trikovi u pacificiranju umjetnosti koja uništava mitove Dubrovnika pod ćudoređem njegove političke vlastele.
Do danadanašnjeg, naime, ostala je legenda o hvalevrijednoj brizi dubrovačke aristokracije da diplomatskom spretnošću očuva stabilnost i sigurnost Republike na razmeđi dvaju svjetova. Cenzorska ostavština, međutim, proturječi toj prispodobi.
Franjo Appendini, Talijan koji je djelovao u Dubrovniku u doba etabliranja prve gradske tiskare, napisao je nešto poput prve njegove historiografije. Neke epizode podsjetile su na mletačku okupaciju Lastova početkom 17. st.
Appendinijev tekst politički je proskribiran uz obrazloženje da bi mogao ugroziti dobrosusjedske odnose Dubrovnika i Venecije. I doista, argumentacija zvuči razložno do 1797., do godine koja označava krah Mletačke Republike.
Ipak, dubrovačka aristokracija, okupljena u Senatu i u Malom vijeću, zabranu Appendinija blagoslivlja još nekoliko godina nakon toga, 1802., kada ne postoji susjed kojem se Dubrovnik može zamjeriti. Izokretanje cenzorskih motiva krivo je za amputaciju Jakete Palmotića Diodorića.
Današnje enciklopedije predstavljaju ga kao uglednoga i bogatoga dubrovačkoga vlastelina 17. stoljeća, koji je često u poklisarskoj misiji putovao u Carigrad, uključujući pregovore o visini dubrovačkoga harača u korist tamošnje sultanske blagajne.
Napisao je nekoliko djela koja su uprizorena. Među njima, također, “Dubrovnik ponovljen“ koji je ostao “nedovršen“, kako tvrde moderne enciklopedije. Kopanje po gradskim arhivima Dubrovnika jasno pokazuje da je Senat zabranio neke dijelove (pa su tako “nestali“) zaključivši kako bi mogli izazvati tursku nesnošljivost.
Appendinijev primjer možda je naiskrenije obrazložen, jer upozorava na iluziju legendarne dubrovačke autonomije. Ne samo u pitanju financijskih dača koje su njegovi ambasadori nosili u Carigrad nego su arhivirani dubrovački zahtjevi osmanskim trupama da ih zaštite od venecijanskih napada na moru i kopnu.
Kroki te stvarne političko- vojne ovisnosti daleko je od priča kojima je ispunjena glava dobroga župana Dobroslavića. Tako je prohibicijska praksa dubrovačkih vlasti, uz participaciju modernih leksikografa – sve samih učenih glava - u povijesnim iluzijama uzdignuta stubu više: cenzurira činjenicu višestoljetne dubrovačke cenzure.
Vrhunac te podvale utjelovljen je u ključnom mjestu nacionalne književnosti i štokavskoga standarda: Ivanu Gunduliću. Naraštaje hrvatskih školaraca poučavaju kako je 14. i 15. pjevanje “Osmana”, usred epske strukture, zagonetno nestalo, najvjerojatnije zato što ih Gundulić, pišući do posljednjega daha, nije uspio završiti.
Aleksandar Stipčević, znanstvenik koji nije za podcjenjivanje, međutim, bez suzdržanosti tvrdi da su oni cenzurirani u samom Dubrovniku: gradska uprava je zahtijevala da autor “popravi“ neke fragmente, navodno nezgodne za Osmanlijsko Carstvo.
Budući da je danas malo toga ostalo od deset zapovijedi Božjih, zadnju instancu čine blagoslovljene seksualne restrikcije, rezervirane za bračno-obiteljski nacrt.
U tom su pogledu pogubne “Elementarne čestice“: idealizirana ljubav nedostižna je jednom francuskom intelektualcu, koji predstavlja gomile njegovih čitatelja, ogrezlih u uzaludne seksualne izlete, ništa drukčije od markiza de Sada.
Ostalo je stvar dubrovačke ćudoredne “diplomacije“ sa Zagrebom, koja ni pod koju cijenu neće otkriti svoje prave motive: čak je zastrašivanje i izazivanje islamskoga terorizma bolje rješenje nego slika globalnoga emocionalnog jada u kojemu je zapela pismena, obrazovana i visoko educirana Europa.
Srednji vijek je bio nepismeniji. To ne znači da je bilo manje ljubavnih strasti, koje vrijeđaju “ostarjelu Europu“, kako reče papa Franjo posljednjega Uskrsa.
