Što učiniti kad vas godinama privlači život u šumi, a niste ni lovac, ni šumar, a zapravo niste ni netko tko zna kako preživjeti bez šibica, udobne obuće i vrelog čaja od kamilice? Kad imate dvoje male djece, posao u gradu, i svaki vam je vikend već unaprijed ispunjen kupovinama, sportskim natjecanjima i obiteljskim ručkovima? Što učiniti kad zamišljate samotne šetnje kroz tišinu netaknute prirode, a u stvarnosti ste odgovorni član bučne zajednice sa svim pripadajućim obvezama? Norveški povjesničar, novinar i pisac Torbjørn Ekelund (1971.) odlučio je na ta pitanja odgovoriti praktično, skromno i bez romantiziranja. Kao dječak sanjao je o velikim ekspedicijama, dalekim krajevima, suočavanjima s opasnim životinjama i silama prirode. Kao odrastao čovjek shvatio je da od tih snova neće biti ništa: ne zato što su mu snovi bili pogrešni, već zato što ih jednostavno više nije imao kada ni kako ostvariti. Geografija svijeta već je odavno iscrtana, a Ekelundova stvarnost - posao, obitelj, djeca - nije podnosila višemjesečne avanture po pustinjama, prašumama ili ledenjacima. No, priroda je još uvijek bila tu, u blizini. I tako su nastale ‘mikroekspedicije’. Ako već ne može na velike ekspedicije, Ekelund će pokušati s malima: jednom mjesečno, tijekom cijele godine, nakon posla će se zaputiti u obližnju šumu, prespavati pokraj jednog malog jezera i ujutro se vratiti kući, na vrijeme za doručak s obitelji i nastavak svakodnevice. Dvanaest noći, dvanaest odlazaka, u istu šumu i na isto mjesto, uz šator, termosicu, i sve što se stigne ponijeti. Od tih je mikroekspedicija nastala knjiga “Godina u šumi”, koju je u hrvatskom prijevodu Sandre Ljubas nedavno objavio zagrebački nakladnik Libricon. Ekelund je knjigu - poetičnu kontemplaciju o prirodi i njezinom suodnosu s ljudima, izvorno napisanu 2014. godine - osobno predstavio hrvatskim čitateljima sredinom svibnja kao gost Zagreb Book Festivala, a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.
“Oduvijek sam volio prirodu i uživao u čitanju o ekspedicijama i putovanjima”, govori Ekelund. “Radio sam kao novinar dugi niz godina, i jednog mi je dana sinula ideja: zašto ne bih i sam napisao knjigu o prirodi, možda pokušao shvatiti što mi ona zapravo znači.” Bila je to ideja skromna i jednostavna, ali nije ju bilo lako provesti. Ekelundov koncept mikroekspedicija rođen je iz potrebe, ali i iz pomirenja sa stvarnošću. “Uvidio sam da nemam ni novca ni vremena za velika putovanja na opasna mjesta, a kad sam bolje razmislio, shvatio sam da su mi oduvijek najdraža bila ona mala putovanja u prirodu, promatranje sitnica, a ne penjanje na planine i prelazak rijeka. Tako sam došao do ideje o mikroekspedicijama. Djeca su nam tada bila mala, pa bih ujutro otišao u šumu s ruksakom i šatorom, prenoćio, i vratio se kući sljedećeg jutra. Dvadeset i četiri sata sam u šumi, jednom za svaki mjesec u godini, to je priča koju pričam u svojoj knjizi.” Njegovo odredište bila je Nordmarka, prostrana šuma nadomak Osla, nešto poput zagrebačke Medvednice, mjesto koje se čini daleko, a zapravo je gotovo ‘u zoni tramvaja’.
“Odabrao sam šumu Nordmarka jer je najbliža šuma mjestu gdje živim. Nalazi se odmah izvan grada i stvarno je velika. Znao sam za jednu lokaciju uz maleno jezero, malo izvan utabanih staza, gdje sam pretpostavljao da vjerojatno neću sresti nikoga, i odlučio sam svaki put ići tamo. Htio sam promatrati male stvari, kako se priroda mijenja tijekom vremena, s godišnjim dobima, snijegom i hladnoćom zimi, cvjetanjem u proljeće, zatim postupnim ‘umiranjem’ na jesen, opadanjem lišća, povratkom tame, kiše i vjetra, a onda opet dolaskom zime. Bilo je to doista očaravajuće iskustvo.”
Ekelundova knjiga sastoji se od četiri dijela s po tri poglavlja, za svako godišnje doba i svaki mjesec u godini. Na pitanje koja ga je promjena u prirodi najviše fascinirala, odgovara: “Svjetlost. Koliko se mijenja, i koliko ta razlika između svjetlosti i tame utječe ne samo na nas, nego i na sva živa bića. Gledajući unatrag, mislim da me najviše iznenadio listopad. Jesen. Odumiranje šume. Ljeto je polako nestajalo, ali sve je bilo još uvijek tako lijepo.” Njegova prva noć u šumi, u siječnju, nije prošla glatko kako je zamišljao. Bilo je ekstremno hladno, a nije imao odgovarajuću odjeću i opremu. Zanima nas je li po njegovu mišljenju moguće preživjeti u prirodi bez moderne tehnologije? “Ta prva noć bila je stvarno zanimljivo iskustvo. Brzo sam shvatio da kada si u prirodi, posebno zimi, sve se svodi na pripremu. Treba ti topla odjeća, drva za ogrjev, šator, vreća za spavanje, a najlakši način za učenje jest kroz iskustvo. Možeš čitati knjige o tome, ali iskustvo je bolje. Tako sam i učinio, i sa svakim izletom sve sam više znao. Biti u prirodi bez moderne tehnologije uopće nije loša stvar, jer kada nemaš modernu tehnologiju koja ti može pomoći, počneš sam razmišljati, nešto petljati, radiš planove, pronalaziš rješenja. Snalaziš se, i to je stvarno nenadmašno iskustvo.”
Od te njegove prve noći u šumi prošlo je već više od deset godina. Pitamo ga je li ikad kasnije ponovio taj ili neki sličan pothvat? “Da, ponovio sam to mnogo puta”, odgovara. “I dalje odlazim u šumu, sam, kad god imam priliku. Iako, moram priznati, deset godina kasnije spavanje u šatoru ponekad mi je malo manje ugodno.” U “Godini u šumi” on navodi da je život u prirodi temeljno praktičan i da se nevjerojatno mnogo sitnica može naučiti već nakon jedne noći provedene vani. Molimo ga da nam pojasni na što je točno mislio. U kojem je smislu priroda praktična? “Kad ste u šumi, suočeni ste s vrlo konkretnim stvarima - hladnoćom ili toplinom, tamom ili svjetlom, vlagom ili suhoćom - i sve to jako utječe na vas. Naučite da morate biti spremni na sve to, a to često zaboravimo u svijetu koji nas štiti tehnologijom.” Iako su njegove mikroekspedicije tehnički jednostavne, emocionalno i duhovno otvorile su mu vrata u jedan drugi svijet. Vrijeme provedeno nasamo u prirodi, samoća, tišina, noć - sve to dovodi do drugačijeg stanja svijesti. Koje se misli, uvidi ili osjećaji pritom javljaju? Postoji li duhovna dimenzija šumskih mikroekspedicija? “Ovo je stvarno dobro pitanje”, govori Ekelund. “Mnogo sam i ranije razmišljao o tome, ali me ipak to meditativno stanje iznenadilo kada sam prvi put krenuo na svoje mikroekspedicije. Potpuno si sam u mračnoj šumi. Postojiš samo ti, nemaš s kime razgovarati, osjećaš se pomalo kao dio nečeg većeg. Osjećaš se malen, ali ne na loš način, već na dobar i utješan način, ti si sićušan dio velikog lanca života u svim njegovim varijacijama. Za mene je to bio prekrasan osjećaj kojemu se još uvijek vraćam.”
Dakako, Ekelund nije prvi čovjek koji je hodao šumom i pisao o tome. Tradicija književno-filozofskih šetača duga je stoljećima, od Henryja Davida Thoreaua i Williama Wordswortha, do Frederica Grosa i Roberta Macfarlanea. Zanima nas koji je autor literarno najviše utjecao na Ekelunda? Je li imao uzore dok je pisao “Godinu u šumi”? On međutim ne želi izdvojiti nijedno ime: “Imao sam mnogo uzora i pročitao mnogo knjiga u toj tradiciji, ali teško mi je izdvojiti jednog autora posebno.” Ako bi ipak htio da čitatelji iz njegove knjige nešto ponesu sa sobom, onda je to svijest da priroda nije odvojena od nas. “Trebali bismo se sjetiti da smo dio prirodnog svijeta. I kad to učinimo, mogli bismo shvatiti da u modernom životu nešto propuštamo. Primjerice, tišinu.” Njegove ideje nisu ostale bez odjeka. “Dobio sam mnogo poruka od ljudi koji su, inspirirani mojom knjigom, krenuli u vlastite mikroekspedicije. To me jako razveselilo.”
Ekelund još i danas pamti svoj povratak kući nakon prve samotne noći provedene u šumi. “Vratio sam se s drugačijom perspektivom. Više sam cijenio svoj svakodnevni život, svoju obitelj, svoj dom. I danas smatram da su mi zahvaljujući mikroekspedicijama i priroda i kultura postali važniji. Postao sam svjesniji vrijednosti koje one donose, i shvatio da jedno bez drugog ne može.” A što slijedi? Što piše danas, desetljeće kasnije? Odgovor možda ne iznenađuje, ali svakako raduje: “Radim na knjizi o pticama, o onim pticama koje mogu vidjeti u vlastitom vrtu. Na mikroekspedicijama nisam putovao daleko, ali u ovoj knjizi putujem još kraće”, objašnjava uz smijeh. Možda upravo u tome i leži budućnost ekologije, književnosti, pa i nas samih, u tome da konačno naučimo da je daleko ponekad vrlo blizu, a veliko često stane u jedan dan i jednu noć u šumi, uz mirno jezerce pod krošnjom stoljetne smreke, bukve ili hrasta.
