Nakon što su filmovi Zrinka Ogreste, jednog od ponajboljih hrvatskih filmskih redatelja, prikazani na velikim svjetskim festivalima, poput onih u Veneciji, Karlovym Varyma ili Londonu i bili nagrađeni sa 60-ak priznanja u zemlji i inozemstvu, njegov najnoviji, sedmi film “S one strane” uvršten je uslužbeni program Berlinalea, a uskoro će se okušati i kao kazališni redatelj u zagrebačkom HNK, što mu se čini uzbudljivim i izazovnim.
Nakon političkih i socijalnih drama (“Krhotine”, “Isprani”, “Tu”, “Crvena prašina”), Ogresta se u ovoj ljubavnoj drami “S one strane” posvetio temi oprosta. U središtu priče je patronažna sestra Vesna koja nastoji obnoviti ljubav nakon dvadesetak godina. Glavne uloge tumače Ksenija Marinković i Lazar Ristovski, dok se u ostalima pojavljuju Tihana Lazović, Robert Budak, Toni Šestan i drugi.
Svjetska premijera Ogrestina filma na Berlinskom festivalu predstavlja novi uspjeh tog redatelja i profesora na Akademiji dramskih umjetnosti, koji je u svojoj bogatoj karijeri prošao put od državotvornog redatelja u devedesetima do danas cijenjenog autora intimističko-psihološke orijentacije i rafiniranog filmskog stila. O tome govori i podatak da ga je Krsto Papić nazvao “redateljem pjesnikom”, dok ga suradnici opisuju kao skromnog redatelja koji radi marljivo i predano, bez glamura i buke.
Vaš film ‘S one strane’ nalazi se u službenoj konkurenciji Berlinalea, jednog od najvažnijih filmski hfestivala svijeta. S obzirom na to da će svjetska premijera biti za Valentinovo, ima li u tome i neke simbolike te što očekujete?
Eventualno samo slučajne simbolike, ja je nisam planirao. Naime, središnja junakinja mojeg filma ponovno se zaljubljuje u svojeg supruga koji je nju i djec unapustio prije dvadesetak godina. Ovako izgovoreno možda će vam to zazvučati nevjerojatno, no ništa ljudsko nij enemoguće pa niti to. U tom smislu berlinska svjetska premijera zgodno je planirana upravo na popularni Dan zaljubljenih, premda je to, dakako, tek jedan profani detalj koji se efektno može koristiti u promotivnim aktivnostima vezanim za film. Moje nade i očekivanja, ali i strepnje usmjerene su prema tomu da film i njegove, čini mi se, plemenite nakane budu prepoznate.
Pišući scenarij, koliko ste osobnih iskustava, razmišljanja i osjećaja unijeli u priču te na što ste se prvenstveno fokusirali?
Bez punog poniranja u priču i karaktere koje stvaram ja ne bih znao snimiti film. Ne znam išta raditi ‘izvana’. Sve što radim mora me se ticati, biti plod mojeg izravnog ili posrednog iskustva, svjetonazora, stava... Ništa u životu nisam snimio ‘po narudžbi’, dakle da mi je ponuđen neki sadržaj i da sam ga ja onako ‘soboslikarski’ režirao. Bilo je, naravno, takvih ponuda, neke sam i realizirao, ali su to redovito bili sadržaji koji su u meni probudili osobno prepoznavanje. Moj je rad na scenariju, općenito priprema filma, bliska onoj vrsti pripreme kakvu radi glumac pripremajući ulogu. Tako i ja, stvarajući neke scene, plačem, ljutim se, uzbudim se... Stvaranje filma za mene je zapravo erotičan proces, sve što je u filmu mora proći kroz mene.
Scenarij ste počeli pisati s Mirkom Kovačom, a završili s Matom Matišićem. Koliko vam je blizak Matišićev senzibilitet i način razmišljanja, čije su drame poznate po crnom humoru, ironiji i kritičkom odnosu prema mnogim svetinjama, osobito političkim?
Bilo je za nijansu drugačije. Naime, istu temu prema kojoj sam snimio film počeo sam razrađivati zajedno s Mirkom Kovačem. Mirko Kovač je nakon nekolik omjeseci rada stvorio ‘treatment’ od tridesetak stranica koji je trebalo razviti u scenarij. Mirku je, nažalost, u međuvremenu bolest uznapredovala i on je preminuo0 .S Matom sam krenuo ispočetka jer novi suradnici unose novu poetiku i tekst koji je nastao u suradnji s njim nema ništa zajedničko s Mirkovim. Mirkov mi je ostao kao osobita uspomena na vrhunskog čovjeka i književnika koji je svoje zadnje filmske rečenice napisao za mene. Mislim kako je scenarij, ali i film ‘S one strane’, definirao sve ono što Matu Matišića određuje kao čovjeka i pisca, ali i mene kao redatelja i osobu. Povezao nas je isti svjetonazor i niz bliskih ljudskih osobina, među koje su se one stvaralačke uklopile same po sebi.
Kad iz današnje perspektive pogledate svoje filmove, od ‘Krhotina’ preko ‘Ispranih’ pa do ‘Projekcija’ i ovog najnovijeg, zatim brojne Zlatne arene i 60-ak ovdašnjih i inozemnih nagrada, jeste li zadovoljni svojim filmskim putem i današnjim statusom u hrvatskom filmu?
Volio bih da netko drugi ustvrdi ono što bih sad ja trebao izreći o vlastitom radu, a što nije osobito časno, ali svjesno ću iskoristiti vaše pitanje: ono što me ispunjava mirom jest osjećaj da je moj stvaralački put čist. Nekad uspješan, nekad manje uspješan, međutim nikad nisam snimao s računicom, polazeći od toga da se ikome svidim, kritici, publici, politici, bilo kome. Nisam slijedio trendove, nisam oponašao, filmovi su mi redovito zrcalili vlastiti odnos prema zbilji kojom sam se bavio. To nije bilo uvijek jednostavno ostvariti, brojne su napasti i strahovi koje vrebaju autora i lako je izdati samoga sebe. Čvrstinu i postojanost koje sam, mislim, imao u profesionalnom životu onaj privatni nije tako uspješno slijedio. Zato su taj moj život i ožiljci koje iz njega vučem trajni stvaralački kompost za ovo čime se bavim.
Rođeni ste u obitelji stomatologa i profesorice. Što je bio glavni okidač za bavljenje filmom? I koji su redatelji, domaći i strani, najviše utjecali na vaše formiranje? Odnosno, što je bilo presudno za vas u tim formativnim godinama potkraj ‘70-ih?
Pretpostavljam kako sam imao prirodni senzibilitet, pretpostavke da se film za mene ‘uhvati’. Ili ja za njega. Onaj iznad mene koji mi je udijelio te darove dobro je izrežirao i ostalo: pobrinuo se da mi otac u formativnim godinama kupi amatersku kamericu kojom sam počeo kao dijete otkrivati film na sličan način kao, recimo, neki drugi klinac glazbu i gitaru, te da mi je mama i profesijom i osobnim interesom bila okrenuta umjetnosti što je, naravno, prenijela i na mene. I zatim ono najvažnije, što sam maločas natuknuo, život po sebi, rane koje mi je vremenom stvarao. Filmsko stvaranje za mene je u tom smislu bilo najbolja ‘terapija’. Redatelj koji je i u umjetničkom, ali i u ljudskom smislu ostavio na mene najveći trag je Krzysztof Kieślowski. Dijelimo isti svjetonazor, a blizak mi je i stilom te filmskim rukopisom.
Vaš prvi debitantski film, politička drama ‘Krhotine’, ima neobičnu povijest: prikazan je kao jedini film na Pulskom festivalu 1991., nakon čega je festival zbog predratnog stanja raspušten. Kako ste se tada osjećali, kako je to utjecalo na put filma?
Da, istina je, ‘Krhotine’ su prikazane prvoga dana festivala, na novinarskoj projekciji, nakon koje je festival prekinut i raspušten. Jasno da mi je kao debitantu taj trenutak bio bolan, ali mislim da je donesena odluka bila i te kako utemeljena, Hrvatsku su preplavili balvani, započela je agresija i održavanje festivala s jugoslavenskim predznakom u takvim bi okolnostima bila čista farsa.‘ Krhotine’ su nedugo nakon toga dobile pozornost o kakvoj, prirodno, sanja svaki debitant: pobijedile su na prvim Danima hrvatskoga filma te ubrzo bile nominirane za Europsku filmsku nagradu u kategoriji debitantskog filma.
Kad ste 1995. snimili socijalnu dramu ‘Isprani’ o dvoje mladih koji žive u skučenim uvjetima u doba tranzicije, napao vas je komentator Večernjeg lista s optužbom da uvodite u Hrvatsku ‘srpski crni val’. Kako ste se nosili s političkim kvalifikacijama različitih predznaka? Naime, u ‘90-ima su vam neki zamjerili snimanje spotova za HDZ, a u ovom napadu vam je zamjeren ‘srpski crni val’?
Gledajući danas s distance vidim kako je sve to zapravo prirodan put za jednog ozbiljnog stvaraoca. Pojedini trenuci, pojedina vremena su bremenita i specifična težina autora, redatelja, očituje se u tomu da ima čiste i jasne stavove o zbilji u kojoj živi, da ih ne skriva i ne mijenja ovisno o ‘vjetrovima koji pušu’ te da ima primjerene stvaralačke odgovore za vrijeme i prostor u kojemu stvara. Niti bih se odrekao svojih političkih stavova i izbora iz toga doba niti bih gurao od sebe eventualnu stilsku bliskost sa ‘srpskim crnim valom’, za mene umjetnički najmoćnijim razdobljem srpskog filma.
Koje vas teme najviše motiviraju i vode u pravljenju filmova?
Zapravo me intrigira uvijek isti sadržaj: ugroza onog najčišćeg, najnaivnijeg u čovjeku, ugroza iskonski dobroga. Čini mi se kako je zapravo u svim mojim filmovima napadnuto upravo to i, de facto, to pokreće svaku radnju.
Hrvatska ima novu Vladu. Što mislite o novome ministru kulture i kako će se njegovi stavovi odraziti na situaciju u kulturi? Hoće li uspjeti, kako je najavio, podići postotak izdvajanja za kulturu iz budžeta?
Mišljenje o novom ministru kulture može se imati tek kad učini neke poteze u području kojemu je na čelu. Čim je objavljeno da će Zlatko Hasanbegović biti novi ministar kulture počelo ga se bespoštedno diskreditirati zbog nekih njegovih stavova, a da čovjek još nije ni zakoračio u Ministarstvo kulture. Kad sam temeljitije pročitao te ministrove izjave, čuo što govori, zaključio sam kako je riječ o stavovima s kojima se može polemizirati, ali koje spadaju u spektar slobode riječi i mišljenja za koje bi se, možda prije svih, trebali zauzimati ljudi iz svijeta kulture. U tom smislu ostao sam osupnut kad sam pročitao kako ga jedan od viđenijih ljudi hrvatske kulture izravno naziva ‘ustašom’. Nepodnošljiva je ta hrvatska lakoća osude, od nje jednako boluju i oni s lijeva i oni s desna. Malo me iznenadila i brojnost izjava kako se za Zlatka Hasanbegovića nikad prije nije čulo. Ne smatram se informiranijim od drugih, ali zapazio sam čovjeka u nekim TV emisijama, a i u tisku, kako suvereno govori o temama naše zbilje i povijesti. Činjenica što čovjek nije djelovao u području kulture može biti otežavajuća, ali nužno ne i diskvalificirajuća za obnašanje ministarske dužnosti. Želio bih da se novi ministar snađe na dužnosti koja mu je povjerena i dobro je obavlja, mislim da je to jedino prirodno željeti. Ne bude li tako, svoje ću mišljenje izreći jednako otvoreno kao i ovo sada.
Kako vidite današnju Hrvatsku koja je, čini se, podjeljenija nego ikad na desnicu i ljevicu? Je li takva konfliktna situacija inspirativna za umjetnost?
Zbilja je uvijek inspirativna za stvaraoce. Bio bih sretniji da nam je stvarnost manje bolna, da tako radikalnih podjela nema. To je pogubno za Hrvatsku. Za mene je jedini conditio sine qua non samostalna Hrvatska. Možemo se ne slagati i razilaziti u viđenju kako ćemo je urediti, ali se zbog toga ne smijemo mrziti. Mržnja u krajnjoj instanci može dovesti do toga da je izgubimo.
Vaši su filmovi prikazivani i nagrađivani na uglednim svjetskim festivalima, poput onih u Veneciji, Karlovym Varyma ili Londonu. Koliko vam znače nagrade? I može li se zaraditi od festivala?
Nagrade su bitne za redatelja u njegovu početku, ulijevaju mu samopouzdanje koje je tada vrlo krhko. Kasnije one više nemaju osobitu važnost, drago vam j ekad dođu, ne živcirate se ako vas mimoiđu. Ima redatelja koji ciljano šalju filmove prema festivalima na kojima mogu biti novčano nagrađeni. Ne spadam među te. Inače zazirem od ‘evidencije nagrada’ što je postala zabrinjavajuća anomalija u nas. Nerijetko se navođenjem broja nagrada želi naglasiti tobožnja kvaliteta filma, a to samo po sebi nema baš osobite veze. Lijepo je ako se posreći da vam film dobije neku vrijednu i uglednu nagradu, ali zazirem od pojavljivanja baš na svakom festivalčiću.
Hoćete li se okušati i kao kazališni redatelj?
Moglo bi se dogoditi. Primio sam laskav poziv Dubravke Vrgoč, intendantice zagrebačkog HNK, da u idućoj sezoni režiram predstavu prema tekstu po vlastitom izboru. Iako sam do sada slične mogućnosti izbjegavao, ova mi se čini uzbudljivom i izazovnom.
